Silvija Plat
27. 10. 1932 11. 2. 1963




Silvija Plat je rođena u Bostonu 1932. godine. Odličan student Smit koledža i žena engleskog pesnika Teda Hjuza. Godine 1960. objavila je u Engleskoj zbirku Kolos, a 1963. pojavio se njen roman Stakleno zvono, pod pseudonimom Viktorija Lukas. Život je završila stavivši glavu u gasnu rernu u Londonu 1963, jedne veoma hladne zime, u kući u kojoj je nekad stanovao Vilijem Batler Jejts, njen duhovni i pesnički otac kome se neizmerno divila. Za sobom je ostavila dvoje male dece i rukopis nove zbirke poezije. Zapravo, priča o Silviji Plat počinje tek dve godine posle njene smrti, objavljivanjem Arijela, zbirke koja je izazvala ogromno interesovanje s ove i s one strane Okeana, doživela mnoga izdanja i proslavila svog tvorca.

Četiri su značajna momenta ove biografije na kojima se zasniva gotovo sva kritička literatura, sem nekoliko časnih izuzetaka: rani gubitak oca, potajno neprijateljstvo prema majci (formiranje Elektrinog kompleksa), gubitak muškarca i samoubistvo.

Snažan erotizam karakteriše čitavo delo Silvije Plat. Opsednutost smrću samo je konsekventna posledica ogromne erotske snage koja se od ove pesnikinje ispoljava u sva svoja tri vida: erotizmu tela, sakralnom erotizmu i erotizmu srca. U njenoj poeziji smrt se dosledno doživljava kao erotski čin u kojem se diskontinuirano biće, kako kaže Žorž Bataj, predaje svom kontinuitetu koji je i pronađeni smisao i mogućnost ponovnog rođenja. Sva ova tri erotizma prelivaju se u njenoj poeziji jedan u drugi, služeći se kako neiscrpnim arsenalom hrišćanske simbolike, tako i artiklima i artefaktima savremenog sveta pretvorenim u svojevrsne fetiše. Biti u vlasti erotizma znači ne znati za granice, znači kršiti zabrane.

Dok je pisala onako kako je to svet želeo, to jest njena majka, njen muškarac, njene kolege, njeni profesori, konačno Jejts i kompanija, dok je očekivala aplauz, Silvija Plat je bila Kolos. Kad se razbilo ogledalo u kojem je tražila svoju idealnu sliku, tek tada, na komadićima srče, njena autentična stvaralačka energija, oslobođena njenog "kraljevsko-kurvinsko super ega", mogla je da stvori pravu sliku Arijela, za kojom je tako dugo tragalo njeno istinsko biće. Kao da su se na nju u potpunosti odnosile reči koje je Blok uputio Ani Ahmatovoj: "Dosta, ne piši pesme pred muškarcem, piši ih pred Bogom!"

Priče o Silviji Plat kao feministkinji besmislene su koliko i proglašavanje njene poezije za intelektualnu. Pojavni svet, kao spoljašnje iskustvo, bio je za nju samo povod da se govori o onom drugom svetu, svetu unutrašnjeg iskustva kojem i pripada erotizam i koji sa razumskim ima malo ili pak uopšte nema doticaja. S druge strane, samo je na oko paradoksalna tvrdnja da su njoj autoritativna majka, provincijalna sredina i neprobojni muški bedem bili neophodno potrebni kao izazov i izvor snage. U erotizmu, kaže Bataj, veličina zabrane proporcionalna je erotskoj snazi i dobijenom zadovoljstvu. Najbolju "žensku" literaturu pisale su malograđanke, a ne emancipovane žene oslobođene društvenih stega oličenih u patrijarhalnom moralu zapadne civilizacije. Tamo gde su se puritanizam i tradicionalna ženstvenost sudarali sa dubokim prodorima u metafiziku bića i sveta, otpor je bio tako silovit da je pucala kora života rađajući bebe od najčistije duhovne tvari.

Kritička literatura o Silviji Plat davno je prerasla njeno neveliko delo. Sociološki gledano, ona predstavlja tipičan američki fenomen, potrebu društva da se, s vremena na vreme, identifikuje sa nekim od svojih žrtvovanih predstavnika. Pažnja koju je njeno delo izazvalo posle njenog samoubistva, po mišljenju Suzan Sontag, "pažnja je drugog reda, neka vrsta apoteoze". Savremena američka istorija prepuna je ovakvih primera. Merilin Monro i Dženis Džoplin, za života erotski simboli, postale su svetice. Džon Lenon je pevao, dok je nag išao u susret svom ubici, "Raspeli su me" i raspeli su ga. Plath-people, kako poklonike njene poezije podsmešljivo nazivaju neki kritičari, bez zazora manipulišu "krvlju i telom" Silvije Plat u sasvim religiozne svrhe. Snaga erotizma nastavlja da deluje jer, dosledan je Bataj, "erotizam je potvrđivanje života čak i u smrti".

Ljiljana Đurđić
(delovi pogovora i prevod sa engleskog)