Abdulah Sidran
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Abdulah Sidran

    POTREBNO MI JE, DUŠO

    Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
    kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
    hodu prepoznajem, i trpim, kao zbog nje. Pa kad
    legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
    -zamišljam: ona ce ujutru stici, mehko
    kljuc u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se
    nadnijeti, kao majka - cist oprez u
    brižnom kretu, cednost u živoj ruci, pod kojom
    oci otvaram, i dodirujem je, govoreci: "Potrebno
    mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog
    volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."




    CEGA SMO ZBIR


    Ja nisam ovako, u nocima, bdijuc, zamišljao
    ovu zimu. Duša se gradom spremala koracati
    sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
    neko godišnje doba, ruka tek mehko drhturi
    dok, kao starci, koracamo, toplinu nosec,
    pomalo bivšu.
    Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
    koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
    i mrtvo medu nas pada srce ptice koja nas
    spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
    kojom koracajuci, s pogledom što svijetli,
    bližimo tek se putu na cijem kraju gori:
    ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
    tu tacku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
    mu, bivaju jedno i isto. Koracajmo, koracajmo
    zato dalje, drugo nenadana.
    Našem hodu bašcaršijska kao da podsmijava
    se rulja! Tvoja je ruka, medutim, hladna,
    i moje je da je grijem, ne osvrcuc se:
    naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
    troma tijela, trgovine punec i praznec,
    natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
    na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
    ruku da ti grijem.
    Prospimo, kažeš, ovoga casa, žutoga zrna
    dvije šake, poštujuc smijerno obicaj našega
    grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
    prh i leprš u našim ušima šumi.- Golubica ona
    tamo, sitna, šcucurena, iz tvoje ruke kao
    da puštena je, moju ne taknuvši. Zbilja - ti
    i ja - cega smo zbir? Združene, dvije samoce - šta cine?
    Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znaci li
    to: o buducim danima po sjecanju govoriti?
    O šetnjama dugim i davnim, kad ruka se
    drukcije bližila ruci, s nešto više strepnje
    cula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
    da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
    i njegova zima naših je duša godišnje doba.
    Ne raduje njega to što sve na licima našim
    piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
    kad dode? Ljubav kad sine-kamo okrecu lica?
    Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
    šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva...
    Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
    hladno znajuc. Na prstima se tako, strpljiva
    i blaga, prikrada ljubav, lukavo i cedno u
    isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
    Snivajmo zato, iskusni a cisti, duše
    protivrjecne! Iz sjecanja neka kose nam
    zasipa buduci snijeg! Ljubljene nekoc,
    od nas se odmicu stvari. Snivajmo zato,
    tako sami i tako slicni. Mnoge se još
    samoce bliže, i isti dani, gusti, hermeticni.




    DECEMBARSKA


    Probudi me, neku noc, pred zoru,
    studen, mraz, i zima - u srcu.
    prisjetih se, ocas, ko sam, kako
    mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
    sa druge strane zida. (Biva to
    ponekad, da probudi se covjek
    sledena srca. Pa ne zna više
    ni ko je, ni kako mu je ime.)
    A pluca, prepuna zime. koliko li je
    minulo godina? Koliko godina još
    treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
    iznutra, bije ledeni stvor. Što ono
    mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
    Tri li je, ili pet? "Okreni se", veli,
    "dijete, na drugu stranu. Zatvori oci,
    spavaj, i sanjaj." Vazda, i opet. Vazda, i opet.




    IZ DNEVNIKA 2.4.1987.


    Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti
    ljubav, što morala je proci. Koliko izlišnih
    uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo,
    u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante:
    jedna muškog, druga ženskog spola.
    A kad i to prode - jer i to ce proci -
    hocemo li moci jedno drugome gledati u oci?



    ~

  2. #2

    Odgovor: Abdulah Sidran

    KLIK - Baseskija


    KLIK - Sjećanje na nju

  3. #3

    Odgovor: Abdulah Sidran

    SARAJEVSKA MOLITVA


    Kumim te Bogom, veliki Bože,
    skloni sa svijeta Životinje!
    Nek preostane sve od macijeg roda,
    moje sirotinjstvo neka preostane,
    ali - skloni Životinje.
    U pseci rod ne diraj,
    ne dotici tice,
    samo te molim, milosni Bože -
    skloni Životinje.
    Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.
    Skloni Životinje, preklinjem te, Bože -
    ali ne diraj svinju ni vepra, ne diraj
    slavuja, ni kucnoga šarenog pjevaca.
    Ne diraj ništa u šta je lijepo pogledati!
    Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.
    Mrave ne diraj, i marvu zanemari,
    ali Životinje - skloni.
    Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
    Sa obronaka, poviše gradova, skloni.
    Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
    Skloni ih, Bože,
    i pomozi im, Bože.
    Niko im, bez Tebe, pomoci ne može.
    Nema im nigdje stana ni staništa,
    na oba svijeta - kuce ni kucišta.
    Skloni ih, Bože,
    sa oba svijeta.
    Skloni,
    i pomozi.

  4. #4

    Odgovor: Abdulah Sidran

    NI TRAGA O SEBI


    Ni traga o sebi ostaviti neceš.
    K nebu posegle, tvoje se ruke ruše,
    ošinuti gromom, trnu i gore ti prsti.
    I o sebi više ništa ne znaš.
    U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,
    takav, nit privržen cemu, nit zdvojan.
    I dok, tako zgrcen, pod borom ležiš,
    od mrtve zvijeri razlikuju te
    jedini dlanovi tvoje majke, vlažni.
    Ni traga o sebi ostaviti neceš.




    U PUSTU MAGLINU



    Oslušni:
    sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje,
    u pustu maglinu seli se Svijet.
    Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor - tone.
    A potonule kad budu,
    u sporo sjeme pretvorene,
    ove naše glave dugo ce da njiše
    gust, neki podzemni vjetar.
    Preživjece samo rijeci
    - one što ih nikad nismo izgovorili -
    i po njima ce, o Cudo,
    dugo da se pamti naš boravak ovdje.
    Oslušni:
    sijedi, muklo, kosa umorne zemlje,
    u pustu maglinu seli se Svijet.




    NEKO IPAK MORA


    Neko ipak mora ostati u životu.
    Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
    na celu, vidno vec, kužna je biljka listala.
    Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
    našim grlima prinose noževe.
    I vec smjerasmo ubojstva.
    Sad kunemo, upiruci racvastim prstima
    u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske
    a ne dogada se ništa. Samo:
    negdje, pobjegao iz naših srca,
    umjesto nas, neko, dalek, pjeva.




    STUB PREMA NEBU, LJUBAV ZEMNA



    O tome nema pjesme.
    Samo može ruka da bilježi:
    kao, veliki brzac krvi bi,
    kao, bi zvon srca prostrijeljenog cudom,
    kao, umilna zuka u uhu bi
    i mudra opijenost oka.
    Onda -
    najezda trome krvi bi.
    O tome pjesme nema.
    Samo ce malaksalo da se pita:
    šta je to,
    šta je to što svejednako podriva
    ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu?
    A o tome nece biti pjesme.


    ~

  5. #5

    Odgovor: Abdulah Sidran

    Pesma Abdulaha Sidrana "Plasim se" u glumackoj interpretaciji Mustafe Nadarevica a iz filma Ademira Kenovica "Savrseni krug" iz 1997. godine...


    ..

    Plašim se skončat ću na užetu.
    Nije ih malo skončalo tako;
    u svijetu i tu...
    Tik pokraj nas.

    Dugi dani, duge noći,
    duge godine.
    Bez hljeba ljubavi,
    bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

    Nije to jamačno razuman govor i glas
    nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
    al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

    Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
    od iskona đavao odnio je šalu
    Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

    Što duša ne uzmože
    Što nikad srce nije smjelo
    samo hoće da oposli tijelo.

    Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
    bez vode, bez zraka
    Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka...
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  6. #6

    Odgovor: Abdulah Sidran

    UZEVŠI KOST I MESO


    Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
    ne može da se desi. Ostalo je naprosto
    da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
    razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
    i izgovoriti, napokon, mirno: doci ce
    i uzece sve, uzevši kost i meso.
    A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
    ospu se kiše, i minu, tren prode, odjednom,
    odasvud, u visinu, uzlijece ljubav i prepun je
    polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
    i nebo zari ljubavlju, jer juni je
    mjesec u svijetu, i dud zri.
    Ona ce doci. Uzevši kost i meso, uzece sve:
    olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
    dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
    suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
    mrak, mrak, mrak, mrak.
    A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
    i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
    ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
    zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
    Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.




    ZAPIS O CUDU


    Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
    Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa cela
    i ja netom selim u sjecanje taj pokret, i vec ne vidim
    kako rukom sklanjaš kosu sa cela nego se sjecam tog
    pokreta, sjecam se: ti lijevom rukom sklanjaš
    gust pramen kose sa cela.
    Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijece
    na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i nešto
    što nisam ja, ali u cemu me ima, itekako, seli u sjecanje
    taj glas, i dok te cujem, ja kao da se sjecam kako te cujem,
    kao da se sjecam tvoga glasa što treperi i
    pomjera plamen svijece na stolu pred nama,
    sjecam se veceri, i glasa što govori:"Napolju je oluja."
    A još je napolju oluja, i još traje vece, jednako
    kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
    vec kao da ga se sjecam, poput glasa kojim
    govoriš "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjecam,
    poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
    cela dok govoriš, poput ruke koje se sjecam,
    dodirujuci je prvi put.





    MORA



    Što to radiš sine?
    Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
    a ti me pitaš, u mom snu: što to ciniš, sinko?
    O cemu, u snu, pjevaš, sine?
    Pjevam, majko, kako sam imao kucu.
    A sad nemam kuce. O tome pjevam, majko.
    Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
    A sad ni glasa, ni jezika nemam.
    Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
    o kuci, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.




    DA JE U SVEMU TINJAO BAREM...

    Bratu Edi



    Trebalo bi ustvari što prije umrijeti.
    Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
    bez nas. Dovoljno smo patili, i dugo -
    ništa ne naucivši, do bližnjem jeknuti
    u uho, ali krivom rijecju, i u loš cas.
    Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
    svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
    drugi: jacih duša, s pomalo svirepim
    bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
    u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
    više ne postoji onaj u kom je nekoc
    odjekivao naš smijeh!
    A da smo bar kome pomoci mogli! Da je
    bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
    na našu rijec! Da je u svemu tinjao
    barem suštine neki list hranjljivi! Vec
    ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
    neprestana. Odasvud mrak.




    I DRUGI SU PJEVALI O GRADU



    I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
    u cudu zastajali, pred mnoštvom slika protivrjecnih
    a tako u skladu medusobnom, i tako u skladu
    sa okom što ih zbraja. - Ali niko nije
    patio pritom, i plakao.
    I drugi su pjevali o gradu: gosti uceni
    iz svijeta, u cijem je uhu odjekivao još

    Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna,
    taj barbari, taj metež i smrad. - Taj zacijelo
    patio pritom nije i plakao.
    I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
    u cudu zastali, gosti uceni iz svijeta,
    došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i
    mudri, gospodcici nagli ljubavi spore,a
    govora književnog sasvim.
    Srce - grade!
    I drugi su pjevali o tebi, al niko
    patio nije pritom, i plakao, srebrenu
    dušu tvoju ko mladu ranu ticuc!




    ~

  7. #7

    Odgovor: Abdulah Sidran

    Djevojčica iz Ulice Prkosa

    Još Ulicom Prkosa
    vihori se njena kosa.
    Trebalo je, ovog ljeta
    da postane žena.

    Djevojčica, djevojčica
    iz Ulice Prkosa.

    Znao sam te,
    čuvati od sebe,
    djevojčice, janje moje.

    A ne znadoh
    od njih da te spasim,
    djevojčice, mrtvo moje.

    Svakog dana, oko podne,
    u Raguzi, k'o na moru

    Stisak ruke, ispod stola,
    kapučino, koka kola.
    Trebalo je, do jeseni
    da postane žena.

    Djevojčica, djevojčica
    iz Ulice Prkosa.

    Znao sam te,
    čuvati od sebe,
    djevojčice, janje moje.

    A ne znadoh
    od njih da te spasim,
    djevojčice, mrtvo moje.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •