Lusi
Čudne su mene spopadale strasti,
ali o nečem ipak ću moći
samo u uho zaljubljenom kaz'ti
šta mi se desi jedne junske noći.
Kad nju ja voljeh, o divni kako
bjehu svi dani k'o ruže procvale;
po mjesečini tad veče svako
iš’o do njene kolibe male.
Jednom, u mjesec zagledan tako,
jašem širokom nekom poljanom
kad konj moj poče da kaska lako
sve bliže mjestu dobro nam znanom.
Do voćnjaka malog uskoro stiže
i uz brijeg žustro stade da se penje,
a mjesec, gledam, sve niže i niže,
spustio se skoro do kolibe njene.
Gledajuc' tako ja sam zadrem'o,
uton'o u snove najsladje one,
stalno u mjesec zagledan nijemo
ka zapadu kako lagano tone.
Konj samo grabi i nosi mene,
nit' uspori hod, niti gdje stade;
kad iza krova kolibe njene
mjesec odjednom kao da pade.
O, čovjek kad voli, kakve misli ne bi
čudne i strašne mog'o da se sjeti –
''O, milost, Bože! - kriknuh u sebi -
neće li moja Lusi umrijeti?''