William Wordsworth (Vilijam Vordsvort)
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    William Wordsworth (Vilijam Vordsvort)




    ( Cockermouth, 07.04.1770 - Rydal Mount,23.04.1850 )

    Studirao u Cambridgeu; boravio u Francuskoj, gdje se zanosio revolucionarnim idejama; razočaran, postao je politički konzervativan i pristaša torijevaca. Najslavljeniji i najutjecajniji engleski romantičar i predstavnik prvog romantičarskog naraštaja (W. Blake, W. Coleridge), pripadnik skupine jezerskih pjesnika (Lakers).

    Godine 1797. sprijateljio se sa S. T. Coleridgeom, s kojim je ubrzo izdao nepotpisanu zbirku Lirske balade i nekoliko drugih pjesama (1798 ), kamen temeljac engleskom romantizma i možda najvažniju pjesničku zbirku nakon renesanse, označivši početak modernog pjesništva zaokupljenoga subjektivnom samospoznajom.

    U njemu obračunava s retorikom klasicizma, zauzima se za nesputanost umjetnosti stvaranja, jer poezija je "spontani izljev snažnih osjećaja", a najvažnija pjesnička osobina je mašta. Pjesnik je "čovjek koji govori ljudima"; slavi naravan govor seljaka neiskvarena civilizacijom, bližeg prirodi i stoga umnijega. Kult prirode karakterizira njegovo pjesništvo; priroda služi kao poticaj, jer pejsaž stvara emociju, a podrijetlo je poezije u "emociji koje se pjesnik prisjeća u spokojstvu". Za pjesništvo je značajna trijada priroda-dijete-čovjek u kojoj su dijete i priroda spontanost, od koje je čovjek udaljen.

    Dijete je zato otac čovjeku (Duga, 1798 , a priroda tješiteljica (Sunovrati, 1807) i moralna učiteljica, poticaj "najboljem dijelu života dobra čovjeka, njegovim malim, bezimenim, nezapamćenim činima ljubaznosti i ljubavi" (Tintern Abbey, 1798 ), ali i medij za postizanje nekog višeg oblika svijesti, kada pjesnik vidi "u srce stvari".

    Pjesnikom laureatom proglašen je 1843.


    (sa portala za knjigu i kulturu)

  2. #2

    Odgovor: William Wordsworth

    Na duh moj pečat stavi san

    Na duh moj pečat stavi san
    I ne znam šta je strah:
    Pomislih, za nju sada stran
    Prolaznosti je dah.
    Nepomična je, prazno zene
    Zure joj, nema moć;
    S njom zemlja, drveće i stene
    Vrte se dan i noć.

  3. #3

    Odgovor: William Wordsworth

    Duga

    Kad vidim dugu grud mi jako
    Tuče, dok ona sja:
    Tako beše kad te spazih, svete,
    I sad je kad sam čovek, gle'te;
    I kad star budem nek je tako,
    II' nek umrem ja!
    Čovekov otac to je Dete;
    Želim tek da vas, dani moji,
    Prirodna sućut jednog s drugim spoji.

  4. #4

    Odgovor: William Wordsworth

    Na Wesminsterskom mostu

    Svet ne može pokazati lepše stvari:
    Tupe je duše ko bi proći smeo
    Uz prizor tako uzvišen i mio:
    Grad sada, poput ruha, nosi čari
    Lepote jutra: tihi leže stari
    Brodovi, kule, crkve, tornji, ceo
    Taj sklad u polja i svod što se slio;
    Sve blista, sja, kroz zrak što čist se zari.
    Sunce još nikad ne prosu toplinu
    Tako na breg, na stenu i dol sveži;
    Ne videh nikad još takvu tišinu.
    Reka po svojoj miloj volji beži;
    Bože, i kuće ko da u san plinu;
    I svo to moćno srce mirno leži.

  5. #5

    Odgovor: William Wordsworth

    Na obali Calaisa

    Veče je tako divno, mirno, čisto,
    Sveti tren tih je poput Sestre časne
    Što smerna moli; krupno sunce gasne,
    U svoj se spokoj utapa i blista;
    Nežnost se neba širi iznad mora:
    Poslušaj! Moćno Biće već je budno,
    I večnom kretnjom stvara buku čudno
    Nalik na grom što ječi iznad gora, Devojko,
    Dete, što si sa mnom sada,
    Tronuta ako nisi, nisi kriva,
    Manje božanska tvoja narav nije;
    U Abrahama krilu ležiš mlada,
    Svetinju poštuješ koju sam hram krije,
    S tobom Bog, i kad ne znamo to, biva.

  6. #6

    Odgovor: William Wordsworth

    Noćni prizor

    Pokriva čitav svod
    U beskonačnost dugačak gust oblak,
    Težak i bled i beo od meseca
    Što nazire kroz koprenu se njemu,
    Kao krug malen koji baca sjaj
    Tako slab da ne ostavlja za sobom
    Nikakve sene stabala ni stena.
    Za časak blaga svetlost mrak obasja;
    Putnik, što gleda zamišljen u tlo,
    Idući pustim putom, trgne se,
    Osvrne - oblak, gle, otvorio se -
    Za tren se nemo zagleda u nebo,
    U čisti mesec, u svod koji sja.
    Po tamnoplavom nebu hiljadu
    Za mesecom se mrvi sjajnih zvezda
    Što plove tamnim ponorom iza njeg;
    Kako se brzo gube odatle -
    Ne izgube se ipak! Počne kiša
    I zvezde pođu svojim tihim putem
    U beskonačnu daljinu, a svod,
    Što sve ga više sužuje beli oblak,
    Sve više tone u svoj svet bez dna.
    Blistavi prizor zatim zamre, duh
    Uznemiren lepotom koju ćuti,
    Polako opet tone u svoj mir
    I preda, blag, sanjarenju se sav.

  7. #7

    Odgovor: William Wordsworth

    Stihovi napisani u rano proleće


    Kada u tihi uđoh gaj
    Hiljadu melodija ja
    Tu ganut čuh jer i pev taj
    Tugu pobudit zna.

    Priroda dade dušu svim
    Stvarima pa i meni grudi
    Njom prože, zgranuh se nad tim
    Što ljud'ma čine ljudi.

    Zimzelen svuda do jaglaca
    Raste i utisak to je moj
    Da svaka biljka s čežnjom baca
    Za suncem pogled svoj.

    Pevale ptice dan su ceo,
    Žvrgolile su nešto, mile,
    Njihov je cvrkut dokaz bio
    Da radosne su bile.

    Igrajući se vetar krao
    Stablima se kroz mlade hvoje;
    Pomišljati sam tada stao:
    Gle, čaroban kraj to je.

    Ako taj plan i nauk sva
    Narav nam i sad nudi,
    Tad s pravom tužim zbog tog ja
    Što ljud'ma čine ljudi.

  8. #8

    Odgovor: William Wordsworth

    Sunovrati

    Samotan sam ko oblak luto,
    Što lebdeć' i breg i dol hvata,
    Odjednom spazih mnoštvo žuto,
    Obilje zlatnih sunovrata,
    Uz jezero pod stabla skriše
    Oni se s vetrom što ih njiše.

    Redom, ko zvezde pune sjaja
    U mlečnoj stazi što se broje,
    U nizu kojem nema kraja
    Uz obalu se oni roje:
    Hiljade videh kako tresu
    Glavama u tom vedrom plesu.

    I vali plešu, al' to cveće
    Nadmašuje ih plešuć' slađe:
    Pesniku nema veće sreće
    Nego kad takvu družbu nađe!
    Gledah - i gledah - tad mi javi
    Prizora tog se smiso pravi:

    Jer često znaju oni meni,
    Dok ležim setan, na um doći,
    U jutarnjoj mi bljesnu zeni
    Ozarujuć' me u samoći;
    I srce tad mi radost hvata
    Pa pleše usred sunovrata.

  9. #9

    Odgovor: William Wordsworth

    Oda, nagoveštaj besmrtnosti iz sećanja na rano detinjstvo


    Sada,
    kada ništa na svetu ne može
    vratiti dane prohujalog leta
    naš sjaj u travi i blještavost sveta,
    ne treba tugovati, već tražiti snage
    u onom što je ostalo i s tim živeti.

    Zaboravimo,
    ne radi nas, ne radi zaborava
    zaboravimo da smo se voleli,
    da smo se svađali i
    da smo bili krivi.

    Požurimo,
    s danima i danima što će doći,
    požurimo sa shvatanjima,
    sa svim što me odvaja od tebe.

    Jednom,
    ćeš se vratiti i ubrati cvetove
    koje smo zajedno mirisali, gazili...
    Ali, tvoje ruke biće prekratke,
    a noge premorene da se vratiš.

    Biće kasno,
    možda ćemo se naći jedanput
    na malom vrhu života i neizrečene tajne
    hteti jedno drugome da kažemo
    al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
    Jedan skrenuti pogled biće sve
    sto ćemo jedno drugome moći dati...

    Zaboraviću
    oči i neću posmatrati zvezde
    koje me na tebe neobično podsećaju.

    Ne boj se,
    jednom ćeš se zaljubiti
    al' ljubićeš zato što će te nešto
    na toj ženi podsećati na mene.

    Ne otkrivaj
    svoje srce ljudima
    jer u njima vlada kob i egoizam!

    Život je borba
    - nastoj pobediti.
    Ali ako izgubiš
    - ne smeš tugovati.
    Cilj života je ljubav
    - a ona traži žrtve.

    Bio
    si moje veliko proleće,
    uspomena koja će dugo živeti u budućnosti,
    koje ću se sećati...

    Osećaću
    tugu jer sam tebe volela.
    Biće to ironija tuge.

    Nestaće sjaja u travi.
    Nestaće veličanstvenosti sveta.
    Ostaće samo bleda slika
    onoga što je prošlo.

  10. #10

    Odgovor: William Wordsworth

    Lusi


    Čudne su mene spopadale strasti,
    ali o nečem ipak ću moći
    samo u uho zaljubljenom kaz'ti
    šta mi se desi jedne junske noći.

    Kad nju ja voljeh, o divni kako
    bjehu svi dani k'o ruže procvale;
    po mjesečini tad veče svako
    iš’o do njene kolibe male.

    Jednom, u mjesec zagledan tako,
    jašem širokom nekom poljanom
    kad konj moj poče da kaska lako
    sve bliže mjestu dobro nam znanom.

    Do voćnjaka malog uskoro stiže
    i uz brijeg žustro stade da se penje,
    a mjesec, gledam, sve niže i niže,
    spustio se skoro do kolibe njene.

    Gledajuc' tako ja sam zadrem'o,
    uton'o u snove najsladje one,
    stalno u mjesec zagledan nijemo
    ka zapadu kako lagano tone.

    Konj samo grabi i nosi mene,
    nit' uspori hod, niti gdje stade;
    kad iza krova kolibe njene
    mjesec odjednom kao da pade.

    O, čovjek kad voli, kakve misli ne bi
    čudne i strašne mog'o da se sjeti –
    ''O, milost, Bože! - kriknuh u sebi -
    neće li moja Lusi umrijeti?''
    Poruku je izmenio Cecara, 24.05.2010 u 11:10 Razlog: sh, ch, zz

  11. #11

    Odgovor: William Wordsworth

    Odgajanje u prirodi


    Na suncu i kiši rasla je tri leta;
    Tad Priroda reče: ''Još lepšeg cveta
    Dosad na zemlji procvalog ne bi;
    Uzeću to dete sasvim pod svoje,
    Ja ću da je gajim k'o mezimče moje,
    Od nje ću da stvorim lepoticu sebi.

    Zakone i snagu svoju ću joj dati,
    Ljubimčetu svome biću kao mati,
    Otkriću joj silu koja svetom vlada,
    Što po nebu, zemlji, močvari, planini,
    Po kršu i polju, brdu i dolini
    Gnevna se razjari i blažena svlada.

    Radosno i čilo, kao lane malo
    Što se u gori srećno razigralo,
    Svud će noge lake trčkarati njene.
    Umorna kad stane, legne da počine,
    Lahor njenog daha kad utihne, mine,
    Nepomična, nema biće kao stene.

    Njenom hodu oblak nežnost će da dade,
    U struku će ona kao vrbe mlade
    Njihat' se i vitka savladati buru.
    Njoj ću da izvajam svog tela obline,
    A vihora snagu, strasti i miline
    Smestiću u njenu zanosnu figuru.

    Drugovaće noću sa zvezdama sjajnim,
    Otkrivat' lepotu po mestima tajnim,
    Skupljati u sebi sve njihove čari.
    Slušati potok kad nežno žubori,
    A radost tog toka što tiho romori
    Na licu će njenom stati da se žari.

    Ta radost života i to ushićenje
    Ispuniće stas joj i obline njene,
    Najedraće joj grudi i porasti veće;
    U nju ću sve misli da usadim svoje
    Sve dok ja tako i mezimče moje
    Živimo zajedno u dolini sreće.''

Slične teme

  1. William Shakespeare (Viljem Šekspir)
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 27
    Poslednja poruka: 10.08.2018, 13:48
  2. Vilijam Karlos Vilijams
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 20.08.2013, 22:38
  3. William Blake (Vilijam Blejk)
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 04.06.2012, 21:29
  4. William Butler Yeats (Viljem Batler Jejts)
    Autor gaga73 u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 30.07.2011, 23:06

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •