Svetski ekonomski forum nedavno je objavio listu 115 zemalja koje su rangirane po nivou razvoja informacionog društva. Srbija je zauzela 80. mesto, neposredno iza Maroka, Namibije i Ugande. Od četrdesetak evropskih država, naša zemlja je jedino bolja od Moldavije, Albanije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Slovenci su 35, Mađari 38, Turci 48, Hrvati 57...
O zaostatku u razvoju informacionog društva možda najbolje svedoči podatak da su 2000. godine Rumunija i Srbija imale isti broj korisnika Interneta, a lane su istočni susedi bili četiri puta jači. U Hrvatskoj je prošle godine bilo takođe četiri puta više komjutera po glavi stavnovnika nego kod nas. Pa ipak, Internetu je lane uveden PDV, zbog čega je promet u tom sektoru opao za 20 odsto.
Poznavaoci IT scene u Srbiji nisu začuđeni. Naša zemlja jedina na Balkanu nema strategiju za razvoj informacionog društva, iako se na njeno donošenje obavezala međunarodnim sporazumima. Najpre je napisana jedna, pod pokroviteljstvom dosovske garniture, posle smene na izborima pisana je druga. Polovinom novembra je usaglašena, ali joj se od tada gubi svaki trag.
Nedavno neko reče da se i ne treba čuditi takvom stanju u zemlji u kojoj je, barem nominalno, za razvoj informacionih tehnologija i društva zadužen Velimir Ilić, inače ministar za kapitalne investicije. Kažemo nominalno jer, zapravo, ovde uopšte nije jasno ko je za šta odgovoran, pošto su zaduženja i obaveze isprepletene usled nejasnih i nedorečenih propisa.
U zapadnim zemljama informacioni sektor je uglavnom u naležnosti ministarstava ekonomije, pošto se ova privredna grana razvijala ravnomerno i bez iznenadnih obrta. U mnogim državama u tranziciji osnovana su posebna ministarstva za razvoj informacionog društva, što je rezultiralo hvatanjem koraka sa Zapadnom Evropom i Severnom Amerikom.
O našem odnosu prema informacionom društvu rečito govori priča o načinu na koji su Srbi stigli do Interneta. Krajem osamdesetih godina prošlog veka, kada se svetska mreža svodila na razmenu elektronske pošte, na ljubljanskom univerzitetu su registrovali internet domen .yu. Međutim, samo nekoliko godina kasnije Jugoslavija se raspala, a nacionalna oznaka je ostala u Sloveniji.
Sve do polovine devedesetih mi ni teoretski nismo mogli da se uključimo na svetsku mrežu jer su Slovenci, iako su u međuvremenu za sebe uzeli domen .si, otezali. Tek posle mukotrpnog ubeđivanja s nekolicenom entuzijasta iz Beograda, bez ikakve pomoći države, SR Jugoslaviji je priznato pravo na domen .yu. Na Internet smo konačno izašli u februaru 1996, s priličnim zakašnjenjem u odnosu na ostale.
Iz ove priče očigledno nije izvučena pouka, jer nam se sprema veoma slična situacija. SR Jugoslavija formalno ne postoji već tri godine, ali mi i dalje koristimo domen .yu na Internetu. Pošto su birali oni koji su bili brži, nama je preostalo da uzmemo samo ono što se nudi. A to je domen .cs (Crna Gora i Srbija), što je nekada bila oznaka za danas nepostojeću Čehoslovačku.
Stvari su se dodatno zakomplikovale raspadom državne zajednice. Nezavisna Srbija neće moći da registruje nijedan domen koji sadrži slova iz njenog imena. Na primer, domen .sr je rezervisan za Surinam, malu i izrazito nerazvijenu državu u Južnoj Americi. Jedino prikladno rešenje će biti .rs (Republika Srbija), što je ipak presedan jer sve ostale zemlje imaju domen izveden iz naziva države.
Evo i još jedne ilustracije o odnosu Srba prema Internetu. Lane je zaživeo domen .eu (Evropska unija). U prvom periodu, koji je trajao do 7. aprila ove godine, države, preduzeća i organizacije mogle su da registruju Internet adrese sa svojim nazovim na domenu .eu. Međutim, od prošle sedmice, prodaja je liberalizovana i svako može da kupi sve preostale nazive uz ovaj domen.
Iz naše zemlje su reagovali Turistička organizacija Srbije i još neka preduzeća. Država nije načinila ni makac, pa je tako adresa http://www.srbija.eu već zauzeta, slično je i s nazivima većih gradova u Srbiji. Verovatno će se ispostaviti da su se na njima „parkirali” domišljati pojedinci koji će sutra za desetine hiljada evra ponuditi atraktivne adrese na prodaju.
To pokazuje da ni u ovom slučaju nismo izučili ranije očitanu lekciju. Polovinom devedesetih potomak jednog jugoslovenskog gastarbajtera (nesrpskog porekla) registrovao je adresu http://www.srbija.com i tražio je paprenu nadoknadu za odricanje od prava na ovo ime. Za samo nekoliko dolara, i uz dvominutno „čukanje” po tastaturi, taj se domogao nacionalnog resursa (a .com domen to svakako jeste).
Svetlo na kraju tunela
Na kraju svake tužbalice obično se pomene svetlo koje se vidi negde na dnu tunela. To svetlo, kad je reč o Srbiji kao o informacionom društvu budućnosti, moglo bi da predstavlja inicijativa grupe entuzijasta, predstavnika nekoliko nevladnih organizacija koje se bave ovom oblašću. Oni žele da radikalno transformišu ambijent za razvoj Interneta.
Do polovine godine trabalo bi da se oformi regulaciono telo (nevladino) koje bi na sebe preuzelo upravljanje nacionalnim Internet domenom, ma šta da on bude (.yu, .cs, .rs, .ss, .sx). Čelnik Centra za razvoj Interneta i predstavnik Evrope u ICAN-u, organizaciji koja rukovodi globalnim Internetom Slobodan Marković najavljuje potpunu liberalizaciju registrovanja adresa na nacionalnom domenu.
Od početka sledeće godine fizička i pravna lica će imati neograničene mogućnosti u izboru i broju registrovanih adresa. Trošak ne bi trebalo da bude veći od desetak evra.