Sunce na zalasku
Ja volim prozracno vece, volim vece
Kad, zlatno, po starim proceljima tece
I sja iza krosnji gustih;
Kad mu se po nebu vuku magle plamne
I kad zapljuskjuje iz plaveti tamne
Otocja nebesa pustih.
Oh! gledajte nebo, te oblacne struje,
Neznane oblike te, sto ih oluje
Gomilaju u visini!
Val im se obasja katkad munjom blijedom,
Kao da dzin neki izvlaci odjednom
Mac u nebeskoj dubini.
Kroz njih svjetlost sunca sja, jos uvijek ista;
Od nje krov kolibe skromne sav se blista
Kao zlatni krov palate;
Ona tmurni vidik otima od tmine;
Po tamnom travnjaku, kada ona sine,
Sjajna se jezera zlate.
Docarava nebo - mutna pruga smedja -
Krupnog krokodila ispruganih ledja,
Sa tri reda zuba plamnih,
kome noc pod sivim trbuhom vec zija
A ko zlatna krljust sto oblaka sija
Sa bokova polutamnih.
Zatim nikne dvorac. Ali vazduh tada
Kene, i oblacno strasno zdanje pada
Ko ruina usred mora,
I prsti u dalji...Niz kupa oblacnih
Nad glavama nasim visi, poput mracnih
I preokrenutih gora.
Taj crijep od olova, od srebra i zlata,
Gdje se uragani, grom i burna jata
Odmaraju zagoreci,
Njega Bog po krovu nebeskome slaze,
Kao ratnik svoj oklop odlaze
Kad, umoran, ide leci.
Sve nestaje! Sunce propadne u nebesa,
Ko djule od tuci pada usred kresa
zeravice raspaljene,
I talasi mocnog ognja burno niknu,
Do samog zenita oblacine siknu
Kao niti zarke pjene.
Oh, gledajte nebo! I u smiraj dana,
Uvijek, svuda, nek vam dusa ocarana
Velove tog neba sanja;
Nekom cudnom tajnom oni su prozeti
Zimi, kad su crni kao pokrov, ljeti
Kad zvezdana nose tkanja.
Citat
