Fernando Pessoa - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 31
  1. #16

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Ako se setim onog koji bejah, nekog drugog sebe vidim,
    A prošlost je sadašnjost u sećanju.
    Onaj koji bejah to je neko koga volim
    Ali samo u snu.
    A ako mi duh razdire neki žal
    To ne žalim ja za sobom niti za prošlošću viđenom,
    Već za onim koji obitava
    Iza mojih slepih očiju.
    Ništa, sem trenutka, ne poznaje me.
    I sećanje moje ništa je, a ovaj
    Sadašnji i onaj bivši ja
    Samo su dva različita sna.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #17

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Više volim ruže, ljubavi moja, od otadžbine,
    I draže su mi magnolije
    Od slave i vrline.

    Dogod me život ne umori, puštam
    Da život kroz mene protiče,
    A ja da se ne promenim.

    Šta mari onaj kog se ništa više ne tiče
    Što jedan gubi a drugi pobeđuje,
    Ako zora uvek sviće,

    Ako se svake godine s prolećem
    Pojavi novo lišće
    A s jeseni nestaje?

    A ostalo, sve ono što smrtnici
    Životu pridodaju,
    Čime mi dušu obogaćuje?

    Ničim, sem željom za ravnodušnošću
    I mlakim poverenjem
    U čas koji izmiče.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #18

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Ako umrem mlad,
    A da nijednu knjigu pre smrti ne objavim,
    A da ne vidim kako bi izgledali moji stihovi u štampanom izdanju,
    Molim one koji budu hteli da se zbog mene sekiraju
    Da to ne čine.
    Ako se tako zbilo, tako treba da bude.
    Čak i da moji stihovi nikad ne budu štampani,
    Oni će imati svoju lepotu, ako budu lepi.
    Al oni neće moći da budu lepi i da ostanu neodštampani,
    Jer korenje može stajati ispod zemlje
    Ali cveće cveta na slobodnom vazduhu i da ga svi vide.
    Tako mora da bude, po sili zakona.
    Niko i ništa ne može to da spreči.

    Ako budem umro jako mlad, počujte ovo:
    Oduvek sam bio samo dete koje se igralo.
    Bio sam paganin poput sunca i vode,
    Ispovedao jednu veru za koju jedino ljudi ne znaju.
    Bio sam srećan jer ništa nisam tražio,
    Niti sam se trudio da išta pronađem,
    Niti sam našao ijedno drugo objašnjenje
    Sem da reč objašnjenje nema nikakvog smisla.

    Nisam imao drugih želja sem da stojim na suncu il na kiši -
    Na suncu kada je sunca bilo
    I na kiši kada je kišilo
    (A nikad obrnuto)
    Da osećam toplinu i hladnoću i vetar
    I da ne idem dalje.

    Jednom sam voleo, smatrao da će me voleti,
    Ali nisam bio voljen.
    Nisam bio voljen iz jednog jedinog krupnog razloga -
    Jer mi to nije bilo pisano.

    Uteših se vrativši se suncu i kiši,
    I sedeći opet na svom kućnom pragu.
    Uostalom, polja nisu jednako zelena za one koji su voljeni
    Kao za one koji to nisu.
    Osećati znači biti rasejan.

    Odvojene pesme
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Fernando Pessoa


    Ljubav je društvo.
    Ne znam više sam da hodam putevima,
    Jer više ne mogu da hodam sam.
    Neka nevidljiva misao nagoni me da brže hodam
    A vidim manje, a da u isti mah uživam što u hodu vidim sve.
    Čak i njeno odsustvo sa mnom u korak ide.
    A ja je toliko volim da ne umem da je želim.
    Ako je ne vidim, zamišljam je i snažan sam kao visoko drveće.
    Al ako je vidim, uzdrhtim, i ne znam šta se zbilo s onim što sam osećao u njenom odsustvu.
    Sav sam neka snaga koja me napušta.
    Svekolika stvarnost me posmatra poput suncokreta s njenim licem u sredini.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #20

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Nije samo tuđa mržnja ili zavist
    Ono što nas sputava i kinji; ko nas voli
    Jednako nas sputava ljubavlju.
    Neka mi bogovi dopuste da, očišćen od svih
    Osećanja, steknem hladnu slobodu
    Pustih planinskih visova.
    Ko malo hoće, sve ima; ko ništa neće
    Slobodan je; ko nema, i ne priželjkuje,
    Čovek ravan je bogovima.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #21

    Odgovor: Fernando Pessoa


    Ako, kad mene više ne bude, požele da napišu moju biografiju,
    Ništa jednostavnije ne postoji.
    Tu samo dva datuma ima moga rođenja i moje smrti.
    Između jednog i drugog svi su dani moji.

    Mene je lako definisati. Živeo sam kao očajnik kleti.
    Voleo stvari bez i trunke nežnosti.
    Nikad nisam imao želja koje ne bih bio kadar da ostvarim, jer nikad
    nisam oslepeo.
    Čak je i slušanje za mene uvek bilo tek dopuna gledanju.
    Spoznao sam da su stvari stvarne i da se sve međusobno razlikuju;
    Spoznao sam to očima, nikada mislima.
    Spoznati to mislima značilo bi ustanoviti da su sve jednake.
    Jednoga dana obuzeo me je san, kao svako dete.
    Sklopio sam oči i zaspao.
    A osim toga, bio sam jedini pesnik Prirode.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #22

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Strahovita stvarnost stvari
    To je moje otkriće svakoga dana.
    Svaka stvar je ono što je,
    I teško je objasniti nekome koliko me to raduje,
    I koliko me to ispunjava.

    Dovoljno je postojati pa biti potpun.

    Napisao sam dovoljno pesama.
    Napisaću ih još mnogo više, naravno,
    Svaka moja pesma to kazuje,
    A sve su moje pesme različite,
    Jer svaka stvar koja postoji samo je način da se to saopšti.

    Ponekad se zagledam u neku stenu.
    Ali se ne pitam da li ona oseća.
    Ne dovodim sebe u zabludu nazivajući je svojom sestrom.
    Ali je volim zato što je stena,
    Volim je zato što ne oseća ništa,
    Volim je jer nije ni u kakvom srodstvu sa mnom.

    Drugi put slušam kako vetar huji,
    I smatram da se vredelo roditi samo da bismo čuli kako vetar huji.

    Ja ne znam šta će drugi pomisliti dok ovo budu čitali;
    Ali uveren sam da to mora biti dobro jer bez napora o tome mislim,
    I bez pomisli da me drugi ljudi slušaju kako mislim:
    Jer ja to mislim bez misli,
    Jer ja to kažem onako kako to kazuju moje reči.

    Jednom su me nazvali pesnikom - materijalistom,
    I ja sam se začudio, jer nikad nisam ni pomislio
    Da je uopšte moguće da se meni ikakav naziv pripiše.
    Ja čak nisam ni pesnik: vidim.
    A ako ono što pišem ima vrednosti, to ne znači da je imam ja:
    Vrednost je tamo, u mojim stihovima.
    Sve je to savršeno nezavisno od moje volje.


    Odvojene pesme

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Kažeš mi: ti si nešto više
    Od nekog kamena ili biljke.
    Kažeš mi: ti osećaš, misliš i znaš
    Da misliš i osećaš.
    Zar kamen stihove piše?
    Zar biljke imaju predstavu o svetu?

    Da: Postoji razlika.
    Ali ne ona razlika koju ti nalaziš;
    Jer svest me ne obavezuje da o stvarima ispredam teorije:
    Jedino me obavezuje da budem svestan.

    Da li sam ja nešto više od neke biljke ili kamena? Ne znam.
    Drugačiji sam. Ne znam šta je više ili manje.

    Da li je posedovanje svesti nešto više od posedovanja boje?
    Može biti, ali i ne mora.
    Znam samo da je drugačije.
    Niko ne može da dokaže da tu ima ičeg više od puke razlike.

    Znam da je kamen stvaran i da biljka postoji.
    Znam to zato što postoje.
    Znam, jer mi moja čula to pokazuju.
    Znam da sam i ja stvaran.
    Znam, jer mi moja čula to pokazuju,
    Iako manje jasno nego što mi pokazuju postojanje kamena ili biljke.
    I ne znam ništa više.

    Da, ja pišem stihove a kamen ih ne piše.
    Da, ja imam predstave o svetu, a biljka nema nikakve.

    Ali kamenovi nisu pesnici, već kamenovi;
    I biljke su samo biljke, a ne mislioci.
    Podjednako mogu reći da zbog toga od njih vredim bilo više
    Ili manje.
    Ali ja to ne kažem: kažem za kamen, "to je kamen",
    Kažem za biljku, "to je biljka",
    Kažem za sebe, "to sam ja".
    I ne kažem ništa više. Šta tu ima više da se kaže?



    Odvojene pesme

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Ako je za svaku stvar neki bog nadležan
    Zašto ne bi postojao jedan bog i za mene?
    I zašto ja ne bih bio taj?
    Bog je u meni oduhovljen
    Jer ja osećam.
    Jasno vidim spoljašnji svet -
    Stvari, ljude, bez duše.


    Odvojene pesme

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XIV

    Slabo ja marim za rime. Retko se
    Nađu dva jednaka drveta, jedno pored drugog.
    Mislim i pišem kao što cveće ima boju
    Ali moj način izražavanja nije toliko savršen
    Jer mi nedostaje božanska jednostavnost
    Da ceo ja budem samo svoja spoljašnjost.
    Gledam i raznežim se,
    Raznežim se kao što voda teče niz strminu,
    A moje je pesništvo prirodno kao vetar kad se diže...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XXIX

    Nisam uvek isti u onom što kažem i pišem.
    Menjam se, ali ne menjam se mnogo.
    Boja cveća nije ista kad sija sunce
    Ili kad neki oblak prođe
    Ili kad se spusti noć
    I cveće poprimi boju senke.
    Ali ko bistro gleda taj vidi da je to isto cveće.
    I zato kad izgleda da se ne slažem sam sa sobom
    Osmotrite me dobro:
    Ako sam bio okrenut nadesno,
    Sad sam se okrenuo nalevo,
    Ali to sam i dalje ja, čvrst na svojim nogama -
    Uvek isti, hvala zemlji i nebesima
    I mojim očima i načuljenim ušima
    I prozirnoj jednostavnosti moje duše...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XLIV

    Probudim se noću iznenada,
    A moj časovnik sav prostor noći ispunjava.
    Ne osećam prirodu napolju.
    Moja je soba nešto mračno sa zidovima nejasno belim.
    Napolju je neki mir kao da ništa ne postoji.
    Samo moj sat nastavlja da se bučno oglašava.
    I ta stvarčica sa zupčanicima što stoji na stočiću kraj mog uzglavlja
    Guši svekoliko postojanje zemlje i neba...
    Izgubim se načas u razmišljanju šta bi to moglo da znači,
    Ali se brzo prenem i osećam kako se smejem u noći krajičkom usana,
    Jer jedina stvar koju moj sat znači ili predstavlja
    Ispunjavajući svojom sićušnošću ogromnu noć
    Jeste upravo taj neobičan utisak da on ogromnu noć
    Svojom sićušnošću ispunjava...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XLIX

    Povlačim se unutra i zatvaram prozor.
    Donose mi svećnjak i žele laku noć.
    I moj zadovoljni glas uzvraća "laku noć".
    Daj bože da mi život uvek bude to:
    Dan sunčan ili od kiše blag,
    Ili olujan kao da je smak Sveta,
    Prijatno veče i grupice šetača
    Posmatrane radoznalo sa prozora,
    Poslednji prijateljski pogled upućen spokoju drveća,
    A zatim, da mogu, kad se zatvori prozor i svetlost utrne,
    Bez čitanja, bez pomišljanja na bilo šta, čak i bez sna,
    Da osetim život kako teče u meni kao reka duž svog korita,
    A napolju tišina ogromna kao neki bog koji spava.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Sudbinu svoju sledi,
    Zalivaj svoje biljke,
    Voli svoje ruže.
    Ostalo je senka
    Drveća tuđeg.

    Stvarnost je
    Uvek više il' manje
    Od naših želja.
    Jedino smo mi vazdan
    Jednaki sami sebi.

    Slatko je živeti sam.
    Uzvišeno i plemenito
    Stalno živeti jednostavno.
    Ostavi bol na žrtveniku
    Kao bogovima zavetni dar.

    Posmatraj život izdaleka.
    Nikad ga ne pitaj.
    On ti ništa ne može
    Reći. Odgovor leži
    Izvan bogova.

    Al' spokojno
    Oponašaj Olimp
    U svome srcu.
    Bogovi su bogovi
    Jer ne misle o sebi.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  15. #30

    Odgovor: Fernando Pessoa

    &

    Ovenčajte me ružama,
    Ovenčajte me istinski
    Ružama -
    Ružama koje se gase
    Na čelu koje tako rano
    Gasne!
    Ovenčajte me ružama
    I kratkim lišćem.
    I dosta.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •