Postojao je jedan naučnik,ne mogu da se setim imena,koji je voleo sneg,led i bavio se proučavanjem oblasti oko polarnog kruga.Za sebe je rekao da ''kako tamo gde ničega nema,gde nema niti jednog cveta,on doživljava kao ponovno rađanje''.
Ovo sam napisala kao uvod kako bi što jasnija bila moja sledeća pitanja:
da li je moguće živeti od hladne svetlosti?Da li je moguće pronaći izvor života,razlog života u onome što je vrlo često za sve ostalo pogubno?
Koliko možemo sebi dozvoliti da se,kao izvoru svetlosti,okrenemo nečemu što u svojoj biti nema toplote?
Koliko puta smo doživeli,a koliko puta i prihvatili ''polarnu svetlost'' kao svetionik svojim nadanjima?
Koliko puta nas je hladnoća iznenadila nečim što drugi u njoj nisu videli?