Meni je nekad zaista potrebno da uzmem vazduh...
...da se presaberem, da oslušnem sebe, da u sebi izvagam šta zaista mislim, želim, hoću... Naročito mi je takav otklon potreban kad me zadesi nešto "ko' iz vedra neba"...
Nemam ja spremne odgovore na sve u životu. Neki su konstantni, rasli su sa mnom, pa ih naizust znam. Sigurna sam u njih, pa da me i u po noći probudiš... Ali se dogodi i da nemam pojma šta bih rekla ili uradila, a važno mi je. Instinktivno dajem sebi pravo da o svemu porazmislim.
Ja znam da to ume da zazvuči kao fraza. Ali naprosto volim da svesno činim sve što činim, da sam potpuno odgovorna za svoje postupke.
Na kraju, dosta sam se i zatrčavala, vreme mi je da upoznajem čari femkanja...
Lado, kažeš da otvoreno sve pitaš... Ok, ali nisu moji odgovori obavezno u drugim ljudima. Nešto moram i sama. Nisam ni sama sebi uvek dovoljno jasna...
Da se razumemo, nije u pitanju poza. Toga se grozim. Iskalkulisano prenemaganje je van moje priče.
Ja ne znam drugi bolji izraz za odlaganje odluke od pustog femkanja, mada mi je zanimljivo da čujem različita tumačenja tog termina...
Jednom je neko moje najozbiljnije predomišljanje nazvao femkanjem, otud tema...