Nedić rođen je 2. rujna 1878. godine u Grockoj od oca Đorđa, načelnika i majke Pelagije, učiteljice. Porijeklo obitelji Nedić je iz sela Zaoke kod Lazarevca, od braće Damjana i Gligorija Nedića.. Majka Milana Nedića je unuka kneza Nikole Mihajlovića, Karađorđevog suborca. Gimnaziju je završio u Kragujevcu i 1895. upisao Nižu školu Vojne akademije. Godine 1904. je završio Višu školu Vojne Akademije, potom Generalštabnu pripremnu i stupio na dužnost u vojsci.
U čin majora je unaprijeđen 1910. Služio je tijekom Balkanskih ratova i primio je brojna odlikovanja i medalje za hrabrost. U čin potpukovnika je unaprijeđen 1913.
Godine 1915., tijekom Prvog svjetskog rata je unaprijeđen u pukovnika i služio je u generalštabu kao najmlađi pukovnik u srpskoj vojsci. Tijekom srpskog povlačenja preko Crne Gore i Albanije od studenog 1915. do siječnja 1916., njegovi vojnici su čuvali odstupanje srpske vojske. Godine 1916. je imenovan za ordonans-časnika kralja Petra I. U rujnu 1918. zapovijedao je Pješačkom brigadom Timočke divizije prilikom proboja Solunskog fronta.
Nakon rata, Nedić je nastavio služiti kao zapovjednik pješaštva, prije nego što je imenovan načelnikom štaba Četvrte i Treće vojne oblasti kao i zapovjednikom Dravske divizijske oblasti. U čin divizijskog generala je unaprijeđen 1923. i konačno u čin vojnog generala 1930. Između 1934. i 1935. bio je načelnik Glavnog generalštaba jugoslavenske vojske.
Nedić je 1939. postavljen za Ministra vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije, ali ga je zbog otvorenog podržavanja Trećeg Reicha i Adolfa Hitlera, regent knez Pavle Karađorđević smijenio sa dužnosti 6. studenog 1940.
Drugi svjetski rat
Za vrijeme Travanjskog rata general Nedić je zapovijedao jedinicama Treće armije na prostoru Makedonije i pokušao je spriječiti dijelove 12. njemačke armije da prođu iz pravca Bugarske. Ta fronta je ubrzo probijena i Nedić se morao povući ka unutrašnjosti Srbije. U rasulu je bio jedan od rijetkih generala koji nije dospio u zarobljeništvo. Jugoslavenska vlada ga je 28. travnja 1941. proglasila odgovornim za raspad jugoslavenske odbrane u Makedoniji tijekom invazije sila Osovine.
Zapovjednik Wermachta Heinrich Danckelmann je odlučio povjeriti Nediću upravljanje okupiranom Srbijom, nakon što je Nedića predložila srpska aristokracija. Nedić je malo prije toga izgubio sina jedinca i trudnu snahu u eksploziji municije u Smedervskoj tvrđavi, i nakon nekoliko odbijanja, je prihvatio mjesto predsjednika marionetske vlade, nazvane Vlada narodnoga spasa, 29. kolovoza 1941. Država nastala nakon tog događaja danas je poznata kao Nedićeva Srbija. Iako je naziv Nedićeva Srbija ne služben i prije je bilo riječ o Državi Srbiji ili prema njegovim prijedlozima državi koja se trebala zvati SveSrbija.
Dana 1. rujna 1941. Nedić je održao govor na Radio Beogradu, gdje je objavio namjeru svoje administracije da "sačuva srž srpskog naroda", prihvaćajući okupaciju i radeći za Nijemce. Tim činom započela je Nedićeva strahovlada (uz pomoć Nijemaca) i zločini u Srbiji. Također je govorio protiv organiziranja otpora okupatorskim snagama. Uz pomoć Wermachta, Nedić je pokraj 1941. uspio umiriti Srbiju i prisiliti na povlačenje komunističke partizanske odrede i one četnike koji se nisu složili da surađuju sa Nijemcima. Preostalim četničkim odredima u Srbiji je dozvolio legalizaciju, tj. stavljanje pod njegovu komandu.
Do napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez u okupiranoj Srbiji je vladao red i mir, što je omogućilo primanje velikog broja izbjeglica, uglavnom srpskog porijekla, ali također i mnogo Slovenaca, uključujući i Milana Kučana, koji je bio dijete u to vrijeme. Oko 600.000 odraslih i oko 86.000 djece iz zapadnih dijelova Jugoslavije koje je kontrolirala Nezavisna Država Hrvatska (u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), kao i 150.000 Srba sa Kosova i Metohije, desetine tisuća Srba iz Srijema i Bačke (posljednja pod kontrolom Mađarske), i 20-30.000 Slovenaca i Hrvata.
Tijekom rata više od 200.000 ljudi je umrlo u Srbiji zbog rata: 67.000 partizana, 70.000 ljudi u njemačkim koncentracionim logorima i odmazdama, koje su zahtijevale 100 ubijenih Srba za jednog ubijenog njemačkog vojnika. U kolovozu 1942. Nijemci su objavili da je Srbija očišćena od Židova. Prema Nikoli Živkoviću, tijekom Nedićeve uprave u Drugom svjetskom ratu, 6.478 biblioteka, 1.670 škola, 30 fakulteta, 19 muzeja, 7 kazališta, 52 pravoslavne crkve i manastira, 216 džamija, 63 sinagoge i više od 60 raznih naučnih institucija je uništeno ili opljačkano. Dana 4. listopada 1944., Nedićeva vlada je raspuštena, a on je 6. listopada, zajedno sa većinom svojih ministara, prebačen, po odluci Nijemaca, iz Beograda u austrijski grad Kitzbhel. Kitzbhel je bilo mjesto gdje su bile smještene sve vlade čije su zemlje Nijemci okupirali. Britanske snage su ga predale jugoslavenskim snagama 1. siječnja 1946.
Nedić je zatvoren u Beogradu, i redovno ga je saslušavao major Milo Milatović. Beogradske novine su 5. veljače 1946. objavile vijest da je Milan Nedić počinio samoubojstvo skočivši kroz prozor dok čuvari nisu pazili.
Milan Nedić je za života objavio svoje tri knjige: Srpska vojska i solunska ofenziva i Srpska vojska na Albanskoj Golgoti i Kralj Aleksandar Prvi Ujedinitelj.[