POTREBNO MI JE, DUŠO
Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao zbog nje. Pa kad
legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
-zamišljam: ona ce ujutru stici, mehko
kljuc u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se
nadnijeti, kao majka - cist oprez u
brižnom kretu, cednost u živoj ruci, pod kojom
oci otvaram, i dodirujem je, govoreci: "Potrebno
mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog
volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
CEGA SMO ZBIR
Ja nisam ovako, u nocima, bdijuc, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koracati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek mehko drhturi
dok, kao starci, koracamo, toplinu nosec,
pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo medu nas pada srce ptice koja nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koracajuci, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na cijem kraju gori:
ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tacku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
mu, bivaju jedno i isto. Koracajmo, koracajmo
zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu bašcaršijska kao da podsmijava
se rulja! Tvoja je ruka, medutim, hladna,
i moje je da je grijem, ne osvrcuc se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine punec i praznec,
natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga casa, žutoga zrna
dvije šake, poštujuc smijerno obicaj našega
grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u našim ušima šumi.- Golubica ona
tamo, sitna, šcucurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvši. Zbilja - ti
i ja - cega smo zbir? Združene, dvije samoce - šta cine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znaci li
to: o buducim danima po sjecanju govoriti?
O šetnjama dugim i davnim, kad ruka se
drukcije bližila ruci, s nešto više strepnje
cula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dode? Ljubav kad sine-kamo okrecu lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva...
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
hladno znajuc. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i cedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a cisti, duše
protivrjecne! Iz sjecanja neka kose nam
zasipa buduci snijeg! Ljubljene nekoc,
od nas se odmicu stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slicni. Mnoge se još
samoce bliže, i isti dani, gusti, hermeticni.
DECEMBARSKA
Probudi me, neku noc, pred zoru,
studen, mraz, i zima - u srcu.
prisjetih se, ocas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
sa druge strane zida. (Biva to
ponekad, da probudi se covjek
sledena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)
A pluca, prepuna zime. koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Što ono
mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? "Okreni se", veli,
"dijete, na drugu stranu. Zatvori oci,
spavaj, i sanjaj." Vazda, i opet. Vazda, i opet.
IZ DNEVNIKA 2.4.1987.
Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti
ljubav, što morala je proci. Koliko izlišnih
uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo,
u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante:
jedna muškog, druga ženskog spola.
A kad i to prode - jer i to ce proci -
hocemo li moci jedno drugome gledati u oci?
~