Blaise Cendrars (Blez Sandrar)
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Blaise Cendrars (Blez Sandrar)



    BLEZ SANDRAR
    1887 - 1961


    "Godine 1891. Blez Sandrar je imao četiri godine; Artir Rembo umirao je u to vreme u bolnici u Marselju; dok će Volt Vitmen umreti naredne godine. Mali Fred Soze za njih nije znao, razume se, jer o njima nije imao ni pojma, ali moglo bi se pomisliti na igru sudbine koja je na ovoj planeti ukrstila dva voza nosača poezije - najuticajnija za naše vreme - i čiji su se putnici, u nekom deliću idealne sekunde, mogli susresti.
    Poznat je nastavak: budući pesnik nikako nije imao mira. Tako se zbilo prvo čuveno pseudo bekstvo iz roditeljske kuće u Nojšatelu, zatim odlazak za Rusiju, pa Kinu, Holandiju, Ameriku. Eto kako se Frederik-Luj Soze pripremao da postane Blez Sandrar.

    ...

    Izuzimajući tajanstvenu "Legendu o Novgorodu", koja nije zabeležena ni u jednoj biblioteci, ni javnoj ni privatnoj, ali koju Sandrar vodi stalno na čelu svojih dela, tek "Moganni Nameh", napisana 1911, stvarno otvara put njegovom stvaranju. Nju , istina, pesnik nije objavio ni te, pa ni sledeće godine - taj će se tekst pojaviti tek 1922. godine, ali on tada već moćno poseduje poemu "Uskrs u Njujorku", izdanu 1912, u kojoj se otresa svih nezgoda Simbolizma i nastupa, preko "Transsibirske proze" (1913), ka suverenom modernizmu kroz "Dubine današnjice" i knjigu "Elastičnih poema". Može se sasvim logično zaključiti da bez izlišne svadje oko prioriteta "Uskrsa u Njujorku" u odnosu na Apolinerove "Zone", Blez Sandrar ne bi nikad objavio "Moganni Nameh" u 'Slobodnim listovima' 1922. godine. Nema sumnje da je on to učinio da bi se zapazili u tome tekstu praizvori "Uskrsa" i da se de facto njemu treba da dodeli ono mesto koje mu s pravom pripada. Ali sudbina Sandrarova je u tome da nije nikad uspeo da sebi nadje mesto; zbog toga on će nositi u sebi izvesnu gorčinu čitavog svog života. U nemogućnosti da sebi osigura mesto medju novim pesnicima koji su bili u sukobu sa Simbolizmom - kao što su Maks Žakob, Andre Salmon i Gijom Apoliner - on nije imao sreće ni sa Dadom ni sa Nadrealistima, koji mu nisu otvorili svoja vrata. Tako je on bio osudjen da bude izvan svih i protiv svoje volje, on, najveći novator našeg vremena, usamljena zvezda u izgnanstvu iz svoje konstelacije..."

    (Frederik Žak Tampl)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Blaise Cendrars

    USKRS U NJUJORKU

    Gospode, danas je dan vašeg Imena,
    U jednoj staroj knjizi čitao sa o vašoj patnji,
    o vašoj strepnji i vašem naporu, o vašim divnim rečima,
    One kao da tiho i monotono plaču u knjigama.

    Jedan kaludjer davno mi je govorio o vašoj smrti.
    Opisivao je vaš život kao da piše slovima zlatnim
    U stari trebnik, na svome drhtavom kolenu.
    I kao da ih je čitao pobožno oduševljavajući se Vama.

    U zaklonu iza oltara, u svojoj beloj odori,
    On je to polako radio od ponedeljka do nedelje.
    Sati su se zaustavljali na pragu njegovog skloništa,
    Dok je on zaboravljao na sebe pognut nad vašom slikom.

    U sutonu, kad su zvona pevala u zvoniku,
    Dobri čovek nije bio svestan da li je to bila njegova ljubav
    Ili je to bila Vaša, Gospode, ili vašeg oca,
    Koji je lupao teškim udarcima na vrata manastira.

    ***

    Ja sam večeras kao taj dobri kaludjer jako uznemiren,
    I u sobici sam, tu sa strane, kao neko biće tužno i nemo,
    Čekam iza vratanca, čekam da ga pozovem!
    Oh, to ste vi, to je Bog, to sam ja to je onaj Večni.

    Tada vas ja nisam znao kao ni sada,
    I nikada se nisam molio Bogu, čak, ni kada sam bio dete.
    A eto, večeras ipak mislim na Vas sa strahom.
    Duša moja kao da je udovica u žalosti pod vašim krstom.

    Duša moja je crna udovica kao da je ona vaša majka
    Bez suza i bez nade, kao što ju je slikao Karijer.
    Znao sam za sve slike Hrista koje su po muzejima,
    Ali večeras, Gospode, vi kao da koračate pored mene.

    ***

    Silazim krupnim koracima ka donjem delu grada,
    Pognutih ledja, zborana srca, grozničava duha.
    Vaša slabina široko je otvorena kao da je veliko sunce
    I vaše ruke razapete trepere iskričavo.

    Prozori kuća svi su preliveni krvlju,
    Žene, iza njih, sve su kao cvetovi od krvi.
    Od ružnih uvelih cvetova orhideja
    Izvrnutih čašica, otvorenih pod vašim trima ranama.

    Vašu sakupljenu krv one nisu nikada pile,
    A imaju crvenilo na usnama i crvene su im čipke na košulji.
    Cvetovi Hristova stradanja su beli, kao sveće,
    To su najlepši cvetovi Vrta one Dobre Device.

    A u tome trenu, oko devet časova,
    Vaša glava, Gospode, pala je na vaše srce.
    I eto, ja sada sedim na obali okeana
    I u sobi ponavljam reči jedne nemačke crkvene pesme.

    U kojoj je izražena, rečima veoma blagim i prostim,
    Lepota vašeg lica u trenu najvećeg stradanja.
    U jednom hramu u Sieni, u podzemlju kapele,
    Video sam to isto lice, na zidu, pod zastorom.

    U ćeliji isposničkoj, u Burie-Vladislasu,
    Ona je optočena zlatom u jednom ćivotu.
    Blistavi dragi kamenovi u očnim su dupljama,
    I seljaci na kolenima celivaju vaše oči.

    Na svilenoj marami Veronike one su ostavile traga
    I zato je Sveta Veronika postala vaša svetiteljka.
    To je najbolja relikvija koja se nosi kroz polja,
    Ona leči bolesnike i popravlja zle ljude.

    Ona čini još hiljadu drugih čuda
    Ali ja nikad nisam bio prisutan tim prizorima.
    Možda u meni nema ni vere ni dobrote
    Da vidim taj divni odblesak vaše lepote.

    Ipak, Gospode, ja sam učinio jedan opasan poduhvat
    Da posmatram u smaragdovom kamenu utisnut vaš lik.
    Učinite, Gospode, da moje lice podržavano mojim rukama
    U njemu utisne masku strepnje koja me muči.

    Učinite, Gospode, da obe moje ruke priljubljene uz moja usta,
    Ne dopustite da se pojavi pena svirepog očajanja.
    Ja sam bolestan i tužan; možda zbog vas,
    A možda i zbog nekog drugog. Ipak, sigurno baš zbog vas.

    ***

    Gospode, gomila sirotinje, za koju ste vi učinili žrtvu
    Ovde je saterana, zbijena, kao stoka u sklonište.
    Ogromni brodovi crni dolaze iz daljine
    I istovaruju ih, pomešane na obalske mostove.

    Tu ima Talijana, Grka, Španaca,
    Rusa, Bugara, Mongola, Persijanaca.
    To su cirkuske životinje koje preskaču meridijane.
    Njima se bacaju komadi mesa crnog, kao psima.
    Za njih je velika sreća ta prljava splačina.
    Gospode, imaj milosti za narode koji pate.

    ***

    Gospode, rulje Jevreja gamižu u getima,
    Oni dolaze iz Poljske i oni su izbeglice.
    Ja znam dobro, oni su tebe osudili
    Ali ja ti tvrdim, oni nisu loši ljudi.

    U dućanima, pod lampama od bakra,
    Oni prodaju stara odela, oružje i knjige.
    Rembrant je voleo da ih slika u njihovim starim dronjcima.
    Pa i ja sam od njih ovih dana kupio jedan stari mikroskop.
    Avaj! Gospode, vi nećete ovde više biti posle Uskrsa!
    Ali, Gospode, imajte milosti za Jevreje u njihovim braakama.

    Gospode, skrušene žene koje vas prate na Golgotu,
    Kriju se u dnu svojih ćumeza, na nečistim posteljama.
    One su gnječene bedom ljudi
    Psi su im glodali kosti, a u rakiji,
    One utapaju svoju oguglalu razvrat koja se linja.
    Gospode, kad jedna od tih žena govori ja klonem.
    Hteo bih da sam vi, da bih mogao voleti te bludnice.
    Gospode, imajte milosti za njih!

    ***

    Gospode, ja sam sad u predgradju sitnih lopova.
    Skitnica, golja, jataka kradljivaca.
    Mislim i na ona dva razbojnika koja su sa vama bili pod krstom.
    Ja znam da ste ih vi hteli udostojiti vašeg osmeha u njihovoj nesreći.

    Gospode, jedan od njih je želeo konopac sa čvorom na kraju,
    Ali ni to nije besplatno, jer i konopac staje nekoliko aspri.
    On je razmišljao kao filozof, taj stari lopov,
    Ja sam mu dao opijum da bi otišao što brže u raj.

    Ja mislim takodje, i namuzikante na ulici:
    Na slepog violinistu, na onog bez ruke što okreće piskavi vergl,
    Na pevačicu pod slamnim šeširom sa ružama od hartije,
    Znam dobro da su to oni koji pevaju večno.

    Gospode, učinite im milost veću nego onu od svetlosti uličnog gasa,
    Gospode, dajte im milostinju krupnijom monetom nego od ove sa zemlje.

    ***

    Gospode, kad ste vi izdahnuli, zavese su se pocepale,
    Ono što se videlo iza njih, niko nije kazao.
    Ulica je u noći, kao neka poderotina,
    Puna zlata i krvi, vatre i djubreta.

    Oni koje ste vi isterali iz hrama vašim bičem,
    Tukli su prolaznike pregrštima zločina.
    Zvezda koja je nestala tada iz svetog oltara
    Blista na zidovima u surovoj svetlosti uličnih zbivanja.
    Gospode, banka je obasjana kao neka gvozdena kasa,
    U kojoj je usirena krv vaše smrti.

    ***

    Ulice su sve više puste i postaju sve više mračne,
    Ja se provodim kao pijan čovek na trotoaru.
    Ja se bojim velikih površina senki koje pružaju kuće.
    Ja ih se bojim. Neko me prati. Ne smem ni glavu da okrenem.

    Šum nejednakih koraka čuje se sve bliži i bliži,
    Strah me je. Vrtoglavicu imam. Naglo zastajem.
    Jedan užasni ludak pogledao me je naglo
    A zatim prošao oštro, zloslutan kao mač.

    Gospode, ništa se nije promenilo od kako vi niste više Kralj.
    Zlo je sebi napravilo jednu štaku od vašeg krsta.
    Silazim niz loše stepenice jedne kafane
    I evo gde sedim pored šolje čaja.

    Kod Kineza sam, a oni kao da se i sa ledjima osmehuju,
    Klanjaju se i ugladjeni su kao mali majmuni.
    Krčma im je tesna, obojena crveno,
    I sa neobičnim slikama uokvirenim bambusom.

    Ho-Kusan naslikao je na stotinu načina istu planinu,
    Šta bi bilo od vašeg lica naslikanog od jednog Kineza?

    ***

    Ova polsednja misao, Gospode, navela me je da se osmehnem
    Jer vas videh umanjenog u vašoj patnji.

    Ovaj bi slikar, ipak, naslikao vaše nevolje
    Sa više svireposti nego naši slikari Zapada.
    Tako bi njihove izvitoperene oštrice isekle vaše teli
    Klješte i zupci počupakli bi vaše vene
    Proturili bi vam vrat kroz jednu rogu
    Pokidali vam nokte i zube,
    A ogromni crni zmajevi bacili bi se na vas,
    I sukali plamene jezike na vaš vrat.
    Otkinuli bi vam jezik i iščupali oči,
    I nabili vas na oštri kolac.

    Tako bi Gospode, vi prepatili sve gnusnosti
    Jer svirepijih mukanema na svetu.
    A zatim bi vas bacili svinjama
    Koje bi vam izjele stomak i utrobu.

    ***

    Ja sam sam sada, drugi su otišli,
    I ispružio sam se na neku klupu uza zid.
    Hteo sam da udjem, Gospode, u neku crkvu,
    Ali u ovom gradu nema zvona, Gospode!

    Mislim na ta otamnela zvona o gde su zvona nekadašnja?
    Gde su oni molebani i pobožna pojanja?
    Gde su one duge službe i one divne pesme?
    Gde su liturgije i muzika sa orgulja?
    Gde su gorde vladike, Gospode, i kaludjerice?
    Gde mantije bele, odore Svetiteljki i Svetitelja?

    Radost Raja utapa se u prašinu.
    Tajanstvene svetlosti ne odbleskuju se u prozorima hrama.

    ***

    Zora zakašnjava, i u ćumezima teškim
    Raspinjuće senke umiru po zidovima.
    To je kao Golgota noćna u ogledalu nekom
    Kada se vidi kako treperi sva u crvenom i crnom.

    Dim pod lampom, kao neko je izbledeo rublje
    Koje se leprša naklobučeno oko vaših rebara.
    A iznad svega čkiljava lampa visi
    Kao vaša glava, tužna i mrtva bez kapi krvi.

    Neobjašnjivi odblesci trepere na oknima prozorskim.
    Strah me je i ja sam mnogo tužan Gospode,
    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Svetlosti dahću, slabačke, u zori.

    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Beline sad jače trepere kao ruke.
    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Predznak proleća budi se u grudima mojim.

    ***

    Gospode, zora se ušunjala hladn akao neki ubrus
    Koji je razgolitio oblakodere u visini.
    Već jedan ogromni šum odjekuje gradom
    Vozovi propinju se, grme, kruže...

    Metroi tutnje i bubnje pod zemljom,
    Mostovi se potresaju od kompozicija vagona.
    Grad drhće. Krici, ognjevi i dim,
    Parne sirene promuklo riču kao urlici.

    Gomila grozničava u znoju sa zlatom
    Laktuje se i strmeknjuje u duge hodnike.
    Zbunjuje u zbrci zavijorenoj krovovima
    Sunce, a ono je vaše lice umrljano upljuvcima.

    ***

    Gospode, vraćam se umoran, sam i turoban...
    Moja je soba kao neka grobnica...
    Gospode, ja sam sasvim sam i u groznici sam...
    Moja je postelja hladna kao mrtvački kovčeg...

    Gospode, zatvaram oči i cvokoćem zubima...
    Suviše sam sam. Hladno mi je. Ja vas zovem...
    Sto hiljada čigri vrti mi se pred očima...
    Ne... to su sto hiljada žena... Ne! Sto hiljada violončela...

    Ja mislim, Gospode, na moje časove nesrećne...
    Ja mislim, Gospode, na moje časove predamnom...
    Ja ne mislim na vas više.
    Ja ne mislim na vas više...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Blaise Cendrars

    PROZA TRANSSIBIRCA I MALE ŽANE FRANCUSKINJE

    U to sam vreme mladić bio,
    imao tek šesnaest godina, a detinjstva se više nisam sećao.
    Na šesnaest hiljada milja od mesta rodjenja
    u Moskvi sam bio u gradu sa hiljadu i tri zvona i sedam železničkih stanica.
    I nije mi bilo dovoljno ni tih sedam stanica i hiljadu i trikule,
    jer moje dečaštvo beše toliko strasno i toliko ludo
    da je moje srce plamtelo kao Hram u Efesu,
    ili kao Crveni trg u Moskvi u času večernjeg sutona...
    I moje su oči ozaravale te stare puteve,
    a bio sam već toliko pesnik loš
    da nisam znao da idem do kraja.
    Tada je Kremlj bio ogromni tatarski kolač inkrustiran zlatom,
    sa krupnim bedemom katedrala sasvim belih
    i sladunjavim medom zvona.
    Jedan stari monah čitao mi je legendu o Novgorodu.
    Bio sam žedan i tumačio znake klinaste azbuke,
    kad odjednom, golubi Svetog Duha poleteše sa trga.
    I moje ruke poleteše takodje sa šumom albatrosa.
    To je bilo poslednje sećanje poslednjeg dana,
    sa zaista poslednjeg putovanja...

    I mora...

    Ipak sam bio pesnik loš,
    jer nisam znao ići do kraja.
    Bio sam gladan
    i svakoga dana sve žene i sve čaše u kafanama sma hteo da ispijem i polupam,
    i sve izloge i sve ulice,
    i sve kuće i sve živote,
    i sve točkove fijakera koji su se kotrljali po džombastoj kaldrmi.
    Hteo sam da pobacam u neko strašno žarište
    i želeo da im sameljem kosti i iščupam sve jezike,
    i rastopim sva ta velika, čudna i naga tela pod odelima koja me izbezumljuju.
    Predosećao sam dolazak velikog crvenog Hrista ruske revolucije,
    a sunce je bilo samo ružna rana
    i buktalo je kao žar.
    U to sam vreme bio dečak još...
    Jedva sam imao šesnaest godina, a više se nisam sećao rodjenja.
    Bio sam u Moskvi i hteo se hraniti plamenom,
    i nije mi bilo dosta ni kula ni stanica kojim su zasipali moje oči...

    U Sibiru grmeo je top i beše rat.
    Gla. Zima. Kuga. Kolera.
    Glibovite vode Amura nosile su milione strvina.
    Po svim stanicama video sam kako odlaze poslednji vozovi.
    Niko više nije mogao otići jer se vozne karte nisu više izdavale.
    A vojnici koji su odlazili, želeli su da ostanu.
    Stari monah pevao je legendu o Novgorodu.
    Ja, loš pesnik koji nije hteo nigde da ide,
    mogao sam svuda da odem.
    A trgovci su imali još dosta novaca da pokušaju da prave bogatstvo.
    Njihov voz polazio je svakog petka izjutra.
    Govorilo se da je bilo mnogo mrtvih.
    Jedan trgovac nosio je sto sanduka budilnika i kukavica iz Švarcvalda,
    drugi, kutije sa šeširima cilindrima i izborom vadičepa iz Šefilda,
    a treći, mrtvačke kovčege iz Malmonea, ispunjene konzervama i sardinama u ulju.
    A zatim, bilo je tu i mnogo žena.
    Žena, koje su se davale i koje su mogle takodje služiti te mrtvačke kovčege.
    A bile su sve i oporezovane.
    Govorilo se da je bilo mnogo mrtvih tamo dole,
    te žene putovale su po smanjenoj ceni
    i sve imale tekući račun u banci.

    Jednog petka izjutra došao je i na mene red.
    Bilo je to u decembru...
    Krenuo sam da pratim jednog trgovačkog putnika sa nakitom koji je išao za Harbin.
    Imali smo dva kupea u ekspresu i 34 sanduka nakita iz Foršajma,
    nemačkog bofla made in Germany.
    Obukao me je u novo odelo, ali penjući se u voz izgubio sam jedno dugme
    sećam se, dobro se sećam, jer često sam na to mislio docnije,
    ležao sam na sanducima i bio srećan što mogu da se igram poniklovanim revolverom koji mi je takodje dao.

    Bio sam mnogo srećan i bezbrižan,
    i verovao da se igramo razbojnika..
    Kao, ukrali smo blago Golkonde i nosili ga transsibirskom železnicom da ga sakrijemo na drugom kraju sveta.
    Dužnost mi je bila da ga branim od lopova sa Urala
    koji su napadali komedijaše Žila Verna,
    od Tunguza, od boksera iz Kine, i razbešnjenih malih Mongola Velikoga Lame,
    Alibabe i četrdeset razbojnika i pripadnika strašnoga Starca iz planine.
    A naročito, od najmodernijih hotelskih pacova i veštaka sa internacionalnih ekspresa.

    Pa ipak, pa ipak bio sam tužan kao dete,
    a ritam voza, suština železnice američkih psihijatara,
    lupa vrata, glasovi, škripa osovina po šinama zaledjenim,
    zlatna parica moje budućnosti,
    moj brauning svirka klavira i psovka igrača karata u kupeu do nas,
    divno prisustvo Žane,
    čovek sa plavim naočarima koji se nervozno šetao po hodniku i koji me je gledao prolazeći...
    Koškanje žena i zvižduk pare,
    i večni šum poludelih točkova u kolovozu neba,
    stakla puna inja i iza toga svega,
    sibirska polja, nisko nebo i velike senke ćutljivaca oblaka
    koje se penju i silaze.
    Ja ležim u putničkom ogrtaču,
    šarenom kao moj život,
    a moj život ne daje mi toplote ni koliko taj šal škotski,
    ni čitava Evropa gledana iz vetrolomca lokomotive ekspresa pod punom parom
    nije bogatija nego moj život!
    Moj siroti život taj šal, iskidan nad kovčezima punim zlata
    sa kojima se kotrljam i sanjam, i pušim..
    a jedini plamen vasione moja je sirota misao.

    Iz dubine srca, suze mi naviru
    ako mislim Amore na moju prijateljicu,
    a ona je tek dete koje sam našao,
    bledo, prečisto, u jednoj javnoj kući.

    Bilo je to još dete plavo, podsmešljivo i tužno,
    ono se ne smeje i ne plače nikad,
    ali u dnu svojih očiju, ako vam dopusti da se u njih zagledate,
    drhti jedan blagi srebrni ljiljan, cvet pesnika.
    Tiha je i nema, bez protesta u sebi.
    Dok joj prilazite, dala bi vam se i ne bi,
    a kada joj ja prilazim, odakle bilo, s veselja,
    stupa napred zatvorenih očiju pa onda korak još da dodje bliže.
    Ona je moja ljubav i dok druge žene
    imaju samo haljine zlatne na divnim telima punim plama,
    moja sirota prijateljica uvek je sama
    i toliko naga da ni tela nema jer suviše je sirota.

    Ona je samo bezazlen cvet i tanan,
    pesnika cvet, siroti srebrni ljiljan...
    hladan, usamljen, i rano sveo.
    A suze mi naviru ako mislim na njeno srce.

    Ova noć liči na sto hiljade drugih
    kad voz juri kroz noć i padaju komete,
    i kada ljudi i žene, pa čak i mladi
    zabavljaju se sparivanjem.
    Nebo je pocepano platno nekog siromašnog cirkusa
    u ribarskom seocetu u Flandriji,
    sunce dimljiva lampa,
    a sasvim gore na trapezu, jedna žena izigrava mesec.
    Klarinet, truba i piskava flauta i jedan loš doboš,
    i eto moje kolevke.
    Bila je uvek blizu klavira kad je moja majka
    kao Gospodja Bovari svirala Betovenove sonate.
    Svoje detinjstvo proveo sam u visećim baštama Vavilona
    i u bežanju od škole po stanicama, ispred vozova pred polaskom.
    A sada naterujem vozove da svi jure zamnom,
    Bazel Tambuktu,
    kockao sam se na trkama u Oteju i na Lonšanu,
    Pariz Njujork,
    a sada ih gonim da jure svi ti vozovi duž čitavog mog života...
    Madrid Stokholm,
    izgubio sam sve svoje opklade,
    ostala je samo Patagonija...
    Patagonija, koja odgovara mojoj ogromnoj tuzi,
    Patagonija, i jedno putovanje po Južnim morima.
    I tako sam, eto, na putu...
    I uvek sam bio na putu,
    na putu sa malom Žanom Francuskinjom.
    Voz čini jedan smrtonosni skok i pada na svoje točkove.
    Da, voz pada na svoje točkove,
    jer voz uvek pada na svoje točkove...

    Reci mi, Blez, da li sam mnogo daleko od Monmartra?

    Daleko smo Žana,
    jer ti se voziš već sedam dana,
    daleko si od Monmartra, od La Bita koji te je hranio
    svetim srcem uz koje si se pribijala.
    Pariz je nestao kao i njegov brektavi oganj,
    a samo se pepeo produžava i kiša koja sleće.
    Gomila koja se naduvava,
    Sibir koji se okreće,
    teški pokrivači snega koji se penju
    i zvečke ludila koje zveče.
    Kao poslednja želja u plavičastom vazduhu
    voz podrhtava u srcu blombiranih horizonata
    i tvoja se tuga podsmeva i ruga...

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Nespokojstvo, zaboravi nespokojstvo!
    I isprepucane i naherene stanične zgrade duž puta
    koje kao da su obešene o beskrajne telegrafske žice,
    a izbačeni stubovi mlataraju rukama i dave ih...
    Svet se rasteže, izdužuje i povlači slično harmonici
    koju neka sadistička ruka muči
    u procepima neba
    dok lokomotive u ludilu beže da se sakriju.
    Vrtoglavi točkovi, usta, glasovi,
    a psi nesreće laju za našim petama.
    Jer, zli dusi se zahuktali u gvoždjuriji
    i sve je neskladni akord.
    Brun run run točkova,
    i sudara,
    i odskoka...
    Mi smo bura u lobanji jednog gluvaća.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Dabome... al ne dosadjuj, znaš dobro, daleko smo.
    Pregrejano ludilo riče u lokomotivi,
    kuga, kolera, uzdižu se kao usijano ugljevlje na našem putu.
    Nestajemo usred rata u nekom tunelu.
    Glad bludnica veša se o oblake iščibukane
    i pogani bitke smrdljivim gomilama mrtvih.
    I ti radi kao i ona, vrši svoj posao...

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Oh... jesmo, jesmo...
    Svi baksuzi pocrkali su u ovoj pustinji.
    Čuj zloslutna zvona tog šugavog stada.
    Tomsk, Čeljabinsk, Kansk, Ob, Tajšet, Verhinje,
    Udinsk, Kurgan, Samara, Pensa, Tulun...
    Smrt u Mandžuriji naše je iskrcavalište,
    a ono poslednje naše pribežište.
    Ovo putovanje je neobično.
    Juče izjutra, Ivan Ilić ustao je sa sedom kosom,
    a Kolja, Nikolaj Ivanovič, grize sebi nokte već petnaest dana.
    To čini i ti kao oni.
    Smrt.
    Glad. Vrši svoj posao.
    To košta sto marjaša, a u transsibirskoj železnici
    to se plaća sto rubalja.
    Zaražuj groznicom klupe i osipaj boginjama stolove,
    djavo je za klavirom!
    Njegovi kvrgavi prsti izazivaju sve žene.
    Priroda.
    Drolja.
    Vrši svoj posao.... do Harbina.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Ne, ali... ne gnjavi! Ostavi me na miru!
    Imaš ćoškaste kukove,
    trbuh ti je mršav i imaš gonoreju,
    a to je sve što je Pariz stavio u tvoje krilo,
    ali takodje, i malo duše... jer ti si nesrećna.
    Žalim te, žalim, i zato dodji k meni na moje srce.
    Točkovi su krila vetrenjače iz zemlje Dembelije,
    a vetrenjače su štake koje neki prosjak vrti oko sebe.
    Mi smo bogalji prostora,
    nama su potkresana krila,
    krila naših sedam grehova.
    I svi su vozovi igračke djavola.
    Živinarnik.
    Današnji svet.
    Udaljenosti su suviše velike,
    i na kraju putovanja užasno je čoveku biti sa ženom.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Dodji u moju postelju,
    dodji na moje srce,
    hoću da ti pričam jednu priču,
    oh... dodji, dodji...

    Na Fidži ostrvu vlada večno proleće.
    Lenjost.
    Ljubav opija parove u vinskoj travi
    i topli sifilis vreba pod bananama.
    Dodji na daleka ostrva u Pacifiku,
    ona se zovu Feniks, Markize, Borneo i Java.
    I Celebes, po obliku sličan mački.
    Ne možemo ići u Japan,
    dodji u Meksiko...
    Na visokim visoravnima cvetaju lale,
    zagušljujući ljiljani koji su sunca,
    reklo bi se da su paleta i kičica slikara.
    Boje zagušuju ko udari gonga...
    Ruso je tamo bio i zasenio svoj život.
    Zemlja je to ptica, rajskih ptica, ptica lira,
    tukana ptica koje se ismevaju,
    a kolibri se tamo gnezdi u srcu crnog ljiljana...
    Dodji...
    Volećemo se u veličanstvenim ruševinama astečkih hramova.
    Bićeš mi idol,
    išarani detinjasti idol, malo ružan i mnogo, mnogo čudan...
    ah, dodji...

    A možemo otići avionom i nadletati zemlju sa hiljadu jezera.
    Gde su noći neizmerno duge.

    Praistorisjki predak plašiće se moga motora,
    spustiću se i sagraditi hangar za avion od kostiju fosila mamuta,
    slabašni oganj grejaće našu sirotu ljubav...
    Samovar.
    I mi ćemo se voleti sasvim buržoaski blizu pola..
    oh, dodji... Žan... Žanet... Minet...
    Ti si sav moj svet, draga mala kozice,
    ridjokosa kosice i nožice bosa,
    grehu moj malecni, poljubi pa pecni,
    a glavica plava, zaspala pa spava....
    Ona spava.
    I od svih časova na svetu onanije posrkala nijedan.
    Sva lica vidjena na stanicama,
    svi časovnici,
    vreme Pariza, vreme Berlina, vreme Petrograda i vreme svih stanica
    i u Ufi krvavo lice tobdžije,
    i brojčanik glupo osvetljen u Grodnu,
    i večna prevremenost vozova,
    svakoga jutra vraćanje satova natrag...
    voz napreduje, a sunce zadocnjava i ništa ne pomaže.
    Čujem zvonka zvona,
    veliko brujalo Bogorodičine crkve,
    piskavo zvono Luvra koje je dalo znak za Bartolomejsku noć.
    Promukli karijon Bridž la Morta,
    električno zvonjenje biblioteke u Njujorku,
    kampanila Venecije,
    i zvona Moskve,
    časovnik Crvenih vrata koja su mi brojala sate dok sam radio u jednoj kancelariji,
    i moje uspomene...
    Voz grmi iznad pokretnih ploča,
    voz se kotrlja,
    gramofon neki šušljeta Ciganski marš,
    i svet kao časovnik jevrejskog geta u Pragu okreće se, izgubljeno, natraške.
    Kidaj listiće ruže putokaza,
    evo gde bruje razvitlane bure.
    Po izukrštanim kolosecima u kovitlac vozovi jure
    igračke vražije.

    Ima vozova koji se nikad ne mimoilaze
    a drugi se gube na putu.
    Šefovi stanica igraju šaha, šeš beša, bilijara, karambola, parabola...
    Železnička pruga geometrija je nova.
    Sirakuza.
    Arhimed.
    I vojnici koje su poklali,
    i galije na vesla,
    i brodove,
    i neverovatne sprave koje je izmislio,
    i sva ubijanja,
    istoriju Američku,
    istoriju Modernu,
    kovitlace,
    brodove...
    Čak i onaj Titanik, o kome sam čitao u novinama
    tolike slike asocijacije koje se mogu izneti u mojim stihovima.
    Oh... ja sam još uvek vrlo rdjav pesnik
    jer me univerzum preplavljuje,
    a ja sam zaboravio da se osiguram od nesreća na železnicama.
    A ne znam da idem do kraja
    i mene je strah.
    Bojim se, jer ne znam da idem do kraja,
    kao moj prijatelj Šagal mogao bih da naslikam seriju ludih slika,
    ali nisam vodio beleške na putu...
    Oprostite mi za moje neznanje,
    Oprostite mi što ne znam više staru igru sa stihovima!,
    kao što reče Gijom Apoliner.
    Sve što se tiče rata može se pročitati u Memoarima Kuropatkina
    ili u japanskim novinama koje su tako svirepo ilustrovane.

    Pa zašto da se obaveštavam,
    predajem se na volju poskocima moga sećanja...
    Od Irkutska putovanje je postalo veoma sporo i suviše dugo.
    Bili smo u prvome vozu koji je obilazio Bajkalsko jezero,
    ukrasili su lokomotivu barjacima i lampionima
    i mi smo zatim napustili stanicu uz sumorne zvuke Careve himne.
    Da sam bio slikar prosuo bih mnogo crvene boje,
    mnogo žute boje za kraj ovog putovanja
    jer ja verujem duboko da smo svi bili pomalo ludi
    i da je ogromno ludilo okrvavljivalo uznemirena lica mojih saputnika.
    Ukoliko smo se približavali Mongoliji,
    koja je brektala kao kakav požar,
    voz je usporavao svoju brzinu
    i ja sam naslućivao u stalnoj škripi točkova
    lude akcente i jecaje nekog beskrajnog molitvanja.

    Video sam,
    video sam neme vozove, crne vozove,
    koji su se vraćali sa Krajnjeg Itsoka i koji su
    prolazili kao utvare.
    I moje oko kao fenjer na poslednjem vagonu
    juri još uvek pozadi vozova.
    U tajgi 100.000 ranjenih umiralo je zbog nedovoljne nege.
    Posetio sam bolnice u Krasnojarsku,
    a u Kiloku mi smo se mimoišli sa jednim drugim konvojem ludih vojnika.
    Video sam u karantinima razjapljene rane koje su krvarile iz sve snage,
    i amputirane udove koji su igrali okolo i odletali u rapavi vazduh.
    Požar se žario na svim licima, u svim srcima,
    ludi prsti dobovali su po svim prozorima
    i pod pritiskom straha pogledi su pucali kao čirevi.
    U svim stanicama palili su sve vagone,
    i ja videh.. videh vozove od šezdeset lokomotiva
    koji su bežali iz sve snage,
    gonjeni horizontima,
    kao košute od jelena u vreme sparivanja,
    i jata gavranova koja su posle njih uzletala očajnički i gubila se u pravcu Port Artura.

    U Čiti imali smo nekoliko dana odmora.
    Zastoj od pet dana zbog pretrpanosti pruge
    i proveli smo ih kod gospodina Jankeleviča
    koji je hteo da me oženi svojom jedinicom ćerkom.
    A zatim je voz otišao.
    Sada sam ja zauzeo mesto za klavirom i boleo me je zub.
    Kad hoću ponovo da vidim tu kuću,
    tako mirnu,
    i magacin i oči devojke koja je dolazila večerom u moju postelju,
    Musorgskog i liedere Huga Volfa,
    i pesak i pustinju Gobi,
    i u Kajlanu jedan karavan belih kamila,
    razume se da sam bio pijan za vreme od 500 kilometara puta..
    Bio sam za klavirom i to je sve što sam video.
    Kada se putuje trebalo bi zatvoriti oči.
    Spavati.
    A toliko sam hteo da spavam,
    ja raspoznajem sve vozove po šumu koji oni prave.
    Evropski vozovi su na četiri četvrtine,
    a oni iz Azije na pet petina ili na sedam sedmina.
    Drugi idu tiho i oni su uspavanke,
    a ima ih i koji me monotonim šumom točkova podsećaju na tešku prozu Meterlinka.
    Dešifrovao sam sve nejasne tekstove
    i sakupio sam rasturene elemente silne lepote koju sada nosim u sebi
    i koja me muči.
    Cicikar i Harbin, ja ne idem više dalje.
    Poslednja je to stanica,
    iskrcavam se u Harbinu baš kad su palili kancelarije Crvenog krsta.
    O, Parizu, toplo veliko ognjište sa izukrštanim ugarcima tvojih ulica
    i tvojih starih kuća koje se nadnose nad njih
    i greju medjusobom kao stari rodjaci.
    I evo plakata crvenih, zelenih, raznobojnih kao moja prošlost.
    Ukratko, sa žutom,
    žutom gordom bojom francuskih romana u inostranstvu...

    Volim da se češem u velikom gradu o autobuse u hodu,
    one na liniji Sen Žermen Monmartr,
    koji me odnose na juriš sa trga De la Bit.
    Motori riču kao zlatni bikovi,
    krave sutona brste vrhove Sakre-Kera.
    O, Parizu, centralna stanico, iskrcavalište volja, raskrsnice briga,
    jedini trgovci boja imaju još malo svetlosti na svojim vratima.
    Medjunarodna kompanija kola za spavanje
    i Velikih Evropskih Ekspresa, poslala mi je svoj prospekt...
    Najlepše je to crkva sveta.
    Imam prijatelje koji me opkoljavaju kao ograde na mostu,
    oni se uvek boje kad odlazim da se više neću vratiti,
    a sve žene koje sam sreo uzdižu se na horizontu
    sa žalosnim pokretima i sumornim pogledima semafora na kiši.
    Bela Anjez Ketrin i majka mog sina u Italiji,
    i ona majka moje ljubavi u Americi,
    postoje vriskovi sirena koji mi cepaju dušu.
    Daleko tamo u Mandžuriji, jedan se trbuh trese kao u porodjajnim mukama
    i ja bih više voleo,
    voleo da nikad nisam preduzimao moja putovanja,
    ali jedna velika ljubav večeras me muči...
    I preko volje mislim na malu Žanu Francuskinju.

    Ove sumorne večeri napisao sam ovu poemu u čast nje,
    male Žane, prostitutke...
    Tužan sam, tužan.
    Otići ću kod Hitroga zeca da se podsetim na moju proćerdanu mladost
    i da pijem iz čokanjčića,
    a zatim da se vratim kući sam.

    O, Parizu...
    grade jedinstvene Kule velikih vešala i točka.

    (Pariz, 1913.)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Blaise Cendrars

    LEPŠA SI OD NEBA I MORA


    Kad voliš treba otići
    Napusti ženu napusti dete
    Ostavi prijatelja ostavi prijateljicu
    Ostavi draganu ostavi dragana
    Kada voliš treba otići

    Svet je pun crnaca i crnkinja
    Žena ljudi ljudi žena
    Posmatraj te lepe magazine
    Ta kola toga čoveka tu ženu ta kola
    I svu tu divnu robu

    Postoji vazduh postoji vetar
    Planina voda nebo zemlja
    Deca i životinje
    Biljke i ugalj u zemlji

    Nauči da prodaš kupiš preprodaš
    Daj uzmi daj uzmi daj uzmi
    A kada voliš treba znati
    Pevati trčati jesti i piti
    Zviždati
    I naučiti se da radiš

    Kada voliš treba otići
    Ne treba plakati smešeći se
    Ne skrivaj se između dve dojke
    Već diši kreći se putuj odlazi

    Ja uzimam što imam i gledam
    I vidim usta koja znam
    Ruku nogu Oko
    Uzimam što imam i gledam

    Svet ceo je uvek ovde
    Život pun iznenađujućih stvari
    Izlazim iz apoteke
    Silazim baš sa vage
    Težim osamdeset kilograma
    Ja te volim
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Blaise Cendrars

    ZALASCI SUNCA

    Ceo svet govori o zalascima sunca
    Svi putnici saglasni su da treba govoriti o zalascima
    sunca u ovome kraju
    A puno je i knjiga koje opisuju zalaske sunca
    Naročito zalaske sunca u tropskim krajevima
    A i istina je da je to veličanstvo

    Ja lično mnogo više pretpostavljam rađanje sunca
    Zoru
    Zato je ne propuštam ni jednu
    Tada sam uvek na krovu broda
    Tek malo odeven
    I uvek sam sam da joj se divim

    Ali te zore ne opisujem
    Čuvam ih samo za sebe
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Blaise Cendrars

    OPASNI ŽIVOT

    Danas sam možda najsrećniji čovek na svetu
    Jer meni pripada sve što ne želim
    A jedinoj stvari do koje mi je stalo u životu
    Svaki zaokret elise približava me

    A možda ću sve izgubiti kad dođem do nje
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •