DrinChe kaže:
Veslač
Nagnutog spram reke snaga me vesala
od radosna kraja prisilno otklanja,
dušo teških ruku, prepunih veslanja,
nek nebo ustukne pred jecanjem vala!
Srčan, ne videć lepotu koju bijem,
tu stvaram krugove što na vodi zriju,
željan da mi dugi zamasi razbiju
svet lišća i vatre što ga pevam nem.
Ta stabla poda mnom, čisto prelivanje,
sjaj granja u vodi i spokoj sve tiši
kidaj, barko moja, i brazdu upiši
da se na tišinu ukloni sećanje.
Nikad, čarni dane, nije draž ti više
tlačio buntovnik što se brani smelo;
ko što iz detinjstva sunce me iznelo,
k izvoru ću gde se čak i ime briše
U mojoj zbirci ovo je cela pesma
Veslač
Pognutog nad rekom stalno me iznova
otimaju vedrom kraju vesla moja;
dušo teških ruku, s veslima bez broja
nek popusti nebo pred zvonom valova.
Zanet lepotama koje tučen, gnevan,
dok voda kraj mene krugovima cveta,
hoću da razbijem svu blistavost sveta
listova i vatre i da tiho pevam.
Stabla koja gazim jednostavno tkanje,
voda boje grmlja, i pun mir na reci,
pokidaj ih, barko, sad brazdu zaseci
što trči iz mira da skrši sećanje.
Nikad, čari dana, ne drhtahu jače
ispred buntovnika jednog draži vaše:
al', otkad me sunca detinjstvu ukraše,
penjem se izvoru gde čak ime staće.
Zalud silna nimfa i ustrajna koči
blistavim rukama smorene mi članke;
skršiću lagano sve te veze tanke
i srebrne rese njene nage moći.
Taj tajni šum voda, ta reka mi sklanja
pozlaćene dane pod taj veo čisti;
tako slepo drevnu radost ne koristi
ništa ko šum bega i šum nemenjanja.
Pod tim mostovima, val me nosi tiho,
luci ispunjeni vetrom, brujem, tamom,
trče povrh čela i mrve ga čamom,
al' kost mu je tvrđa nego tesnac njihov.
Noć im dugo traje. Duša je stavila
kod njih svoja sunca i živahne oči,
dok, pokretom što me kamenjem optoči,
uranjam uprkos zaludnog plavila.