Srpska pesma traje od pamtiveka.Pevana,ne i belezena,do nas nije dospela kao zapisan tekst.Ali ne moze se reci da o njoj ne znamo nista.Izvesni motivi u nasim obrednim i mitoloskim narodnim pesmama imaju svoje poreklo u dalekoj proslosti naseg jezika.I ono sto se govori o nekim junacima nase epske usmene tradicije,potice sigurno od junackih pesama nastalih pre nemanjicke starine.
Razlika izmedju obrednih,mitskih narodnih pesama,i onih junackih vec je uocena.Ta razlika nije formalna ili metricka,ona je u poreklu i duhu,kao da stize iz dveju razlicitih stvarnosti.Obredna ili mitska,peva se uz odredjene prilike,ona je obavezna u tim casovima,i peva se kolektivno,bez isticanja pojedinacnog pevaca.U nasim,novijim vremenima nju po pravilu pevaju grupe zena,a njihovi starinski motivi se prenose uporno i onda kad se znacenje tih motiva ne razume bas dobro.Iako malo variraju,one se sustinski ne menjaju,mogu da opstanu ili da se izgube.Epska,junacka pesma mora da se prilagodjava interesovanjima slusalaca,promenljiva je sto se tice imena,pa opisa dogadjaja,mada prenosi neke tipicne situacije iz vremena kad su junaci takodje bili mitska ili polumitska stvorenja.Ova pesma prenosi izvestan rad,da ne kazemo i usmene zakone ponasanja,koji su cesto viteski,neki put hriscanski,a neki put uzori surovih osveta i nemilosrdja.Epska pesma mora biti zanimljiva i razumljiva,dok mitskoj pesmi zagonetnost ne smeta.Epske pesme su ponekad poucne,ili pokusavaju da budu mesto na kojem se pamti istorija naroda,spisak manastira i crkava,kao i znamenitih ljudi u proslosti.
Iako nije *pevana istorija narodna*,ona u pretezno fiktivnoj istoriji uspeva da nadje rado slusane sizee svog pevanja.
Po mitovima su najstarije nase pesme koje govore o *svadbama nebeskih tela*.Na njih treba biti ponosan,jer vecina naroda cija je drevna poezija zapisana nema pesama sa motivima toliko drevnim.U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slicne starine.U staroj poeziji naci cemo slicne primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji,i u starim indijanskim pesmama-Vedama.Te svadbe nebeskih tela kazuju o drevnim religijama koje su jos uspevale da vezu kosmicke ritmove i ljudske fenomene zivota,radjanja,godisnjih smena.Prisustvo nebeskih tela kao licnosti u mitskim pesmama govori o vremenu kada antropomorfne predstave u umetnosti nisu bile pobedile.Verovatno su,dakle,poreklom i pocetkom iz ranog neolita,ili iz slicne mentalne i drustvene konstelacije.
Te pesme su ,kod nas,iako himnicno-svadbarskog karaktera,ispevane sa velikom prirodnoscu,slegnutoscu.Taj ton je karakteristican za religijske inkantacije pre dolaska tzv. visokih religija,koje unose retorski ton,dozivljaj uzvisenosti i emotivnu dramatiku(budizam,hriscanstvo,islam).One deluju kao da su ispevane juce,i kao da su posledica neposrednog nadahnuca sto dolazi od gledanja nebeskih tela.Medjutim,motiv svadbe nebeskih tela ukazuje nedvosmisleno na prethodne religijske predstave,jer tim *svetim svadbama* obezbedjivala se snaga obnove kosmickog i zivotnog ciklusa.Nasim precima nikako nije izgledalo da je obnova prirode garantovana sama sobom,oni su osecali da za tu obnovu nesto sami moraju da ucine,a uz to sto su cinili(obred,npr. svadbe),pevali su i pesme koje su sve osmisljavale pozivanjem na mitske sile.
Imena hriscanskih svetitelja javljaju se po vec uhodanom obrascu da zamene prethodna imena slovenskih bogova.Dvojeverje je bilo siroko rasprostranjeno u nasem narodu,od davnina.Nema dokaza,kao sto su neki hteli da vide,da su Sloveni bili posebno skloni mesecu,i da su,sudeci po tome,duze odrzali obicaj matrijarhata nego ostali indoevropski narodi.Sve ukazuje da su kod nas,kao i u akadsko-vavilonskoj tradiciji,i u Egiptu,sunce i mesec bili muski principi,ravnopravni,kao dva oka u glavi jednog veceg nebeskog bozanstva.Oni su sa jednom zenom u sredini (Istar ili Izis,ili neko drugi) zatvarali bozansku trijadu koja je postala bitnom karakteristikom egipatske religije.To trojstvo se podrazumeva i u nasem mitskom predanju,recimo u pesmi *Sunce i Mesec prose devojku*.
Cudne i mnogobrojne pesme o vilama ili koje vile pevaju,prikazuju ih u razlicitim ulogama.One nisu samo pratilice,ili mrzilice junaka,nego vode svoj odvojeni zivot,prisvajaju decu,dizu gradove,gospodare srecom mladenaca,pa se javljaju i kao bozanstva donjeg sveta,zavadjaju svatove da bi od velikih pogibija dobile kosti za gradnju svojih zagrobnih kula.Moze se pretpostaviti da je medju Slovenima,i narocito kod Srba,postojalo pagansko,zensko svestenstvo,koje je imalo svoje odredjene funkcije,i ciji se tragovi vide do u xlx vek.Stvaranje i dalja predavanja odredjenih *zenskih* pesama jeste onaj najjasniji trag koji je ta institucija paganskog svestenstva za sobom ostavila.
Najvise o tome mozemo videti u *Antologiji lirske narodne poezije* 1982.*Vuk Karadzic*.