Meduza
Kraj tog kopnenog ispljuvka kamenih plombi,
Očiju zakolutanih belim štapovima,
Ušiju što upijaju protivrečje mora,
Smeštaš svoju bezočnu glavu Božju jabučicu,
Sočiva milosrđa,
Tvoja rugla
Svijaju svoje divlje ćelije u senci mog broda,
Gurajući se poput srca,
Crvena stigma u samom centru,
Što plovi na isprekidanoj struji najbližem mestu polaska,
Vukući svoje Isusovske kose.
Pitam se, jesam li umakla?
Moje misli k tebi vijugaju,
Starom pupku nalik na lopar, Atlantskim kablom,
Što održava se, izgleda, u stanju volšebnog oporavka.
Bilo kako bilo, uvek si tu,
Drhtavi dah na kraju moje žice,
Luk od vode što preskače
Moj vodeni bič, blistav i zahvalan
Dirljiv i zahtevan.
Nisam te zvala.
Uopšte te nisam zvala.
Pa ipak, pa ipak
Dohuktala si mi preko mora,
Debela i crvena, posteljica
Što parališe uzbuđene ljubavnike.
Kobrino svetlo
Što istiskuje dah iz zvončića krvi
Minđušice. Nisam mogla da dođem do daha,
Obamrla i bez para,
Preosvetljena, poput rendgenskog snimka,
Ko si mi pa ti?
Pričesna hostija? Crna Bogorodica?
Ni komadić neću uzeti od tvoga tela,
Boce u kojoj živim,
Groznog Vatikana.
Do smrti sam sita vruće soli.
Zelena poput evnuha, tvoja htenja
Sikću na moja sagrešenja.
Iš, iš, pipče ljigavi!
Ničeg nema među nama.