BUDIM SE
Razapecu se po million duga
Koje bojama sjajnim sebe boje
U zaborav tako nek ode tuga
Slododno nek kuca ovo srce moje
Razapecu se po studenoj vodi
Koja divni potok u sumi cini
Neka se u meni tad sreca rodi
Od predivne vode sto baca cini
Razapacu se po nebu plavom
Koje nikad, nikad ne roni kise
Nek budem zvezda sto zraci slavom
U meni toplina plavog nek dise
Razapecu se po zelenoj krosnji
Koja starom deblu stvara mili dom
nek igram cilo u zelenoj nosnji
tek da srce zaigra u telu mom.
COVEK I REC
I pusti covek rec
kad nastade smrt
strastvene ljubavi
iz plamenog jezera.
Kada utihnuse zvona
koja su pruzala pesmu
sto ozivljava dusu.
I pusti covek rec
da bi zadovoljio krik
koji se iz duse otrgo
u vapaju za strascu.
I pusti covek rec
kad mu zivot umesto ljubavi
sibom nanese usekle duboreze
kroz koje dusa isparava
i postaje oblacak bez topline
van tela, resen da se u njega
nikada ne vrati.
I pusti covek rec
kad oseti umirawe duse u sebi,
iz zelje da je sacuva
kad ona bez osvrta
resi da postane smrt.
I pusti covek rec
na papiru toplom, tankom
da umesto suze oplakuje
umrtvljenu dusu
da bi je upokojio velicanstveno.
ŽIVOPLET
Ti lahorna noći, što si puna zvezda,
Ti što pratiš mene sve do odredišta
znaj da srodnih duša neka tajna jeza
u pleteno kolo naše ruke veza.
I sada smo dvojno telo i to jedno
što lepotu svoju neštedimce daje
i njemu nimalo, znaj, nije svejedno
što svet ovaj neće večno da potraje.
Noć i ja lutamo svetom u tišini
još prepune setnog, mračnog očajanja
zbog tih ljudi koji težeći visini
uskraćuju svetu nova pokajanja.
To su oni koji znaju da zasene
maglom prekrivajuć zvezdane praznine
poput nevelike ali strašne mene
lomeći prirodne, spokojne tišine.
Ubijaju duše koje život znače
da im ime u večnosti bude
dok sva skromna bića do kostiju svlače-
ona što im sebe iz ljubavi nude.
I svi oni hrle, crni kao vrane,
sve do svetlog dana njenog uništenja,
al sve što se rodi u buduće dane
moraće da plovi morem pročišćenja.
U spoznaji strašne preteće sudbine
prevrela će suza iz oka da kane,
ali glas će nama u sutonu tmine
u nemušt-pustinji da zaceli rane
LJUBAVANKA
Šta sve ne osetim dok me ljubiš tako
u prostoru zelenila, cistog vazduha i smernih latica.
Na toj livadi cveca kipti moja sreca
dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.
Belasa svaka moja suza radosti u ogledalu tvoga oka
pružajuci prema meni odsjaj i skrivenu moc,
A sve zato što na livadi cveca kipti moja sreca
dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.
Do obraza krv protie, a onda se sliva
vrh usta dotie, tu greje se više i tako vruca Tebe dira.
Sve to na livadi cvea gde kipti moja srea
dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.
Žmarci prolaze kroz moju kosu koja iznenada
dobija bisera sjaj jer i kroz teme prolazi razbuktala krv.
To osetim na livadi cveca gde kipti moja sreca
dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.
VERNO TVOJA
Ja hocu da pesmu podarim za Tebe,
jer telo što nosiš stvoreno je za Me.
Ti ni ne slutiš da me ljubec prosiš
i da Tvoje ruke zauvek me mame.
Gle toplota Tvoja vlagom dodiruje
to predanje Meni dušu primiruje,
imam Te u ruci, i ne samo telo
vec i srce, s mojim zajedno se splelo.
I necu da slutim da me drugi žele,
samo je uz Tebe duša željna sebe
i stisne se tako pred drugim što nosi
vreo uzdah i plam što ljubav donosi.
KAD NEMA DRAGOG
Eh da mi mogu moje lire
vratiti ljubav sto izgubih
i da mi mogu poetske sile
dozvati dragog koga ljubih!
U oku bi zlatni sjaj sinuo,
a krv u zilama jurnula,
to bi me do neba vinulo
i oblak bih tamni gurnula.
I ziva bih bila nestvarna
vrele vatre uzareni zar,
u svetu iskra nestalna
i sunca sjajnoga plam.
Al dragog nema, ne dolazi
pa se ljubav u pesmu sroci
dok snaga mi stihom prolazi
kroz mnoge znatizeljne oci.
I tako pesmom pojim
ljude pomalo zanesene,
dok dane bez dragog brojim,
brisem oci zaljubljene.