Victor Hugo (Viktor Igo)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 23
  1. #1

    Victor Hugo (Viktor Igo)




    Viktor Igo

    1802 - 1885


    Viktor Igo (fr. Victor Hugo) (26. februar 1802.-22. maj 1885.) bio je ne samo veliki francuski pisac, već i predvodnik mnogih književnih i političkih generacija. Za njegovo ime vezan je nastanak francuske romantičarske književnosti. Viktor Igo je je bio pesnik, romansijer i dramski pisac. Veoma je bio uključen u politički život Francuske. Tradicionalna ljubav Francuske prema slobodi, snaga nacionalnog duha i veličina njene humanosti najpotpunije su se izrazile u delu ovog velikana.
    Igo je rano stekao književnu slavu, koja ga je pratila sve vreme njegovog dugog života. U petnaestoj godini njegove stihove zapažaju i pohvaljuju najviši članovi Francuske akademije, a već u osamnaestoj biva primljen za člana Akademije u Tuluzu. Njegova slava stalno raste i on, od ugledanja na na velika imena francuskog klasicizma, prelazi na originalno književno stvaranje. Igo tada istupa kao otvoreni pristalica novih, romantičarskih strujanja u književnosti. Čuveni predgovor drami Kromvel smatra se manifestom romantizma. U njemu Igo zahteva da nova književnost bude osećajna, a ne racionalna, da deluje snagom reči i osećanja, a ne propisanom formom i ukočenom konstrukcijom. Pisci klasičari su reagovali vatreno i oholo, ali romantičarska književna reč već je bila prodrla u život i zatalasala mlade književne generacije.
    Slavni pisac je ostao veran svojim idejama do kraja života. Takav je bio i posle povratka u Francusku, kada se pariski proleterijat 1871. godine obračunao sa buržoazijom i rojalistima. On se humano zalagao za pohvatane revolucionare nakon poraza Pariske komune. I u kasnim godinama života Igo je bio aktivan u književnom radu, stvarao nova dela i postao idol celog francuskog naorda. U takvoj slavi je i umro, u dubokoj starosti 1885. godine.
    Igo je jedno od najvećih imena francuske kulturne istorije. On je uspeo da stvori izuzetno obimno književno delo i da u njemu, pored najličnijih raspoloženja, izrazi opšteljudske težnje i ideale svoga doba. Zato se to delo ocenjuje kao najlepša himna životu i ljudskom pravu na sreću i slobodu.



    Izvor: Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Victor Hugo

    Mesečina

    Per amica silentia lunae.
    Virgilije


    Vedra mesečina morske vale ljubi.
    Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
    Sultanija gleda more koje plaho
    Srebrnim talasom crni otok rubi.

    Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
    Sluša... Prigušeni zvuk odjeke diže.
    Da li turska lađa to s otočja stiže
    Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?

    Da li kormorani to rone, pa voda
    Kao biserje im s krila se rasula?
    Ili to u more ruši stene s kula
    Zloduh što zviždeći po tvrđavi hoda?

    Ko to kraj harema uzburkava more?
    Ni crni kormoran koga njiše voda,
    Ni kamenje zida, ni milenje broda
    Čija duga vesla s valima se bore.

    To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
    Ko traži, naći ce, tu, pod talasima,
    Kako nesto ljudsko miče se u njima...
    Vedra mesečina morske vale ljubi.

    2. septembar 1828.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Victor Hugo

    Kod Avranša

    Tmurna noć je padala u prostore tmurne.

    Krilo vetra večernjeg iz daljine burne
    Teraše, kraj grebenja granitnog, u muku,
    Jata prema gnezdima i jedra u luku.

    Svet me okružavaše žalošću što guši.
    Oh! beskraju talasa, ponore u duši!

    Sen-Mišel izranjaše u mrak kao gora,
    Tamni Keops zapada, piramida mora.

    Razmišljah o Egiptu, nedostupnom blesku
    Jedne večne osame usnule na pesku,
    O mračnome logoru smrti, gde pod kamom
    San čadore carske ispunjava tamom.

    Avaj! U toj pustoši koju moćnim dahom
    Bog prožima milošću ili crnim strahom,
    Sve što čovek podiže do nebeskog krova,
    To je ona grobnica i tamnica ova.

    Mart 1843.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Victor Hugo

    Slepi miš


    Da, prepoznajem te, videh te u snima,
    Kobna ptico! Ali mračnim krugovima
    Svog nemirnog leta zalud stremiš na me;
    Drugom nosi vesti probuđenih seni;
    Greh i sreća neznani su meni,
    Da se bojim tvojih slutnji punih tame!

    Noću, mračnim nebom kad plešu demoni,
    Čarobni hor tebe u kružni let goni.
    Paklena te himna na zlo veće zove;
    Hitaj! Novo cveće slasnim vonjem diše;
    Nek te vazduh rodnog groba njiše,
    Nek ti mračna krila parom krvi plove.

    Šalje li te neko sa one visine
    Gde mesec nadleće bele razvaline?
    Bledo mu se lice poput tvog mrači.
    Luču moju kroz dalji besputne
    Pratile su, dakle, tvoje oči mutne?
    Tako i sjaj slave nesreću privlači!

    Stižeš li iz kule gde Vrtoglavica
    Stani se, taj kepec svirep, što iz tmica
    Leprša nad gore, sja iskrenjem bara,
    Vazduh ispunjava smehom, borje svija
    I svake večeri, s ruba provalija,
    Bledoga putnika u ponor obara?

    Zalud oko mene tvoja igra plaha
    Širi zadah groba i ljudskoga praha;
    Ne, ne bojim te se, ali daj mi mira,
    Jer svetini sutra pružicu da gleda
    To maljavo tvoje telo, krila bleda
    Koja krase crno ognjište pastira.

    Deca će te besnog gurati i bosti,
    Doći će devojka u radoznalosti
    Da preglasnim smehom strah ti zada jak,
    Kroz narode ptičje razdragane
    Uzalud tražiti slepim letom mrak!

    April 1822.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Victor Hugo

    Sanjarija

    Lo giorno se n' andava, e l'aer bruno
    Toglieva gli animai che sono 'n terra,
    Dalle fatiche loro

    Dante

    Oh! mir mi dajte! Čas je kad ispod kruga tmuše
    Magluštine horizont isprekidani guše
    A džinovsko svetlilo crveni se i mre,
    Kad zlato brežuljaka prekriva hume crne,
    Kao da ovih dana, dok je jesen tiho trne,
    Zarđaše od sunca i kiše krošnje sve.

    Oh! ko će da dočara, da stvori iznenada
    Onamo - dok u hodnik sumračje meko pada
    A ja se na prozoru prepuštam snima, sam -
    Mavarsku varoš neku, blistavu, neviđenu,
    Što poput vatrometa rasplamtelog u trenu
    Zlatnim vršcima zdanja probija maglen pram!

    Nek iskrsne preda mnom, nek izmami iz mene
    Pesme, kao jesenje nebo zasutonjene,
    Nek mi u oči sine magični odraz njen,
    I dok se u stišanom žamoru dugo gasi,
    Neka mi ljubičasti horizont moj ukrasi
    Hiljadom kula, kao čipkasta duga sen!

    5. septembar 1828.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Victor Hugo

    Junske noći

    Leti, čim dan mine, cvetna polja tako
    Iz daljine miris opojni svoj liju,
    Da u snu prozračnom mi lebdimo lako,
    Uva skoro budnog, sklopljnih očiju.

    Jasnije su zvezde, mrak blaži izgleda;
    Polusvetlost večnim svodom je rasuta;
    Da izgleda svu noć nežna zora bleda,
    Čekajuć da grane, u dnu neba luta.

    28. septembar 1837.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #7

    Odgovor: Victor Hugo

    Sunce na zalasku

    Ja volim prozracno vece, volim vece
    Kad, zlatno, po starim proceljima tece
    I sja iza krosnji gustih;
    Kad mu se po nebu vuku magle plamne
    I kad zapljuskjuje iz plaveti tamne

    Otocja nebesa pustih.

    Oh! gledajte nebo, te oblacne struje,
    Neznane oblike te, sto ih oluje
    Gomilaju u visini!
    Val im se obasja katkad munjom blijedom,
    Kao da dzin neki izvlaci odjednom
    Mac u nebeskoj dubini.

    Kroz njih svjetlost sunca sja, jos uvijek ista;
    Od nje krov kolibe skromne sav se blista
    Kao zlatni krov palate;
    Ona tmurni vidik otima od tmine;
    Po tamnom travnjaku, kada ona sine,
    Sjajna se jezera zlate.

    Docarava nebo - mutna pruga smedja -
    Krupnog krokodila ispruganih ledja,
    Sa tri reda zuba plamnih,
    kome noc pod sivim trbuhom vec zija
    A ko zlatna krljust sto oblaka sija
    Sa bokova polutamnih.

    Zatim nikne dvorac. Ali vazduh tada
    Kene, i oblacno strasno zdanje pada
    Ko ruina usred mora,
    I prsti u dalji...Niz kupa oblacnih
    Nad glavama nasim visi, poput mracnih
    I preokrenutih gora.

    Taj crijep od olova, od srebra i zlata,
    Gdje se uragani, grom i burna jata
    Odmaraju zagoreci,
    Njega Bog po krovu nebeskome slaze,
    Kao ratnik svoj oklop odlaze
    Kad, umoran, ide leci.

    Sve nestaje! Sunce propadne u nebesa,
    Ko djule od tuci pada usred kresa
    zeravice raspaljene,
    I talasi mocnog ognja burno niknu,
    Do samog zenita oblacine siknu
    Kao niti zarke pjene.

    Oh, gledajte nebo! I u smiraj dana,
    Uvijek, svuda, nek vam dusa ocarana
    Velove tog neba sanja;
    Nekom cudnom tajnom oni su prozeti
    Zimi, kad su crni kao pokrov, ljeti
    Kad zvezdana nose tkanja.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #8

    Odgovor: Victor Hugo

    Dolazak

    Stajemo. Kraj gospinih nogu fenjer trne.
    Stigli smo. Putnik zeli san. Kocijas lupa
    I vice : - Hej, krcmaru! - Cutnju noci crne
    Pune besnim lavezom psi iz svojih rupa.

    Domacin, bos, sliazi. Kapija polako
    Jedno krilo otvara, krcmar jedno oko.
    Dah vetra gasi svecu. Sluskinja, pred mrakom
    Oci je izbecila u tu noc, duboko.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Victor Hugo

    Gitara

    A šta ćemo, kažu oni,
    Kada ćun taj brzo tone
    I kada nas pandur goni?
    - Vi veslajte, kažu one.

    Ali kako, kažu oni,
    Da se suze sad ne rone,
    Kako mržnji da odzvoni?
    - Vi spavajte, kažu one.

    Kako da nam, kažu oni,
    Bez napitka budu sklone
    Lepe žene? - Glas im zvoni:
    - Vi volite, kažu one.

    18. jul 1838.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Victor Hugo

    Posto sam

    Posto sam pehar tvoj, jos pun, usnama tako;
    Posto u tvoje ruke zaronih blijedim celom;
    Posto dah blagi katkad udisao sam lako,
    Dah tvoje duse, miris tamnim ovijen velom;

    Posto mi bjese dano da te jos cujem reci
    Rijec onu sto na srce svoj tajni melem toci;
    Posto vidjeh u tuzi, posto vidjeh u sreci
    Tvoja usta na mojim, a pred ocima oci;

    Posto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
    Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
    Posto vidjeh gdje mi je na val zivota pala
    Latica s ruze otrgnute od tvojih dana!

    Ja mogu godinama sada zurnim da velim:
    - Letite dalje, jer ce starenje moje stati!
    Odlazite odavde s tim vasim cvijecem svelim,
    Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

    Udrite krilma, prosut necete moci njima
    Tu casu tako punu iz koje sada pijem.
    U meni vise plama, no u vas pepela ima!
    Vise no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  11. #11

    Odgovor: Victor Hugo

    Mauzolej

    Ja sam div-spomenik gorostasnog srca;
    Pod mojim kubetom kojim azur vrca
    Ni smrt nije smrtna; ona sja i živi
    S tolikim porfirom da se sebi divi!
    Ja sam likujuća tuga, grob palata.
    Oh! dok god umrla bića budu data
    Zaboravu, ispod ljudske sreće sjajne,
    Dok se slasti budu smejale kraj tajne,
    A boli tonule u varljiva vina,
    O živi, ja, tamna, gorda građevina,
    Na vaša ću lica bacati sen groba
    Do kraja godina, do isteka doba,
    Dok vreme, umorno, ne klone na gore;
    Moj svod, moji luci, večeri i zore
    Što u nebu režu te zabate tmurne
    Gde mračni divovi nemo nose urne,
    Moja tuč, moj mramor zboriće reč bola:
    Jad Artemisije i smrt Mauzola.

    31. decembar 1862.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Victor Hugo

    OluJa



    Kakvo je chudovishte munja! kakav je vetar,
    O ponore, shto s hukom, ko dzinovski metar
    Meri strop nebesa, i od chije moci
    kao slamke pucaju crne grede noci.

    Noci, o ledena noci, ti vecheras
    Kao da podmuklo i zlo neshto smerash,
    Zzurish bez meseca, bez daha, bez shuma...
    Spremash li izdaju, o noci bez uma,
    ili hocesh, noci, ti shto pustash bica
    Koja snuju uzzas i krvoprolica,
    Da nekom zlokobnom, plamnom, crnom kljunu
    Dash pticu shto spava, poverenja punu,
    Pticu shto krijuci krilom nezznu glavu,
    Nogom stezze bozzju granchicu drhtavu?

  13. #13

    Odgovor: Victor Hugo

    ALBERTU DIRERU

    U starim šumama, gde val struje sočne
    Poji krhke breze i hrastove moćne,
    Ti si, zar ne, često, preko proplanaka,
    Sluteći za sobom jeziv korak mraka,
    Hitao, bled, drhtav, raširenih zena.
    Alberte Direru, dušo zamišljena!
    Tvoje divne slike, kroz svetlost i boje,
    Kazuju da oči vidovite tvoje
    Otkrivahu svuda usred šumskih sena
    Sva božanstva šume, sjaja zelenih zena,
    Fauna i pana usred cvetnih špilja
    I vilu s rukama punim svežeg bilja.

    Šuma je za tebe svet neuređeni
    Gde su san i stvarnost svud isprepleteni,
    Gde i hrast visoki u snu saginje se,
    Gde vetar borove zamišljene trese
    I gde u tom mračnom granju što se krivi
    Ništa nije mrtvo niti sasvim živi.
    Potočarka žedno pije; vali beže;
    Na padini, ispod grma, jasen steže
    Zemlju čvornovatim nogama u tmini;
    Cvet se u jezerskoj ogleda dubini;
    A vi što hitate dok vas užas hvata
    Budite himeru ljuskavoga vrata
    Što, stežući koren stabla usred tmice
    Iz neke vas špilje motri netremice.
    O rastinje! snago! tvari gde duh sniva!
    Skrila te je kora hrapava i živa!

    Ni ja još ne videh šumu treperavu,
    A da nisam srcem osetio stravu
    I gledao trave što u vetru dišu
    I nejasne misli što se s granjem njišu.
    Sam bog, koji vidi u ljudskoj dubini,
    Zna kako osećah često u divljini
    Ja, biće u kome topli plamen sija,
    Da, živeći s dušom, drhti kao i ja,
    Da se smeje i da poluglasno zbori
    Čudovišno hrašće koje šumu stvori.

    20. april 1837.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Victor Hugo

    Pakao

    Nemani riču, ječe krici
    Iz štala čije oči žarke
    Kroz ponor blistaju u tmici,
    A jezivi utopljenici
    U mrkloj noći grizu barke.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Victor Hugo

    Sova

    Ja gledam tu prazninu i eter netremice
    Taj uragan, taj vazduh, to nebo puno tmice
    I grčenje oblaka kroz prostore što slute;
    Jer moje veđe već su na ponor naviknute
    I čitav mrak bezdani vrtoglavih nebesa
    Pod lobanjom mi vreba iz moga očnog kresa.
    Ja osećam na sebi dodire kruga mračnog,
    Tu urnu Mogućega s poklopcem beskonačnog!
    U limbu tom što spava u stravičnome ruhu,
    Za hranu mom pogledu, za hranu mome duhu,
    Za misli, za ludilo, ja imam ponor tmine,
    Nečuveni taj krater bezgranične crnine;
    Svoj sjaj i svoje zvuke u mene dan ne toči
    I zato ja postadoh užasna vaza noći
    Što uvlači u sebe te smračene vidike,
    Dubine bez obala, snove, i grobne slike,
    I tu, na pragu levka gde već praznina guši,
    Taj strašni drhtaj crne strmine što se ruši!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Viktor Vorošilski (Wiktor Woroszylski)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 10.02.2012, 10:23
  2. Viktor Segalen
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 15.12.2011, 15:27
  3. Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 14.05.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •