Kod moje drage krojačice sam ostavila pantalone ( da ih suzi
)... Trebalo je da dođem po njih, kada mi se ćefne...
Iskoristila sam lepo sa korisnim, povela i Kikija sa sobom u ne baš kratku šetnju...
Stigli smo na odredište
, hvatam se za bravu od lokala - zaključano... ponavljam zahvat opet - sa istim rezultatom...
U međuvremenu se setim da bih mogla da pogledam i radno vreme
, koje sam naravno totalno promašila...
Kao i svako '' dete sa sela '', nakačim se na kapiju i počnem da urlam:
'' Vikice, Vikice
'' ...
Posle nekog vremena izlazi gospođa, meni totalno nepoznata
, zamolim je, jer nije teško biti fin, da pozove Vikicu ili njenu majku...
Kaže fina žena: '' Nemam njihov broj... ''...
ja: '' Pa, šta će vam broj, kada žive ovde ''
i shvatim... konačno...
... da sam urlala na pogrešnoj kapiji
, da sam totalno neobaveštena
, ali da sam potrefila lokal i lepo se natrčala sa i za Kikijem, koji je hteo da se brčka u obližnjem kanalu...