Tanja Prokopljević
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 19
  1. #1

    Tanja Prokopljević

    BUDIM SE

    Razapecu se po million duga
    Koje bojama sjajnim sebe boje
    U zaborav tako nek ode tuga
    Slododno nek kuca ovo srce moje

    Razapecu se po studenoj vodi
    Koja divni potok u sumi cini
    Neka se u meni tad sreca rodi
    Od predivne vode sto baca cini

    Razapacu se po nebu plavom
    Koje nikad, nikad ne roni kise
    Nek budem zvezda sto zraci slavom
    U meni toplina plavog nek dise

    Razapecu se po zelenoj krosnji
    Koja starom deblu stvara mili dom
    nek igram cilo u zelenoj nosnji
    tek da srce zaigra u telu mom.


    COVEK I REC

    I pusti covek rec
    kad nastade smrt
    strastvene ljubavi
    iz plamenog jezera.
    Kada utihnuse zvona
    koja su pruzala pesmu
    sto ozivljava dusu.

    I pusti covek rec
    da bi zadovoljio krik
    koji se iz duse otrgo
    u vapaju za strascu.

    I pusti covek rec
    kad mu zivot umesto ljubavi
    sibom nanese usekle duboreze
    kroz koje dusa isparava
    i postaje oblacak bez topline
    van tela, resen da se u njega
    nikada ne vrati.

    I pusti covek rec
    kad oseti umirawe duse u sebi,
    iz zelje da je sacuva
    kad ona bez osvrta
    resi da postane smrt.

    I pusti covek rec
    na papiru toplom, tankom
    da umesto suze oplakuje
    umrtvljenu dusu
    da bi je upokojio velicanstveno.


    ŽIVOPLET

    Ti lahorna noći, što si puna zvezda,
    Ti što pratiš mene sve do odredišta
    znaj da srodnih duša neka tajna jeza
    u pleteno kolo naše ruke veza.

    I sada smo dvojno telo i to jedno
    što lepotu svoju neštedimce daje
    i njemu nimalo, znaj, nije svejedno
    što svet ovaj neće večno da potraje.

    Noć i ja lutamo svetom u tišini
    još prepune setnog, mračnog očajanja
    zbog tih ljudi koji težeći visini
    uskraćuju svetu nova pokajanja.

    To su oni koji znaju da zasene
    maglom prekrivajuć zvezdane praznine
    poput nevelike ali strašne mene
    lomeći prirodne, spokojne tišine.

    Ubijaju duše koje život znače
    da im ime u večnosti bude
    dok sva skromna bića do kostiju svlače-
    ona što im sebe iz ljubavi nude.

    I svi oni hrle, crni kao vrane,
    sve do svetlog dana njenog uništenja,
    al sve što se rodi u buduće dane
    moraće da plovi morem pročišćenja.

    U spoznaji strašne preteće sudbine
    prevrela će suza iz oka da kane,
    ali glas će nama u sutonu tmine
    u nemušt-pustinji da zaceli rane


    LJUBAVANKA

    Šta sve ne osetim dok me ljubiš tako
    u prostoru zelenila, cistog vazduha i smernih latica.
    Na toj livadi cveca kipti moja sreca
    dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.

    Belasa svaka moja suza radosti u ogledalu tvoga oka
    pružajuci prema meni odsjaj i skrivenu moc,
    A sve zato što na livadi cveca kipti moja sreca
    dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.

    Do obraza krv protie, a onda se sliva
    vrh usta dotie, tu greje se više i tako vruca Tebe dira.
    Sve to na livadi cvea gde kipti moja srea
    dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.

    Žmarci prolaze kroz moju kosu koja iznenada
    dobija bisera sjaj jer i kroz teme prolazi razbuktala krv.
    To osetim na livadi cveca gde kipti moja sreca
    dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.


    VERNO TVOJA

    Ja hocu da pesmu podarim za Tebe,
    jer telo što nosiš stvoreno je za Me.
    Ti ni ne slutiš da me ljubec prosiš
    i da Tvoje ruke zauvek me mame.

    Gle toplota Tvoja vlagom dodiruje
    to predanje Meni dušu primiruje,
    imam Te u ruci, i ne samo telo
    vec i srce, s mojim zajedno se splelo.

    I necu da slutim da me drugi žele,
    samo je uz Tebe duša željna sebe
    i stisne se tako pred drugim što nosi
    vreo uzdah i plam što ljubav donosi.


    KAD NEMA DRAGOG

    Eh da mi mogu moje lire
    vratiti ljubav sto izgubih
    i da mi mogu poetske sile
    dozvati dragog koga ljubih!

    U oku bi zlatni sjaj sinuo,
    a krv u zilama jurnula,
    to bi me do neba vinulo
    i oblak bih tamni gurnula.

    I ziva bih bila nestvarna
    vrele vatre uzareni zar,
    u svetu iskra nestalna
    i sunca sjajnoga plam.

    Al dragog nema, ne dolazi
    pa se ljubav u pesmu sroci
    dok snaga mi stihom prolazi
    kroz mnoge znatizeljne oci.

    I tako pesmom pojim
    ljude pomalo zanesene,
    dok dane bez dragog brojim,
    brisem oci zaljubljene.

  2. #2

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    Pariz u meni

    U tom gradu sto na zvezdu lici,
    tu gde su vrbe pune svetla,
    kula Ajfelova gde se dici
    uz krike sarenog zastitnik petla
    vrvi plam od zlatnih sena
    u svilenim bojama sto disu,
    prste, dok valovita svetlosna pena
    u iskre pretvara i jaku kisu.

    A u odajama slavnog Notr-dama
    zlato sve duse u plavo boji,
    dok u Luvru divna setna dama
    i vojnikova kaplja postaju Tvoji.

    I miluje bedeme razvratna reka,
    u sve pore im se ukiva,
    dok po obali struna meka
    iskren ubrizgava u slavna tkiva.

    Ah, kako se svetlom umiva
    pariska voda puna srece,
    blesti i kad je magla siva,
    u meni zelju za zivot pokrece.

  3. #3

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    SMRTNIK U POKRETU

    Znam da moje telo ne zeli da se povije.
    Bezim od umora koji mi namiguje,
    klecim pred istinom.
    Pokusavam da stvorim snagu kojom mislim
    da cu i samu vecnost pred sobom pokoriti.

    Znam da uplasena sam od smiraja
    i da pokretom zelim da ovladam svetom.
    Misici mi stezu srce,
    a krv se mazi po zilama.
    Napinjem se i duboko ulazim u enegriju polja,
    tako zarnog, ali nemog i bestidnog

    Znam da su mi divlje jabuke pruzale
    istinsku moc vrelog pokreta
    kojima sam se krila od sna
    tog, sto nastaje kada se sivi oblak iz usta
    otrgne, a telo postane ploca

    Znam da mi je lakse da u energiji polja
    cinim propuste i uzimanja
    samo da se otrgnem od istine zivota,
    ali ogranicena sam vremenom
    samo sam smrtnik u pokretu.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  4. #4

    07 Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    lepo receno..







    malo vise o autoru:

    Tanja Prokopljević rodjena je 1971. u Zemunu.
    Autor je knjige "Kako upecati muža" i cetiri zbirke pesama:
    "Zivoplet',
    "Smrtnik u pokretu".
    "Slavuj ljubavi"
    "Pod kljucem istine".

  5. #5

    07 Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    PESMA SPASENJA

    Otvori beleske piscu da zajapuri se jad,
    u pero nek' ruka kaze kako peva drozd,
    pa da u besne noci kroz pesmu potrazim sklad
    jer znam da u dnu duse zarobljen jedan je grozd.

    Neka sa njim ozivim svu dubinu koja mi mre,
    nestaje, topi se polako u kosti uranja sva.
    Samo zbog sudbe kobne, te price pomalo zle
    koja dusu svu cepa i lako lomi na dva.

    A pokret grozda je izvor dostojan raodisti sve
    uz pero sto kazuje pesmu on raste za tren
    postaje rumen i velik, raduje duse gle
    i srce postaje vrelo, rumene usne i ten.


  6. #6

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    jos nesto o autoru:


    Tanja Prokopljevic jos uvek stvara. Bavi se izdavastvnom, multimedijima putovanjima i razmisljanjima. Ponekada zivi obicnim zivotom, aonda nam od nje pristigne neka knjiga poezije ili proze. Mnogi su pisali o njenoj poeziji. Uglavnom o knjigama koje je napisala. Poznati makedonski pisac dr. Metodi Manev analizirajuci samo njenu poeziju izmedju ostalog kaze: .....sva poezija Tanje Prokopljevic je elaboracija toga kako moze da se pise moderna poezija na klasican nacin......Jednostavnost do savrsenstva je njen pesnicki kredo... Pesme su joj prevodjene na makedonski, bugarski, francuski.

  7. #7

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    Volim njenu poeziju, divna je i pravo osvezenje...

    NEVERNOM COVEKU

    Ja dragog pustam sred osame svoje,
    uzburkanu dragost i zive vulkane
    sve sile u meni njime su protkane
    i one nebeskim bojama me boje.

    Na rastanku rekoh stoput dovidjenja
    no ta sila bese pravi izliv vrenja,
    pruzi mi opet ruke prema Njemu
    uze me snenu poput prividjenja.

    Niz lice moje liju ledne kapi
    i sta da radim Bog ce sam znati
    ne mislim da ce iko da me shvati,
    to samo moze dusa koja vapi.

    Kad bi On ovaj vapaj sad zacuo,
    ne bi Mu bio ravan koral morski
    koji je van mora od neba nacuo
    da u meni zivi kao kristal gorski

  8. #8

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    NASTANAK PESME
    (U Banovcima)

    Podjoh u jutro neznog mirisa,
    u danu punom patnje i jauka
    da rodim pesmu varoskog susreta
    u nekom vremenu cudnog treptaja.

    Ugledah varos, pesmama se divi
    pa dodah pesmu da je cuva od zla
    njoj, sto cela Vojvodinom mili
    i cezne da cesto pobegne od sna.

    Ta varos - Novi Banovci je zovu,
    znaj, zarni mig je mojoj pesmi dala.
    Sad vracam se kuci u istom danu,
    al' dan je pun srece i cvrktaja.



    Tanja Prokopljevic
    Poruku je izmenio Kalina, 08.01.2009 u 10:06 Razlog: ...chat...

  9. #9

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    MASKA

    Svaki covek nosi na svom licu masku
    sto sareni stiti je zivotom izvajan,
    cuva takvo lice koje pri rodjenju
    tanku kozu ima i lako se slama.

    Bez te maske mnogi imali bu muke,
    jer ona je skup svih znanja i umeca,
    ono sto coveka od drugoga brani,
    a u skladu svoga izmucenog bica.

    Ali mnoge maske neskladnih su boja
    i nisu zato da se njima dice
    pa su neki kivni na one sto maske
    priredjuju tako da na svetlost lice.

    Ti nistavni ljudi zele sve da zgrabe
    pa cak i ono sto nije na otkup,
    zele svetli osmeh nekog drugog bica
    sto pripada samo jednoj licnoj kozi.

    Slomiti me nece oni sto su nista,
    jer koza je moja prava upijaca,
    dok im maske stoje kao da su pile,
    moja koza bojom maske sva odise.

    Niko ne uvidja da je prava ona
    sto zivi, opstaje u duhu zivota,
    a ne da je vredna ta slatkoca mrtva
    sto rad nekog crva na silu mahnita.

    Samo onaj kome maska stoji cedno,
    sto na osmeh srecan bez osvete lici,
    dok gleda i shvata boljega od sebe,
    taj vredan je da se svojom kozom dici.

    Iz zbirke 'Zivoplet'


  10. #10

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    SAN O VECNOSTI

    Prolazim putem do vecnosti
    svaki put kad umor savlada mi lice
    dok sanjaju dnevne ptice
    Ja osetim njen zivoplet.

    Mene taj put stalno zove
    tu negde ispod vasione, a znak mu je zvezdani trag
    da u njega gledam kroz crni ubogi mrak
    i bez ikakvih stega da krenem lagano ka tom snu.

    Kao i ja svaki covek moze za trenutak
    u svome umu videti vecnost
    i njen ogromni skut koji se vijori negde usred vasione
    i tamo na svojim kolenima prikuplja sve sudbine ovozemaljske.

    A sta je vecnosti osnovni cilj?
    Da bude mudra i da zna tajni zivotni vir
    u koji svaki covek sebe baca
    da moze za neku vecnost da stasa.


    Iz zbirke 'Zivoplet"
    jos vise pesma na:
    http://www.izdavac.cjb.net

  11. #11

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    SETA

    Ti ljubi me, Boze, svim svojim umecem
    pa da snagu primim sto je stedro dajes,
    nek u zimskoj noci osetim prolece,
    a krv nek uzburka dok u meni trajes.

    Pa da sklopim oci pred zemljom mucenom
    u kojoj krv liju da dokazu sebe
    ljudi sto umnim darom darovani
    zele nezahvalni prevazici Tebe.

    Daj mi dah zivota s' prirodom da tece
    skloni mi sve sumlje o ljudskoj praznini,
    ne daj u zalosti vece da prozbori
    da je covek zlurad u svojoj silini.

    I dok grcam tako za prostim zivotom
    onim sto je lisen covecijeg suma
    setno se stopim s prirodnom divotom
    i tako spoznam snagu Tvoga uma.

    I tad se pitam da li znas da patis
    za prostim covek sto je mog'o biti
    i da li ponekad u sutonu shvatis
    zasto si od ljudi morao um skriti.
    Poruku je izmenio Cecara, 17.02.2009 u 15:51 Razlog: greska

  12. #12

    13 Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    Pozivamo sve ljubitelje poezije Tanje Prokopljevic da prisustvuju promocije njene najnovije zbirke pesama. Biblioteka Sveti Sava u Zemunu, Petra Zrinskog 8, utorak 16. 6. 2009. u 19 časova.
    Posetioci će ove većeri i pored poezije uživati u muzičkom delu programa.

  13. #13

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    NE TRUDI SE DA MI PESMU RAZUMES

    Ne trudi se da mi pesmu razumes,
    u pesmi su mojoj poljupci sneni,
    jer dragi sada nekog drugog pleni
    mimo mog uzdisaja i mog htenja.
    On negde bez mene sad svija krila
    i u veceri svoje rane celi
    dok neki drugi jorgovan mu beli
    poljupce nudi, a on ih uzima
    rad' zivota koji bez mene zeli,
    sa licem punim treptaja i volje
    svesno mislec' da je tako bolje.

    A onda jedno jutro zaranelo
    pridje k meni preko trnja i vode
    zurno trazec' strasne mi uzdahe,
    nudeci zarno sve poljupce svoje
    i ruke koje krvlju bi krvi
    da bi nam zivot zajednicki dao
    skupa da gledamo sunca zalaske
    i one rane, rane mu izlaske.

    Ne trudi se da mi pesmu razumes,
    jer pesma je moja tugom pletena,
    a ljubav u njoj po svud rasprsena
    i ne znas da li pije na izvoru
    il' u dragovom vrelom poljupcu,
    da li je u nekom zbunu kraj mene,
    ili mi ipak prolazi kroz vene,
    one sto odavno od srca mi beze,
    jer ono ljubav od dragog ne dobi.
    Ne trudi se da mi pesmu razumes.

  14. #14

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    Citat www3 kaže: Pogledaj poruku
    Pozivamo sve ljubitelje poezije Tanje Prokopljevic da prisustvuju promocije njene najnovije zbirke pesama. Biblioteka Sveti Sava u Zemunu, Petra Zrinskog 8, utorak 16. 6. 2009. u 19 časova.
    Posetioci će ove većeri i pored poezije uživati u muzičkom delu programa.










    Ova najnovija zbirka pesama nosi naziv 'STIHOVOLJENI DNEVNIK'

  15. #15

    Odgovor: Tanja Prokopljević (1971)

    U ISKONU LJUBAV TRAŽI

    Hodaj u životu
    putevima sudbe.
    Al' u iskon vrati
    da zadržiš niti
    s dušom svog pretka.
    Sa njim da kreneš
    do samog početka
    da upoznaš ljubav
    bez kraja što preti.

    U iskonu, zna se,
    ljubav je sva bila
    ozarena snaga
    što tobom sva vlada,
    znalo se ko voli
    i čemu se nada.

    Predaj se tom Suncu
    kad se suza bola
    otrgne iz grudi
    zbog životnog jada
    što dušu Ti melje
    pa živiš do pola
    prepun neke želje.

    Sa duhom svog pretka
    idi do početka.
    U iskonu traži
    ljubav prema drugom,
    nauči da voliš
    ko što nekad beše.
    Neka duh Tvog pretka
    Tvoje srce veže

    Iz zbirke "Slavuj ljubavi"

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •