Mrzim što se patološki vezujem za predmete. Mrzim što imam potrebu da od svakog stana u koji se uselim pravim utopiju.
Fotografije na zidovima, diplome, tri drvena ručno izrađena slonića koje mi onomad svekar doneo iz Afrike, dečiji crteži i poruke, jastučići, krparice, tepisi, zavese, sveće, figure, akvarijum, kurci palci...
Trosed ima udubljenje na levoj strani oblikovano tačno po mom buljsonu. To je moje mesto i nemoj da bi mi se slučajno neko tu uvalio kad pustim film.
Idemo na kraj sveta? Može. Volim. Ali moram da znam da imam gde da se vratim...da će me dočekati onaj naš miris kuće...miris čistog, sveže opranog veša...moja šolja za kafu i moje udubljenje u trosedu.
Dakle, mrzim velike i dugoročne promene, a često mi se dešavaju.
I sanjarim ponekad o povratku...i kažem da ću strpati pasoš u zadnji džep iscepanih farmerica i zaputiti se ka aerodromu.
Ali onda mi kroz glavu prolete sve ove fotografije, diplome i nekako uvek ali uvek ova jebena tri slonića, posteljina, zavese (iz Ikee moš misliti) i pitanje...ma kako ću bez toga? I to me užasava.
Jednom smo sve izgubili u požaru...jednom sam ostavila tek kupljeni frižider...možda me hebe taj bik u horoskopu...možda je neka mentalna boleština u pitanju...jebemliga, ne znam šta je...al' evo ga opet...