Срби и Аустроугарска
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Срби и Аустроугарска

    Како је та дивна сређена средњееУропска држава доносила културу и цивилизацију нама балканским дивљацима...

    ---
    Помен за жртве стравичног злочина у аустроугарском логору
    Datum: 26.12.2008 19:43
    Autor: Слободан Пухало

    ДОБОЈ - Његово преосвештенство владика зворничко-тузлански Василије служио је у петак у цркви Светих апостола Петра и Павла у Добоју парастос за 45.791 настрадалог Србина, колико их је убијено у аустроугарском логору током Првог свјетског рата у Добоју.

    Обиљежавајући 93 године од интернације Срба у добојски логор истакнуто је да је на овом стратишту извршен први геноцид над Србима у 20. вијеку, који је починила једна западноевропска држава.

    Савјетник министра рада и борачко-инвалидске заштите Републике Српске Милојко Грујичић, који је жртвама положио цвијеће на споменик, рекао је да је овај догађај веома важан за српски народ у БиХ зато што је послије албанске голготе ово био најстравичнији злочин на подручју БиХ.

    - Одбор за његовање традиција ослободилачких ратова Владе Републике овај датум је означио као значајан и ми га редовно обиљежавамо. Aустроугарске власти су 1915. године формирале у Добоју логор са циљем расељавања Срба из Горњег Подриња и источне Херцеговине, како би се створила тампон зона између Србије и БиХ за насељавање неправославног живља. О томе свједочи масовна гробница у којој је око 12.000 убијених Срба - рекао је Милојко Грујичић.

    Предсједник Савеза логораша Републике Српске Бранислав Дукић подсјетио је да је на овом стратишту направљен први геноцид у прошлом вијеку над Србима, који је учинила једна западноевропска држава.

    - Ни данас, нажалост, нема оних који би требало да су овдје - власти Републике Српске. Aко данас нисмо овдје, онда се питамо гдје би требало да будемо - нагласио је Дукић.

    Овдје су страдале многе српске породице из Билеће, Вишеграда, Рогатице, Фоче, Гацка, Требиња, Сарајева...

    - Моје су одвели из Требиња, двије жене са једанаесторо дјеце. Шесторо дјеце и једна мајка нестала је за сва времена. Долазим у Добој, поклоним се жртвама, иако не знам да ли су ту и моји сахрањени - рекао је Петар Радановић из Зубаца код Требиња.
    Књига

    Књигу под називом "Добојски логор", у којој су предочени бројни подаци о жртвама, нека њихова свједочења, објавио је добојски новинар и публициста Душан Паравац. Описане су муке Срба који су боравили у бившим коњушницама, као и имена многих породица које су у њима оставиле своје кости.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  2. #2

    Odgovor: Срби и Аустроугарска

    Politika austrijskog dvora prema Srbima bila je samo je zlocin, razbojnistvo, zelenastvo i prevara. Svaki kontakt obicnog coveka sa vrhom, dovodio je do angazovanja tajne policije a onda do represija tipa zatvor, nestajanje sa lica zemlje porodice, plemena pa i citavih oblasti.

    Tako se desilo 1524 god.u vreme Ferdinanda II kada je 30 000 zivih LJUDI, sa zenama i decom, zakopano...vadjenje jezika kljestima, seca nogu i ruku, paljenjem, razvlacenjem konjima na repove...

    Ferdinand katolik se na jednoj strani molio Bogu a na drugoj strani ubijao po hiljade neduznih ljudi. Naravno sve je to cinjeno prema pripadnicima drugih naroda, ne prema Nemcima i onima koji su se konvertovali u katolicanstvo, ponemcili.

    Glave i ruke mucenika stajale su i po deset godina javno izlozene. Deca ostalih vera koji nisu bili katolici morali su nositi crvene trake oko vrata kao znak mesta gde ce se setati noz ili sekira dzelata kada on to zazeli.

    Cela imanja, ne samo kaznjenih ni zbog cega, nego i imanja celog naroda su oduzimana, crkve i oltari nikada nisu postedjivani...

    Novac nominalne vrednosti od 12 grosa izdat od carskih blagajni, devalvirao je bez razloga na 1 gros sa ciljem da se osiromasi Slovenski i Srpski deo stanovnistva. Vojnici ove carevine zla su na svakom mestu otimali, ubijali i silovali sa blagoslovom imperatora i crkve.
    Oficir koji se isticao u zlodelima uvek je bio unapredjivan. Vojska je sacinjavana od razbojnika, otpadnika od ljudskog roda bez obraza i casti. Prosto receno, psi rata. Ovima nije bilo dozvoljeno da se zene pa je to mozda jedan od razloga silovanju. Oficiri ovih vojnika su se odevali u najsarenija odela kao divljaci sto se mazu raznim bojama i licise na papagaje...pljackali su ovi postene ljude pa i svoje..roditelje i rodjake.

    Uz sav uzas koji je cinila vojska, bile su i razne komisije koje su na svakom koraku iznudjivale novac od siromasnih.

    Drzava je uzimala i prodavala imanja kad je htela i kako je htela. Ona je imala pravo jer je sve pripadalo imperatoru ..

    Da bi iznudili novac hvatali su i mucili decu na ocigled roditelja a decu pravoslavnih i protestanata su sekli na dve polovine zivu i jednu polovinu su davali ocu a drugu majci govoreci: Evo vam ih sad u dva vida tj. u vidu hleba(u pricescu)i u vidu vina.
    Svestenike, sve osim katolickih, vojnici su zive pekli, nabijali na kolje, parali im trbuhe, obescacivali njihove zene i decu. Prilikom susreta pucali su u narod bas kao u metu.

    Sve je ovo cinila ta kulturna zapadna carska vojska po blagoslovu PAPE I VATIKANA, koja je u nuzdi znala da moli puzi i laska. Sve je ovo se moze procitati u kulturnoj zapadnoj carskoj arhivi demokratske Evrope.

    Sve se ovo krije po arhivama i ne moze se stampati.

    Takodje su izdavali zakone da svi oni koji nisu katolici ne mogu trgovati, da se kaznjava sa 100 forinti onaj ko primi jeretika na stanovanje a ako primi svestenika ne rimokatolika ide na gubiliste.

    Mesoviti brakovi su zabranjivani, bolesnici koji nisu bili katolici izbacivani su na ulice.

    Svuda su podmetani preobuceni vojnici kako bi zametali kavgu sa postenim stanovnistvom a onda su dolazili vojnici naravno carski i masakirali nenaoruzane ljude, decu i zene.

    Od 10 000 000 Srba u Evropi toga vremena ostalo je samo 180 000 Luzickih Srba, sve je utamanila slavna carska vojska za vreme tridesetogodisnjeg rata.

    Narod je podivljao u ovom vremenu pa je i licio na zver i to je bilo u vreme stupanja Marije Terezije na presto pa i za vreme njene vladavine.

    Zveri su ostavljale svoje brloge i setale se pustim selima i u njima prozdirale zive ljude, pa kada je nestalo ljudi pojedose im i obucu.

    Lepolod je raspisao nagradu od 600 forinti ko izumi najtezi nacin mucenja kao da nije bilo dosta ,razvlacenje na tocak, spaljivanje, nabijanje na kolac, cupanje nokata...

    Sve sukobe u Austriji sami carevi proizvodise naravno preko svojih cinovnika sa ciljem da utamane one oblasti gde su ziveli Srbi.
    Habzburski dom je uvek sa smehom utamanjivao one kojim je nesto kao cinio i davao.
    Jednom rukom su kao davali ali pre nego sto je dao imao je plan kako ce ga hiljadu puta naplatiti.

    Jozef Redlih u svom dnevniku, u zabelesci od 22. novembra 1914. godine, napisao je i sledece: U Hrvatskoj sprovodi Frankova partija rezim uzasa. U Sremu je ubijeno deset hiljada Srba... Koliki je broj ubijenih Srba u Bosni i Hercegovini, to ne zna niko... I tamo se sprovodi sistematska politika istrebljenja pravoslavnih...

    U zabelesci od 8. oktobra 1914. godine, Redlih je pak naveo, da u Sremu i juznoj Ugarskoj i komesari vode rasni rat protiv Srba. Stotine i stotine su uhapsene bez ikakve krivice.
    To sto cine Hrvati je samo ono cemu ih uce njihovi velecasni...svake subote se pridikuje isto...POBITI PRAVOSLAVNE..POKRSTITI PRAVOSLAVNE...PRAVOSLAVNI SU POGANI...PRAVOSLAVNI SMRDE...
    JOS GORE SE CUJE U DZAMIJAMA...!

    Na neki nacin, i te strasne 1914. godine, ponovile su se slike iz davnih vremena, izmedu ostalog, i iz 19. veka, kad su, na primer, posle cuvene Pop-Jovicine bune (bune popa Jovice Ilica) iz 1834. godine, odsecenim glavama srpskih seljaka bili okiceni gradski bedemi u Gradaccu.

    U besprimernoj seci Srba u vreme ustanka, 1875-1876. godine, stradalo je i staro i mlado, sve to se sa tri prsta krstilo. Tada je samo handzarima i sabljama, prema jednom engleskom izvoru, hladnokrvno saseceno sest hiljada staraca, zena i dece. Mnogi Srbi, uglavnom na prevaru uhvaceni, bili su u ovo vreme jeze i strave i na razanj naticani i peceni na unapred pripremljenoj vatri,

    Kad je Austrougarska zaratila sa Srbijom, jezuita Puntigam je poveo akciju u Becu da se na srpska imanja pocnu intenzivno naseljavati dobri katolici - katolici Austrijanci, ali i katolici Sloveni - verni caru, i to u tolikom broju da bi u sto kracem vremenu mogli da postanu premocni i da vladi obezbede uspesan rad.

    Na hiljade i hiljade Srba internirano je zatim u brojne logore u Madarskoj, Austriji, ali i u samoj Bosni. U logoru u Aradu boravilo je skoro 3.500 interniranih Srba iz Sarajeva. Samo kroz logor u Doboju, prema podacima P. Slijepcevica, proslo je preko 16 hiljada muskaraca i isto toliko srpskih zena i dece, tako da je Doboj, uz Arad, bio - grobnica naseg sveta.

    Veliki broj srpskih seljaka bio je streljan ili obesen, ponekad po sudskoj presudi, a mnogo cesce bez nje. Izvrsioci su u mnogo slucajeva bili takozvani suckori(hrvati i muslimani) ili pak pripadnici regularne austrougarske vojske.

    Bogojevicu kod Trebinja pobijeno od suckora-muslimana osamdeset i troje srpske dece, a obeseno 85 odraslih. Izneo je da je suckore, medu njima i one koji su na drumu za selo Tuli ubili 17, ni krivih ni duznih Srba

    Poslanik Milan Bozic je 1937. godine, na sednici Narodne skupstine od 23. februara, izneo, da je u Bosni i Hercegovini obeseno i streljano oko 1600 Srba presudom vojnih sudova u Cajnicu, Visegradu, Rogatici, Sarajevu, Foci, Zvorniku, Srebrenici, Vlasenici, Mostaru, Trebinju, Bilecu, Gacku, Nevesinju i Tuzli. Ali najvise svijeta, rekao je Bozic, izginulo je u Bosni i Hercegovini bez suda, a njihov tacan broj nije se mogao ustanoviti. Polazeci od broja obesenih, streljanih i interniranih stanovnika Srbije, onih koji nisu bili pozvani pod ratnu zastavu, a to znaci staraca, zena i dece, tokom rata 1914-1918. godine, proucavaoci su dosli do jednoglasnog zakljucka, da se merama nasilja htela smanjiti bioloska snaga srpskog naroda i da je to bio jedan od skrivenih ciljeva austrougarske vlade, glavnog neprijatelja Srbije. Namera Beca i Budimpeste, kad su se odlucili za rat protiv Srbije, bila je, kako se istice, da srpsku drzavu ne samo vojnicki pregaze, politicki unize i ekonomski iscrpe, vec i da u njoj izazovu duboke socijalne poremecaje, koji ce zadugo kociti i usporavati njen oporavak i razvitak. Otuda je rat bio voden okrutno ne samo na frontu vec i u ophodenju sa stanovnistvom...

    Od 60 hiljada veљala, koliko je Austrougarska tokom rata podigla u svojoj drћavi i na okupiranim teritorijama, dobar deo otpada na Srbiju. (Prema izjavi austrougarskog generala Bekica zagrebackom listu Agramer Taglat, za vreme okupacije obeљeno je u Srbiji, odlukom vojnih vlasti, 11.000 lica, ali stvarni broj obeљenih bez presuda treba da je bio desetostruko veci!).

    Od 852.000 vojnika, koliko je Srbija pozvala pod ratnu zastavu, poginulo je na ratistima ili umrlo od rana i epidemija 402.435 obveznika. Tako velike gubitke, u odnosu na broj stanovnika nije imala nijedna druga drzava...

    Samo u 1914. godini srpska vojska je ostala bez 2.110 oficira, 8.074 podoficira i 153. 373 vojnika.
    Do septembra 1915. iz spiska zivih izbrisano je 172.508 boraca.
    Tokom prelaska preko Albanije zivot je izgubilo 77.455 vojnika, a na Solunskom frontu, 1916, 1917. i 1918. godine - 36.477. Sem svega navedenog, godine 1915, na teritoriji Srbije 34.781 vojnik umro je od rana ili bolesti.

    Austrougarski zlocini u Macvi, 1914. godine: Naredba je glasila - unisti sve sto je srpsko, ubij sve sto srpski govori!

    Koliko su ovi gubici bili veliki, moze se zakljuciti i na osnovu podatka, da je iz citave Hrvatske i Slavonije u Prvom svetskom ratu poginulo - u Srbiji, zatim u Rusiji i na italijanskom frontu oko 70.000 vojnika (oko 150.000 bilo je zarobljeno, vecinom u Rusiji).
    I u zarobljenistvu je stradao veliki broj srpskih vojnika - u svemu 81.214 bora ca.

    Velike gubitke civilnog stanovnistva imala je Srbija u ratu 1914-1918. godine i u civilnom stanovnistvu - 845.000 racunajuci u taj broj i zene i decu.
    Samo od gradana koji su posli za vojskom preko Albanije poginulo je ili umrlo 140.000. Epidemija tifusa 1914-1915. godine odnela je oko 360.000 zivota.
    Ukupno, prema podacima iznesenim na Konferenciji mira u Parizu, Srbija je, sto vojnika a sto civila izgubila 1.247.435 ljudi - 28 odsto od celokupnog broja stanovnika 1914. godine, kada je rat poceo. (Prema podacima saopstenim u Narodnoj skupstini 1921. godine, broj zrtava rata iznosio je - 1.000.356). Sa teskim invalidima, nesposobnim za samostalan zivot i privredivanje, gubici Srbije iznosili su pak 1.511.415 ljudi.
    Invalida je bilo toliko u Srbiji posle 1918. godine da su se od njih mogle formirati citave divizije... Oni su predstavljali veliki problem za opustosenu Srbiju. Isto tako veliki problem su bila i ratna sirocad, nedorasla deca, koja su ostala bez hranioca, cesto i bez oca i bez majke... Njih je bilo oko 500.000.
    Od 60 hiljada vesala, koliko je Austrougarska tokom rata podigla u svojoj drzavi i na okupiranim teritorijama, dobar deo otpada na Srbiju. (Prema izjavi austrougarskog generala Bekica zagrebackom listu Agramer Taglat, za vreme okupacije obeseno je u Srbiji, odlukom vojnih vlasti, 11.000 lica, ali stvarni broj obesenih bez presuda treba da je bio desetostruko veci!).
    Stradanje civilnog stanovnistva u Srbiji ilustruju i podaci o bezaniji, narocito u 1915. godini, kada je iz samoga Beograda, na primer, izbeglo skoro 75.000 stanovnika, iz Beogradskog okruga - 80.000, iz Podrinjskog - 240.000, Valjevskog - 107.000, Uzickog - 75.000, Rudnickog - 84.000.
    U vrhu austrougarske drzave, u Becu kao i u Budimpesti - kako istorijska istrazivanja pokazuju - smatralo se da su teror i genocid u okupiranoj Srbiji jedino sredstvo koje moze, za doglednu buducnost, da eliminise Srbiju kao drustveni i politicki faktor u istorijskim zbivanjima na Balkanu i da spreci da Srbija bude glavni cinilac okupljanja Juznih Slovena izvan Habsburske monarhije.
    Mnoge dokaze za upravo receno izneo je i Svajcarac R. A. Rajs. On je pedantno zabeleћio mnoge primere ubijanja zarobljenika i ranjenika, zena i dece. Ranjeni i zarobljeni vojnici srpske vojske bili su cak i zivi spaljivani. Takav je slucaj bio sa pesadijskim majorom Kostom Todorovicem, staresinom jedne cetnicke jedinice koja je u avgustu i septembru 1914. godine vodila borbe u Bosni, i njegovim pratiocem Jovanom Zivanovicem, studentom iz Bosne. Tesko ranjen u okrsaju sa austrougarskom vojskom u slabine i obe noge, Todorovic se sa svojim pratiocem sklonio u jedan plast sena, da bi tu, tako prikriven, sacekao dolazak noci. Bio je otkriven, medutim, i zajedno sa svojim pratiocem ziv spaljen...

    U selu Dublje kod Sapca, u jednoj kuci naisli smo na sestoro zaklane dece. Pod snaznim uticajem tog groznog zlocina nekoliko dana nisam mogao nista da jedem... U drugoj kuci nije bilo nikoga. U trecoj smo naisli na coveka od oko pedeset godina starosti i pitamo ga kakvi su to ljudi bili ovde sto su napravili ove strasne zlocine. 'Ne znam ko su, ali govore srpski' - odgovori on. U sledecoj kuci naisli smo na cetvoro dece sa odsecenim glavama stavljenim pored njih a na petom ostala glava da visi... Deca su bila poredana na stolovima. U selima smo nailazili na ljude obesene iznad kucnog praga, ili povesane o stabla vocaka, i to starci, zene i deca, ili su pak poklani u kucama i dvoristima...
    Skoro je neobjasnjivo, kaze Djordje Knezevic, da su brojni Jugosloveni, vojnici i oficiri austrougarske armije, cesto i prednjacili u zlocinima. Da li je dugogodisnje podanstvo i pripadnost Monarhiji, koja u sustini ni po cemu nije bila njihova prava otadzbina, uticala da zaborave na covecnost, humanost i savest? I drugi faktori su po svoj prilici uticali na takvo ponasanje ove vojske. U mrznji prema Srbiji i srpskom narodu, u kom duhu su sistematski vaspitavani, mozemo da shvatimo njene vladajuce narode Nemce i Madjare. Ali i danas ostaje nejasno i nedovoljno prouceno ponasanje brojnih drugih naroda, koji su fakticki bili podanici druge vrste, da se ulazeci na tlo Srbije toliko ostrve i izgube sva obelezja ljudskog roda. Ulazak obesnih trupa neprijatelja zeljnog osvete posle borbi na Ceru kao i u nastupanju od Drine, zavili su u crno ovo naselje... Bilo je ubijeno, spaljeno ili izmasakrirano ukupno 352 stanovnika. Najvaci deo bili su starci, zene i deca.
    U kuci Milutinovica, u Prnjavoru, spaljeno je 4.(16) avgusta 1914. godine 96 lica, a dva dana kasnije, u Lesnici, kod zeleznicke stanice bilo je - koje streljano, a koje zivo zakopano - 89 ljudi...
    Usled zlocina i terora svake vrste, kao i interniranja, broj stanovnika u Macvi, i u celoj Srbiji, takoreci preko noci silno se smanjio. U poredenju sa srpskim popisom iz 1910. godine, u julu
    1916. godine, kad su okupacione vlasti izvrsile popis, u sabackom okrugu, na primer, bilo je manje 76.706 stanovnika (32,7 odsto), pri cemu je muskaraca bilo manje za 57.968 (47,6 odsto), a zena manje za 18.738 ili preko 15,7 odsto
    Umalo da zaboravim Poljake i Madzare,kako rece neki Magarac lepo su se slagali.
    Nase komsije Madjari uz pomoc nase brace Poljaka katolika za vreme dvogodisnje borbe pobise preko 100 000 Srba,razorise 46 crkvi i manastira u Backoj i novosadskoj episkopiji,57 u Temisvarskoj ,11 u Vrsackoj,1 u Budimskoj.
    Sve to bese u ime Hriscanstva.Madzari tada nabijase na kolje bas kao Turci,secenje glava i ukrasavanje skolskih ograda sa njima,paljenje zivih ljudi.Sve ovo nije cinjeno za vreme borbe kada su strasti bile probudjene vec van nje i uvek na golorukim ljudima.Ovo se desavalo 1848 i1849 godine.Takodje su ovi civilizovani Madjari koje danas brane Srbi vojvodjanski rastrzali zive ljude na repovima konja,probijali im glave ekserima,prezali u plugove da oru mesto konja.Tesko je i opisati varvarstvo ovih. Da ne bi neko rekao da je ovo izmisljotina posedujem i spisak sa imenima ljudi koje su Madjari i Poljaci pobili na razne zverske nacine u toku ove dve godine. Madjari su nastavili sa sviojim zverstvima u II svetskom ratu.

  3. #3

    Odgovor: Срби и Аустроугарска



    NEMA PLATNA ZA CRNE BARJAKE

    Tukući se sa silama koje su bile odlučile da je porobe i unište kao samostalnu državu i tako je spreče da ostvari svoje nacionalne ciljeve - da sabere sve Srbe u svom krilu, a povrh toga okupi oko sebe sve zemlje nastanjene Južnim Slovenima u Austrougarskoj, Srbija je u ratu 1914-1918. godine izgubila silno ljudstvo. Imala je toliko grobova da ih sve nije mogla ni pobeležiti. Ni platna nije bilo dovoljno da bi se na svakoj kući, iz koje je neko poginuo ili bio ubijen, mogao istaći crni barjak, po prastarom običaju.

    Od 852.000 vojnika, koliko je Srbija pozvala pod ratnu zastavu, poginulo je na ratištima ili umrlo od rana i epidemija 402.435 obveznika. Tako velike gubitke, u odnosu na broj stanovnika nije imala nijedna druga država...

    Samo u 1914. godini srpska vojska je ostala bez 2.110 oficira, 8.074 podoficira i 153. 373 vojnika.

    Do septembra 1915. iz spiska živih izbrisano je 172.508 boraca.

    Tokom prelaska preko Albanije život je izgubilo 77.455 vojnika, a na Solunskom frontu, 1916, 1917. i 1918. godine - 36.477.

    Sem svega navedenog, godine 1915, na teritoriji Srbije 34.781 vojnik umro je od rana ili bolesti.


    Koliko su ovi gubici bili veliki, može se zaključiti i na osnovu podatka, da je iz čitave Hrvatske i Slavonije u Prvom svetskom ratu poginulo - u Srbiji, zatim u Rusiji i na italijanskom frontu oko 70.000 vojnika (oko 150.000 bilo je zarobljeno, većinom u Rusiji).

    I u zarobljeništvu je stradao veliki broj srpskih vojnika - u svemu 81.214 boraca. Jedan broj je ubijen, jedan deo umro usled slabe ishrane i raznih bolesti, a jedan deo je ostavio život na svakovrsnim radilištima na kojima ratni zarobljenici, po Haškim konvencijama, nisu ni smeli biti upotrebljavani; u pitanju su bili fortifikacioni radovi u prvim borbenim linijama (na austrijsko-italijanskom frontu), u rudnicima, i tako dalje. Kako je utvrdio Vladimir Stojančević, mnogi srpski ratni zarobljenici bili su primorani da učestvuju i na izgradnji Bagdadske železnice u pustinjama Mesopotamije...

    Velike gubitke civilnog stanovništva imala je Srbija u ratu 1914-1918. godine i u civilnom stanovništvu - 845.000 računajući u taj broj i žene i decu.

    Samo od građana koji su pošli za vojskom preko Albanije poginulo je ili umrlo 140.000. Epidemija tifusa 1914-1915. godine odnela je oko 360.000 života.

    Ukupno, prema podacima iznesenim na Konferenciji mira u Parizu, Srbija je, što vojnika a što civila izgubila 1.247.435 ljudi - 28 odsto od celokupnog broja stanovnika 1914. godine, kada je rat počeo. (Prema podacima saopštenim u Narodnoj skupštini 1921. godine, broj žrtava rata iznosio je - 1.000.356). Sa teškim invalidima, nesposobnim za samostalan život i privređivanje, gubici Srbije iznosili su pak 1.511.415 ljudi.

    Invalida je bilo toliko u Srbiji posle 1918. godine da su se od njih mogle formirati čitave divizije... Oni su predstavljali veliki problem za opustošenu Srbiju. Isto tako veliki problem su bila i ratna siročad, nedorasla deca, koja su ostala bez hranioca, često i bez oca i bez majke... Njih je bilo oko 500.000.

    Usled tako velikog gubitka u stanovništvu, Srbija je bila osuđena na spor oporavak. Na drugoj strani, ona je postala pasivno migraciono područje, u koje su se, kako je izneo Milorad Ekmečić, slivale pravoslavne struje doseljenika iz susednih pokrajina. Posledica toga, opet, bilo je stvaranje prostora za rast stanovništva islamske vere, koje je u dotadašnjim istorijskim razdobljima, svuda sem na Kosovu, bilo u demografskom nazadovanju. Otuda, a kad se sve drugo uzme u obzir, može se reći, kao što konstatuje i M. Ekmečić, da je ujedinjenje 1918. godine bilo - "Pirova pobeda srpskog naroda".

    U tom smislu, da je srpski narod u Prvom svetskom ratu izvojevao Pirovu pobedu, govorilo se i u Narodnoj skupštini, još 1921. godine, naročito u debatama koje su vođene kad se donosio Vidovdanski ustav. Isticalo se i tada, i dokazivalo, da je Srbija u ratu za Jugoslaviju dala sve što je mogla i imala, a da za uzvrat nije dobila ništa.

    "Jeste li išli, gospodo, u selo", pitao je 1921. godine poslanik Borislav Štavljanin, "jeste li videli onu seosku sirotinju koja ide gola i bosa bez odeće i obuće, čiji su hranitelji pali na bojnim poljima za ovu otadžbinu..."

    Tamo gde je poslanik Štavljanin stao, nastavio je 16 godina kasnije, 1937. godine, poslanik Živojin Popović. U Narodnoj skupštini on je rekao da je Srbija za nagradu što je stvorila veliku jugoslovensku državu dobila samo mogućnost da zaostaje - "na polju prosvete, industrije, u pogledu uređenja i održavanja drumova, elektrifikacije..."

    Zaključak poslanika Popovića je bio da je Srbija "žrtvujući sve za ljubav jedinstvene države pomogla samo Hrvatima i Slovencima, koji bi, da se nisu našli u Jugoslaviji, morali da plaćaju Srbiji ratnu odštetu a ne da je obilato iskorišćavaju".

    Ukazivanje poslanika iz Srbije na ogromne žrtve Srbije u ratu, i na malu zainteresovanost nove države da se te ratne rane što pre iscele, izazvalo je najoštrije reakcije Hrvata, pa i onih koji su bili opredeljeni za zajedničku državu. Dr Mate Drinković, poslanik iz Hrvatske, blizak kralju Aleksandru Karađorđeviću i jedan od njegovih glavnih pomoćnika pri uvođenju ličnog režima 1929. godine, izjavio je, na sednici Skupštine od 12. maja 1931. godine, da sve priče o žrtvama Srbije imaju za cilj samo jedno - da dokažu "da bi se Hrvati morali pokoriti Srbima", da bi "Hrvati morali da se žrtvuju". Ali Hrvati, naglasio je Drinković, "kad im se kaže - pokorite se, moraju odgovoriti - ne možemo i nećemo!"

    Polazeći od broja obešenih, streljanih i interniranih stanovnika Srbije, onih koji nisu bili pozvani pod ratnu zastavu, a to znači staraca, žena i dece, tokom rata 1914-1918. godine, proučavaoci su došli do jednoglasnog zaključka, da se merama nasilja htela smanjiti biološka snaga srpskog naroda i da je to bio "jedan od skrivenih ciljeva austrougarske vlade", glavnog neprijatelja Srbije. Namera Beča i Budimpešte, kad su se odlučili za rat protiv Srbije, bila je, kako se ističe, da srpsku državu "ne samo vojnički pregaze, politički unize i ekonomski iscrpe, već i da u njoj izazovu duboke socijalne poremećaje, koji će zadugo kočiti i usporavati njen oporavak i razvitak. Otuda je rat bio vođen okrutno ne samo na frontu već i u ophođenju sa stanovništvom...

    Od 60 hiljada vešala, koliko je Austrougarska tokom rata podigla u svojoj državi i na okupiranim teritorijama, dobar deo otpada na Srbiju. (Prema izjavi austrougarskog generala Bekića zagrebačkom listu "Agramer Taglat", za vreme okupacije obešeno je u Srbiji, odlukom vojnih vlasti, 11.000 lica, ali stvarni broj obešenih bez presuda treba da je bio desetostruko veći!).

    Vešane su, kad s presudom, a kad bez nje, jednostavnom odlukom vojnih i policijskih vlasti, vrlo često i žene, majke sitne dece. Ponekad su žene izvođene na gubilište samo zato što su, i ne sluteći da vojnici u uniformama austrougarske vojske govore istim jezikom kao i one, protestujući protiv rekvizicija, uputile kakvu psovku tlačiteljima - sve do cara Franc Jozefa. Zbog jedne takve psovke i proklinjanja da "caru presedne to što od srpskog naroda otima" - po kratkom postupku osuđena je na smrt vešanjem da navedemo samo jedan primer iz Tamnave, Živana Lazić iz sela Zvizdara kod Uba, majka šestoro sitne dece.

    Vešanje stanovnika Srbije bilo je obična pojava na svim stranama, kaže Dragiša Lapčević. Zbog toga, zbog "zuluma", mnogi su se odmetali u hajduke.
    "A zulum je već svuda bio", navodi dalje Lapčević, "dogoreo do nokata. Izuzetak su činili samo Česi, ako bi se gde koji potrevio..."

    U samom Beogradu, kad su austrougarske trupe na čelu sa jednim hrvatskim pukom prvi put zaposele grad u decembru 1914. godine, odmah su, već drugog dana, postavljena četiri vešala - od kojih jedna na Terazijama, na prostoru između hotela "Moskve" i "Balkana", na kojima je okončao život osamnaestogodišnji dobrovoljac Mihailo Radovanović, rodom iz Rače Kragujevačke.

    Kao najveći grad u Srbiji, Beograd je bio posebna meta austrougarske vojske i austrougarske policije, u kojoj su ključne pozicije imali Hrvati, u prvom redu pripadnici policije iz Zagreba. Na hiljade Beograđana oterano je u koncentracione logore širom Mađarske i Austrije... Mnogi od njih su u tim logorima bili streljani, a mnogi su bili žrtve raznih epidemija, budući da su nedelje i nedelje, pa i mesece, proveli pod vedrim nebom, ležeći na goloj zemlji. U ove logore, i u internaciju uopšte, odvođeno je i muško i žensko stanovništvo, a vrlo često i maloletna deca. Kako navodi D. Milikić, 13. decembra 1914. godine, pred samo prvo proterivanje austrougarske vojske iz Beograda, u gradu je izvršena "prava šinterska hajka na građane. Naoružane patrole, peške i na konjima, počele su surovo i bez ikakvog obzira da kupe po ulicama starce, invalide, žene i decu i da teraju preko mosta za Zemun... Pokupljeno je oko 1.500 ljudi u toku jednog ili dva dana i proterano u buljucima prema Savi. Bila je to zima, kada je počeo krvavi put u internaciju građana pokupljenih onako kako su se zatekli na ulicama..."

    Iz Zemuna, sa ulica pokupljeni Beograđani su pešice upućeni u Novi Sad, a odatle u koncentracione logore u Nađmeđeru, Boldogasonju, Nahashabu, Kapošvaru... Prema izjavi Tanasija Hadži-Ilića, objavljenoj u "Politici" od 11. juna 1915. godine, njegova grupa od 2.800 ljudi dopremljena je u logor Baldogasonufalvi, gde se u jednom času našlo 13.000 interniraca od kojih je ostalo živo samo 8.300...
    Po ponovnom ulasku austro-ugarskih trupa (i nemačkih) u Beograd, ujesen 1915. godine, interniranje Beograđana ponovo je došlo na stalni dnevni red. I u još većem obimu nego u decembru 1914. godine. Do naročito masovnog interniranja i sprovođenje Beograđana u koncentracione logore došlo je krajem 1915, potom 1916. (kad je Rumunija ušla u rat protiv centralnih sila), zatim ponovo 1917. godine, u vreme Topličkog ustanka i konačno godine 1918, pred sam slom Austrougarske, da bi se osiguralo nesmetano povlačenje njene vojske i da bi se mogla odvući iz Srbije opljačkana dobra.

    "Oštrica je bila uperena", ističe Andrej Mitrović, "protiv muškaraca u punoj životnoj snazi, ali je veoma mnogo pogađala i starije ljude, zatim žene i decu, pri čemu nije bilo potrebno da se napravi neki prestup prema okupatoru... Interniranja su imala uzroke u dva unapred stvorena stanovišta vodećih - posebno vojnih - krugova u Monarhiji, oba proistekla iz činjenice da su carsko-kraljevska diplomatija i vojska dugo trpele teške neuspehe zbog upornog i uspešnog srpskog otpora, što je u aristokratskim palatama po podunavlju doživljavano kao teško poniženje.

    S jedne strane je reč bila o uverenju da je u pitanju narod koji se neće lako odreći ideje o svojoj slobodi makar doživeo i težak vojni poraz, s druge strane o želji da se prema pobeđenom odmah pokaže krajnja strogost i osiona sila kako bi se na taj način sugerisali snaga i veličina države Habsburga. Tako je i zbog straha, time i iz poštovanja prema hrabrosti i izdržljivosti malog naroda i zbog osionosti sprovođeno masovno i pojedinačno lišavanje slobode stanovnika i bez sudskih presuda i, najčešće, bez učinjenih prekršaja."

    U pojedinim vremenskim razdobljima, kao, na primer, s početka 1916. godine, a zatim u leto i s početka jeseni iste godine, u Srbiji je trajao pravi lov na ljude. Okružni komandant u Šapcu obavestio je vojnu upravu u Beogradu, sredinom februara 1916, da je internirao - "sve muško stanovništvo bez obzira na to da li su u pitanju i ljudi koji su po vojnim lekarskim nalazima sposobni ili nesposobni za ratnu službu".

    Prema službenim aktima austrougarske vojne uprave, u leto i u ranu jesen 1916. godine internirano je, na primer, iz okruga Kragujevac - 5.497, iz Kruševca - 2.461, Smedereva - 2.173, Valjeva - 1.018, i Beograda sa okolinom - 3.113 lica.
    Polazeći od broja obešenih, streljanih i interniranih stanovnika okupirane Srbije, koji nisu bili pozvani pod ratnu zastavu - a to znači staraca, žena, dece - mnogi istoričari došli su do zaključka da cilj nije bio samo vojnički poraziti Srbiju, već se merama nasilja htela smanjiti biološka snaga srpskog naroda i da je to bio jedan od skrivenih ciljeva austrougarske vlade.
    Jedan pripadnik austrougarske vojske, očevidac terora nad stanovništvom Beograda za vreme prve, kratkotrajne okupacije 1914, izvesni D.M., objavio je u Zagrebu 1919. godine, brošuru - "Strahote u Srbiji," u kojoj je rekao i sledeće:

    "Čitave rulje pijanih vojnika krenuše kroz gorući grad provaljujući u javne zgrade i muzeje, privatne kuće i stanove građana, koji iz straha pred bombardovanjem ostaviše grad i svoje domove. Vrijednije stvari, koje bi mogli ponijeti sobom, odniješe, dok su pokućstvo i ostale stvari jednostavno porazbijali i zapalili. Ako bi im se ko od ukućana usprotivio, bez ikakva bi ga suda usmrtili... I tako, dok su pojedine rulje vojnika pljačkale, robile i ubijale - jake vojničke ophodnje, žandarmerija i redarstvo, umesto da zaštiti mirno građanstvo od podivljalih vojnika, prolazile su kroz grad i hvatale goloruke građane, koje su u grupama tjerale u tvrđavu, da ih kasnije interniraju u Mađarsku."

    Jedan drugi svedok strahota u Beogradu 1914. godine, takođe pripadnik austrougarske vojske, očevidno zapanjen krvoločnošću "braće po krvi" u austrougarskim uniformama, ostavio je, pri povlačenju carsko-kraljevske vojske iz glavnog grada Srbije, pismenu poruku vlasnicima stana u kojem je bio smešten (u Ulici kralja Milana broj 69):

    "Brat na brata udario
    Grob do groba napraviše
    Smrt onima svima tamo
    Što nas ljuto zavadiše..."

    Među naredbodavcima okrutnih mera prema stanovnicima Beograda i Srbije uopšte, ali i među sprovodnicima tih mera, nalazilo se mnogo Hrvata. Neki od njih su svoj krvavi posao terora nad Srbima nastavili 1941. godine, kad je osnovana hrvatsko-muslimanska država (NDH) na čelu sa ustašom dr Antom Pavelićem. Takav je slučaj bio i sa Slavkom Kvaternikom, "vojskovođom" u NDH, a 1915. godine majorom i šefom političkog odeljenja vojne uprave u Srbiji.

    Prvi guverner Srbije, pod kojim je i počela strahovlada austrougarskog okupatora u Srbiji, 1915, bio je generalfeldmaršal Johan, grof Salis-Sevis. NJegov zadatak je bio (i guvernmana u celini) da uništavanjem "slojeva koji politiziraju" - inteligencije, a u prvom redu bivših ministara, advokata, profesora i sveštenika - od Srba "stvori narod bez političkih prava i bez sopstvenog kulturnog života" i u celini ga učini pokornim Habzburškoj monarhiji.

    Dr Slavko Pavičić kaže za Salis-Sevisa, da je bio "general sa sjajnim imenom, Švicar po podrietlu, ali po rođenju Hrvat, po majci u blizkom rodu sa slavnim hrvatskim generalom topništva, vojskovođom iz DžIDž stoljeća, barunom Marojčićem de Madona del Monte". Pri napadu na Srbiju, 1914. godine, on je komandovao jednom brigadom 36. hrvatske pešadijske divizije. Istakao se, kako Pavičić naglašava, "već u bitci kod Cera, a kasnije u bitci u Jadarskoj dolini, kraj one nasipne ceste kod Badovinca, ispod Šabca."

    Među najodgovornijim austrougarskim ličnostima u vreme okupacije Beograda (1915-1918 ) pominju se još i "plemeniti" civilni komesar Kušević, zatim pukovnik Knežić, i general Babić.

    Koliko je Beograđana oterano u smrt tokom prve i druge, trogodišnje, okupacije, po nare-đenju i uz saglasnost i ličnosti dosad pomenutih, nije nikad sasvim tačno ustanovljeno. Ali se računa, približno uzeto, da je u pitanju četvrtina stanovništva. (Prema popisu koje su izvršile austrougarske okupacione vlasti, Beograd je, usled svega navedenog, u decembru 1916. godine, spao na ukupno 12 hiljada stanovnika).
    _________________

  4. #4

    Odgovor: Срби и Аустроугарска

    Podsetio bih učesnika na ovoj temi da je ovo forum istorije i da je istorija, iako humanistička, ipak nauka sa svojim metodama, tehnikama, postupcima i standardima...

    Dakle, probajte da u svojim raspravama koristite pisani materijale i ostale istorijske dokumente, kao podloge za svoje tvrndje, stavove i mišljenja i da se, naravno, pridržavate opštih pravila ovog sajta.

    Sve van toga biće brisano.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Slične teme

  1. Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 04.11.2012, 10:18
  2. Odgovora: 73
    Poslednja poruka: 11.08.2011, 09:46
  3. Срби и Други светски рат
    Autor yossarian u forumu Istorija
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 11.05.2010, 12:23
  4. Журка, парти, забава, жур...
    Autor broj310 u forumu Muzika
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 22:22
  5. Посланица Патријарха Српског
    Autor yossarian u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 31.12.2007, 13:14

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •