U jednoj od svojih knjiga,Nik Hornbi se bavi ispitivanjem granica ljudske dobrote.Koliko čovek zaista može biti dobar?Koliko može od sebe da sakriva zlo koje sam čini,ili da ga potiskuje zarad navodne dobrote?
Postoje trenuci u kojima čovek čini zlo;ono pravo,istinsko zlo.Ali,ne čini ga iz nekog''vidljivog'',očiglednog razloga,već zbog toga što mu se ukazala prilika za to,jer je uvideo šansu da iz sebe izbaci ono sa čim živi i čije postojanje ne želi da prizna.
Koliko samo malih,ali gnusnih,svakodnevnih zala počinimo prema bližnjima,a da ni sami nismo sigurni zbog čega?
Koliko puta okrivimo nekoga u sebi zbog nečega samo nama važnog,a zatim mu ''sudimo'',''presudimo'' i izvršimo ''egzekuciju''?I sve to onako u mislima,podmuklo gledajući objekat trenutne,nezaustavljive mržnje zbog možda jedne pocepane čarape,glasnog smeha,ili neslaganja oko sitnica do sutra već zaboravljenih.
Kako biti dobar?
Kako prevazići sopstvenu sitničavost u ocenjivanju drugih?
Kako izbeći sitne,svakodnevne pakosti na koje smo se privikli?
Zaista,kako biti dobar kada apsolutne dobrote kojom bismo hteli da se okitimo nema,a zavist i netrpeljivost nam se ''petljaju'' uvek iznova u naš poduhvat da postanemo ''dobri''?