Zal Kopp - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 32 od ukupno 32

Tema: Zal Kopp

  1. #31

    Odgovor: Zal Kopp

    Sanjam Te


    Ti me odsvakuda
    svojim pogledom pratiš
    i sanjam kako tvoje lice,
    mojim licem zlati,
    pa se u beskrajnom svemiru moga bića
    osmjehom svoga lica
    kao zvijezda sklanjaš.
    Ti me grliš
    i zagrljenog,
    nježno usnama nosiš.
    Optočena suncem,
    s lakoćom se po meni dižeš
    i mojim tijelom
    iskre sjajne radjaš.

    Ti se oduvijek
    u prekrasnom mirisu lipe stvaraš
    i ravnicu moga tijela
    bojom suncokreta ljubiš.
    Ti si ista ona raskoš,
    koju u njedarima slatko snivam,
    a i divlja usred mojih ruku,
    jedina si ptica u mom oku
    i bezbrojna u velikom uzdahu.
    Ti si beskonačna misao,
    u riječima dodirnuta,
    a istovremeno i blaga narav
    moga skromnog bića
    u kojem se tvoje lice zlati.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 14:15 Razlog: š, ž, č, ć

  2. #32

    Odgovor: Zal Kopp

    Zal Kopp
    RIJEČI NA MJESEČINI

    Uzimam ove riječi sa tanjura, iz sobe, sa šetnji,
    pogleda u Dravu, običnog svakodnevnog razmišljanja,
    razgovora u sobi, prelazaka ceste, vožnje u tramvajem,
    izmišljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
    uzimam ih i nudim u predvečerje, zauvijek,
    po kiši, na suncu,u jesen i hladnoj samoći.

    Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe,
    da me možes takvog dodirivati i milovati pogledom,
    ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otići,
    možda i zaspati u svijetlu mojih slova,
    prebrisati ih i potražiti na karti zvjezdanih snova
    i prelistati u sjećanjima svih naših susreta.

    Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruže,
    ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao,
    ispod krošnji hrasta zagrlio, glasom unio,
    volio bih sve to i jos više, nebeske oči da to vide
    i da mirisom jesenje kiše umiju naša lica,
    volio bih, ali istječem ustrajalim vremenom i krivnom čekanja.

    Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povući u rijeći
    i ne smijem u beskrajnoj tišini pomisliti kako si daleko,
    jer ne želim osjećajima prepustiti da mi nedostaješ,
    moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina što dolaze,
    ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
    izvući srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotakneš.

    Moram i hoću, priznajem ovako sam izložen promjenama,
    pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima,
    neprihvaćen i šutljiv i samo s jednim razlogom dišem,
    istina, onako kako osjećam ne mogu, već s naporom
    i ako se širim svim horizontima beskrajne mašte,
    u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde.

    Idem, jer ti ćeš sa svakom riječi sada malo sjesti ,
    pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmišljati,
    zašutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu,
    izvući se iz tjeskobnog položaja usamljenosti,
    izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noći,
    da u njoj zajedno samnom osjetiš, smirenje mjesečine.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •