Blaise Cendrars (Blez Sandrar)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22
  1. #1

    Blaise Cendrars (Blez Sandrar)



    BLEZ SANDRAR
    1887 - 1961


    "Godine 1891. Blez Sandrar je imao četiri godine; Artir Rembo umirao je u to vreme u bolnici u Marselju; dok će Volt Vitmen umreti naredne godine. Mali Fred Soze za njih nije znao, razume se, jer o njima nije imao ni pojma, ali moglo bi se pomisliti na igru sudbine koja je na ovoj planeti ukrstila dva voza nosača poezije - najuticajnija za naše vreme - i čiji su se putnici, u nekom deliću idealne sekunde, mogli susresti.
    Poznat je nastavak: budući pesnik nikako nije imao mira. Tako se zbilo prvo čuveno pseudo bekstvo iz roditeljske kuće u Nojšatelu, zatim odlazak za Rusiju, pa Kinu, Holandiju, Ameriku. Eto kako se Frederik-Luj Soze pripremao da postane Blez Sandrar.

    ...

    Izuzimajući tajanstvenu "Legendu o Novgorodu", koja nije zabeležena ni u jednoj biblioteci, ni javnoj ni privatnoj, ali koju Sandrar vodi stalno na čelu svojih dela, tek "Moganni Nameh", napisana 1911, stvarno otvara put njegovom stvaranju. Nju , istina, pesnik nije objavio ni te, pa ni sledeće godine - taj će se tekst pojaviti tek 1922. godine, ali on tada već moćno poseduje poemu "Uskrs u Njujorku", izdanu 1912, u kojoj se otresa svih nezgoda Simbolizma i nastupa, preko "Transsibirske proze" (1913), ka suverenom modernizmu kroz "Dubine današnjice" i knjigu "Elastičnih poema". Može se sasvim logično zaključiti da bez izlišne svadje oko prioriteta "Uskrsa u Njujorku" u odnosu na Apolinerove "Zone", Blez Sandrar ne bi nikad objavio "Moganni Nameh" u 'Slobodnim listovima' 1922. godine. Nema sumnje da je on to učinio da bi se zapazili u tome tekstu praizvori "Uskrsa" i da se de facto njemu treba da dodeli ono mesto koje mu s pravom pripada. Ali sudbina Sandrarova je u tome da nije nikad uspeo da sebi nadje mesto; zbog toga on će nositi u sebi izvesnu gorčinu čitavog svog života. U nemogućnosti da sebi osigura mesto medju novim pesnicima koji su bili u sukobu sa Simbolizmom - kao što su Maks Žakob, Andre Salmon i Gijom Apoliner - on nije imao sreće ni sa Dadom ni sa Nadrealistima, koji mu nisu otvorili svoja vrata. Tako je on bio osudjen da bude izvan svih i protiv svoje volje, on, najveći novator našeg vremena, usamljena zvezda u izgnanstvu iz svoje konstelacije..."

    (Frederik Žak Tampl)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Blaise Cendrars

    USKRS U NJUJORKU

    Gospode, danas je dan vašeg Imena,
    U jednoj staroj knjizi čitao sa o vašoj patnji,
    o vašoj strepnji i vašem naporu, o vašim divnim rečima,
    One kao da tiho i monotono plaču u knjigama.

    Jedan kaludjer davno mi je govorio o vašoj smrti.
    Opisivao je vaš život kao da piše slovima zlatnim
    U stari trebnik, na svome drhtavom kolenu.
    I kao da ih je čitao pobožno oduševljavajući se Vama.

    U zaklonu iza oltara, u svojoj beloj odori,
    On je to polako radio od ponedeljka do nedelje.
    Sati su se zaustavljali na pragu njegovog skloništa,
    Dok je on zaboravljao na sebe pognut nad vašom slikom.

    U sutonu, kad su zvona pevala u zvoniku,
    Dobri čovek nije bio svestan da li je to bila njegova ljubav
    Ili je to bila Vaša, Gospode, ili vašeg oca,
    Koji je lupao teškim udarcima na vrata manastira.

    ***

    Ja sam večeras kao taj dobri kaludjer jako uznemiren,
    I u sobici sam, tu sa strane, kao neko biće tužno i nemo,
    Čekam iza vratanca, čekam da ga pozovem!
    Oh, to ste vi, to je Bog, to sam ja to je onaj Večni.

    Tada vas ja nisam znao kao ni sada,
    I nikada se nisam molio Bogu, čak, ni kada sam bio dete.
    A eto, večeras ipak mislim na Vas sa strahom.
    Duša moja kao da je udovica u žalosti pod vašim krstom.

    Duša moja je crna udovica kao da je ona vaša majka
    Bez suza i bez nade, kao što ju je slikao Karijer.
    Znao sam za sve slike Hrista koje su po muzejima,
    Ali večeras, Gospode, vi kao da koračate pored mene.

    ***

    Silazim krupnim koracima ka donjem delu grada,
    Pognutih ledja, zborana srca, grozničava duha.
    Vaša slabina široko je otvorena kao da je veliko sunce
    I vaše ruke razapete trepere iskričavo.

    Prozori kuća svi su preliveni krvlju,
    Žene, iza njih, sve su kao cvetovi od krvi.
    Od ružnih uvelih cvetova orhideja
    Izvrnutih čašica, otvorenih pod vašim trima ranama.

    Vašu sakupljenu krv one nisu nikada pile,
    A imaju crvenilo na usnama i crvene su im čipke na košulji.
    Cvetovi Hristova stradanja su beli, kao sveće,
    To su najlepši cvetovi Vrta one Dobre Device.

    A u tome trenu, oko devet časova,
    Vaša glava, Gospode, pala je na vaše srce.
    I eto, ja sada sedim na obali okeana
    I u sobi ponavljam reči jedne nemačke crkvene pesme.

    U kojoj je izražena, rečima veoma blagim i prostim,
    Lepota vašeg lica u trenu najvećeg stradanja.
    U jednom hramu u Sieni, u podzemlju kapele,
    Video sam to isto lice, na zidu, pod zastorom.

    U ćeliji isposničkoj, u Burie-Vladislasu,
    Ona je optočena zlatom u jednom ćivotu.
    Blistavi dragi kamenovi u očnim su dupljama,
    I seljaci na kolenima celivaju vaše oči.

    Na svilenoj marami Veronike one su ostavile traga
    I zato je Sveta Veronika postala vaša svetiteljka.
    To je najbolja relikvija koja se nosi kroz polja,
    Ona leči bolesnike i popravlja zle ljude.

    Ona čini još hiljadu drugih čuda
    Ali ja nikad nisam bio prisutan tim prizorima.
    Možda u meni nema ni vere ni dobrote
    Da vidim taj divni odblesak vaše lepote.

    Ipak, Gospode, ja sam učinio jedan opasan poduhvat
    Da posmatram u smaragdovom kamenu utisnut vaš lik.
    Učinite, Gospode, da moje lice podržavano mojim rukama
    U njemu utisne masku strepnje koja me muči.

    Učinite, Gospode, da obe moje ruke priljubljene uz moja usta,
    Ne dopustite da se pojavi pena svirepog očajanja.
    Ja sam bolestan i tužan; možda zbog vas,
    A možda i zbog nekog drugog. Ipak, sigurno baš zbog vas.

    ***

    Gospode, gomila sirotinje, za koju ste vi učinili žrtvu
    Ovde je saterana, zbijena, kao stoka u sklonište.
    Ogromni brodovi crni dolaze iz daljine
    I istovaruju ih, pomešane na obalske mostove.

    Tu ima Talijana, Grka, Španaca,
    Rusa, Bugara, Mongola, Persijanaca.
    To su cirkuske životinje koje preskaču meridijane.
    Njima se bacaju komadi mesa crnog, kao psima.
    Za njih je velika sreća ta prljava splačina.
    Gospode, imaj milosti za narode koji pate.

    ***

    Gospode, rulje Jevreja gamižu u getima,
    Oni dolaze iz Poljske i oni su izbeglice.
    Ja znam dobro, oni su tebe osudili
    Ali ja ti tvrdim, oni nisu loši ljudi.

    U dućanima, pod lampama od bakra,
    Oni prodaju stara odela, oružje i knjige.
    Rembrant je voleo da ih slika u njihovim starim dronjcima.
    Pa i ja sam od njih ovih dana kupio jedan stari mikroskop.
    Avaj! Gospode, vi nećete ovde više biti posle Uskrsa!
    Ali, Gospode, imajte milosti za Jevreje u njihovim braakama.

    Gospode, skrušene žene koje vas prate na Golgotu,
    Kriju se u dnu svojih ćumeza, na nečistim posteljama.
    One su gnječene bedom ljudi
    Psi su im glodali kosti, a u rakiji,
    One utapaju svoju oguglalu razvrat koja se linja.
    Gospode, kad jedna od tih žena govori ja klonem.
    Hteo bih da sam vi, da bih mogao voleti te bludnice.
    Gospode, imajte milosti za njih!

    ***

    Gospode, ja sam sad u predgradju sitnih lopova.
    Skitnica, golja, jataka kradljivaca.
    Mislim i na ona dva razbojnika koja su sa vama bili pod krstom.
    Ja znam da ste ih vi hteli udostojiti vašeg osmeha u njihovoj nesreći.

    Gospode, jedan od njih je želeo konopac sa čvorom na kraju,
    Ali ni to nije besplatno, jer i konopac staje nekoliko aspri.
    On je razmišljao kao filozof, taj stari lopov,
    Ja sam mu dao opijum da bi otišao što brže u raj.

    Ja mislim takodje, i namuzikante na ulici:
    Na slepog violinistu, na onog bez ruke što okreće piskavi vergl,
    Na pevačicu pod slamnim šeširom sa ružama od hartije,
    Znam dobro da su to oni koji pevaju večno.

    Gospode, učinite im milost veću nego onu od svetlosti uličnog gasa,
    Gospode, dajte im milostinju krupnijom monetom nego od ove sa zemlje.

    ***

    Gospode, kad ste vi izdahnuli, zavese su se pocepale,
    Ono što se videlo iza njih, niko nije kazao.
    Ulica je u noći, kao neka poderotina,
    Puna zlata i krvi, vatre i djubreta.

    Oni koje ste vi isterali iz hrama vašim bičem,
    Tukli su prolaznike pregrštima zločina.
    Zvezda koja je nestala tada iz svetog oltara
    Blista na zidovima u surovoj svetlosti uličnih zbivanja.
    Gospode, banka je obasjana kao neka gvozdena kasa,
    U kojoj je usirena krv vaše smrti.

    ***

    Ulice su sve više puste i postaju sve više mračne,
    Ja se provodim kao pijan čovek na trotoaru.
    Ja se bojim velikih površina senki koje pružaju kuće.
    Ja ih se bojim. Neko me prati. Ne smem ni glavu da okrenem.

    Šum nejednakih koraka čuje se sve bliži i bliži,
    Strah me je. Vrtoglavicu imam. Naglo zastajem.
    Jedan užasni ludak pogledao me je naglo
    A zatim prošao oštro, zloslutan kao mač.

    Gospode, ništa se nije promenilo od kako vi niste više Kralj.
    Zlo je sebi napravilo jednu štaku od vašeg krsta.
    Silazim niz loše stepenice jedne kafane
    I evo gde sedim pored šolje čaja.

    Kod Kineza sam, a oni kao da se i sa ledjima osmehuju,
    Klanjaju se i ugladjeni su kao mali majmuni.
    Krčma im je tesna, obojena crveno,
    I sa neobičnim slikama uokvirenim bambusom.

    Ho-Kusan naslikao je na stotinu načina istu planinu,
    Šta bi bilo od vašeg lica naslikanog od jednog Kineza?

    ***

    Ova polsednja misao, Gospode, navela me je da se osmehnem
    Jer vas videh umanjenog u vašoj patnji.

    Ovaj bi slikar, ipak, naslikao vaše nevolje
    Sa više svireposti nego naši slikari Zapada.
    Tako bi njihove izvitoperene oštrice isekle vaše teli
    Klješte i zupci počupakli bi vaše vene
    Proturili bi vam vrat kroz jednu rogu
    Pokidali vam nokte i zube,
    A ogromni crni zmajevi bacili bi se na vas,
    I sukali plamene jezike na vaš vrat.
    Otkinuli bi vam jezik i iščupali oči,
    I nabili vas na oštri kolac.

    Tako bi Gospode, vi prepatili sve gnusnosti
    Jer svirepijih mukanema na svetu.
    A zatim bi vas bacili svinjama
    Koje bi vam izjele stomak i utrobu.

    ***

    Ja sam sam sada, drugi su otišli,
    I ispružio sam se na neku klupu uza zid.
    Hteo sam da udjem, Gospode, u neku crkvu,
    Ali u ovom gradu nema zvona, Gospode!

    Mislim na ta otamnela zvona o gde su zvona nekadašnja?
    Gde su oni molebani i pobožna pojanja?
    Gde su one duge službe i one divne pesme?
    Gde su liturgije i muzika sa orgulja?
    Gde su gorde vladike, Gospode, i kaludjerice?
    Gde mantije bele, odore Svetiteljki i Svetitelja?

    Radost Raja utapa se u prašinu.
    Tajanstvene svetlosti ne odbleskuju se u prozorima hrama.

    ***

    Zora zakašnjava, i u ćumezima teškim
    Raspinjuće senke umiru po zidovima.
    To je kao Golgota noćna u ogledalu nekom
    Kada se vidi kako treperi sva u crvenom i crnom.

    Dim pod lampom, kao neko je izbledeo rublje
    Koje se leprša naklobučeno oko vaših rebara.
    A iznad svega čkiljava lampa visi
    Kao vaša glava, tužna i mrtva bez kapi krvi.

    Neobjašnjivi odblesci trepere na oknima prozorskim.
    Strah me je i ja sam mnogo tužan Gospode,
    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Svetlosti dahću, slabačke, u zori.

    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Beline sad jače trepere kao ruke.
    Dic nobis, Maria, quid vidisti in via!
    - Predznak proleća budi se u grudima mojim.

    ***

    Gospode, zora se ušunjala hladn akao neki ubrus
    Koji je razgolitio oblakodere u visini.
    Već jedan ogromni šum odjekuje gradom
    Vozovi propinju se, grme, kruže...

    Metroi tutnje i bubnje pod zemljom,
    Mostovi se potresaju od kompozicija vagona.
    Grad drhće. Krici, ognjevi i dim,
    Parne sirene promuklo riču kao urlici.

    Gomila grozničava u znoju sa zlatom
    Laktuje se i strmeknjuje u duge hodnike.
    Zbunjuje u zbrci zavijorenoj krovovima
    Sunce, a ono je vaše lice umrljano upljuvcima.

    ***

    Gospode, vraćam se umoran, sam i turoban...
    Moja je soba kao neka grobnica...
    Gospode, ja sam sasvim sam i u groznici sam...
    Moja je postelja hladna kao mrtvački kovčeg...

    Gospode, zatvaram oči i cvokoćem zubima...
    Suviše sam sam. Hladno mi je. Ja vas zovem...
    Sto hiljada čigri vrti mi se pred očima...
    Ne... to su sto hiljada žena... Ne! Sto hiljada violončela...

    Ja mislim, Gospode, na moje časove nesrećne...
    Ja mislim, Gospode, na moje časove predamnom...
    Ja ne mislim na vas više.
    Ja ne mislim na vas više...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Blaise Cendrars

    PROZA TRANSSIBIRCA I MALE ŽANE FRANCUSKINJE

    U to sam vreme mladić bio,
    imao tek šesnaest godina, a detinjstva se više nisam sećao.
    Na šesnaest hiljada milja od mesta rodjenja
    u Moskvi sam bio u gradu sa hiljadu i tri zvona i sedam železničkih stanica.
    I nije mi bilo dovoljno ni tih sedam stanica i hiljadu i trikule,
    jer moje dečaštvo beše toliko strasno i toliko ludo
    da je moje srce plamtelo kao Hram u Efesu,
    ili kao Crveni trg u Moskvi u času večernjeg sutona...
    I moje su oči ozaravale te stare puteve,
    a bio sam već toliko pesnik loš
    da nisam znao da idem do kraja.
    Tada je Kremlj bio ogromni tatarski kolač inkrustiran zlatom,
    sa krupnim bedemom katedrala sasvim belih
    i sladunjavim medom zvona.
    Jedan stari monah čitao mi je legendu o Novgorodu.
    Bio sam žedan i tumačio znake klinaste azbuke,
    kad odjednom, golubi Svetog Duha poleteše sa trga.
    I moje ruke poleteše takodje sa šumom albatrosa.
    To je bilo poslednje sećanje poslednjeg dana,
    sa zaista poslednjeg putovanja...

    I mora...

    Ipak sam bio pesnik loš,
    jer nisam znao ići do kraja.
    Bio sam gladan
    i svakoga dana sve žene i sve čaše u kafanama sma hteo da ispijem i polupam,
    i sve izloge i sve ulice,
    i sve kuće i sve živote,
    i sve točkove fijakera koji su se kotrljali po džombastoj kaldrmi.
    Hteo sam da pobacam u neko strašno žarište
    i želeo da im sameljem kosti i iščupam sve jezike,
    i rastopim sva ta velika, čudna i naga tela pod odelima koja me izbezumljuju.
    Predosećao sam dolazak velikog crvenog Hrista ruske revolucije,
    a sunce je bilo samo ružna rana
    i buktalo je kao žar.
    U to sam vreme bio dečak još...
    Jedva sam imao šesnaest godina, a više se nisam sećao rodjenja.
    Bio sam u Moskvi i hteo se hraniti plamenom,
    i nije mi bilo dosta ni kula ni stanica kojim su zasipali moje oči...

    U Sibiru grmeo je top i beše rat.
    Gla. Zima. Kuga. Kolera.
    Glibovite vode Amura nosile su milione strvina.
    Po svim stanicama video sam kako odlaze poslednji vozovi.
    Niko više nije mogao otići jer se vozne karte nisu više izdavale.
    A vojnici koji su odlazili, želeli su da ostanu.
    Stari monah pevao je legendu o Novgorodu.
    Ja, loš pesnik koji nije hteo nigde da ide,
    mogao sam svuda da odem.
    A trgovci su imali još dosta novaca da pokušaju da prave bogatstvo.
    Njihov voz polazio je svakog petka izjutra.
    Govorilo se da je bilo mnogo mrtvih.
    Jedan trgovac nosio je sto sanduka budilnika i kukavica iz Švarcvalda,
    drugi, kutije sa šeširima cilindrima i izborom vadičepa iz Šefilda,
    a treći, mrtvačke kovčege iz Malmonea, ispunjene konzervama i sardinama u ulju.
    A zatim, bilo je tu i mnogo žena.
    Žena, koje su se davale i koje su mogle takodje služiti te mrtvačke kovčege.
    A bile su sve i oporezovane.
    Govorilo se da je bilo mnogo mrtvih tamo dole,
    te žene putovale su po smanjenoj ceni
    i sve imale tekući račun u banci.

    Jednog petka izjutra došao je i na mene red.
    Bilo je to u decembru...
    Krenuo sam da pratim jednog trgovačkog putnika sa nakitom koji je išao za Harbin.
    Imali smo dva kupea u ekspresu i 34 sanduka nakita iz Foršajma,
    nemačkog bofla made in Germany.
    Obukao me je u novo odelo, ali penjući se u voz izgubio sam jedno dugme
    sećam se, dobro se sećam, jer često sam na to mislio docnije,
    ležao sam na sanducima i bio srećan što mogu da se igram poniklovanim revolverom koji mi je takodje dao.

    Bio sam mnogo srećan i bezbrižan,
    i verovao da se igramo razbojnika..
    Kao, ukrali smo blago Golkonde i nosili ga transsibirskom železnicom da ga sakrijemo na drugom kraju sveta.
    Dužnost mi je bila da ga branim od lopova sa Urala
    koji su napadali komedijaše Žila Verna,
    od Tunguza, od boksera iz Kine, i razbešnjenih malih Mongola Velikoga Lame,
    Alibabe i četrdeset razbojnika i pripadnika strašnoga Starca iz planine.
    A naročito, od najmodernijih hotelskih pacova i veštaka sa internacionalnih ekspresa.

    Pa ipak, pa ipak bio sam tužan kao dete,
    a ritam voza, suština železnice američkih psihijatara,
    lupa vrata, glasovi, škripa osovina po šinama zaledjenim,
    zlatna parica moje budućnosti,
    moj brauning svirka klavira i psovka igrača karata u kupeu do nas,
    divno prisustvo Žane,
    čovek sa plavim naočarima koji se nervozno šetao po hodniku i koji me je gledao prolazeći...
    Koškanje žena i zvižduk pare,
    i večni šum poludelih točkova u kolovozu neba,
    stakla puna inja i iza toga svega,
    sibirska polja, nisko nebo i velike senke ćutljivaca oblaka
    koje se penju i silaze.
    Ja ležim u putničkom ogrtaču,
    šarenom kao moj život,
    a moj život ne daje mi toplote ni koliko taj šal škotski,
    ni čitava Evropa gledana iz vetrolomca lokomotive ekspresa pod punom parom
    nije bogatija nego moj život!
    Moj siroti život taj šal, iskidan nad kovčezima punim zlata
    sa kojima se kotrljam i sanjam, i pušim..
    a jedini plamen vasione moja je sirota misao.

    Iz dubine srca, suze mi naviru
    ako mislim Amore na moju prijateljicu,
    a ona je tek dete koje sam našao,
    bledo, prečisto, u jednoj javnoj kući.

    Bilo je to još dete plavo, podsmešljivo i tužno,
    ono se ne smeje i ne plače nikad,
    ali u dnu svojih očiju, ako vam dopusti da se u njih zagledate,
    drhti jedan blagi srebrni ljiljan, cvet pesnika.
    Tiha je i nema, bez protesta u sebi.
    Dok joj prilazite, dala bi vam se i ne bi,
    a kada joj ja prilazim, odakle bilo, s veselja,
    stupa napred zatvorenih očiju pa onda korak još da dodje bliže.
    Ona je moja ljubav i dok druge žene
    imaju samo haljine zlatne na divnim telima punim plama,
    moja sirota prijateljica uvek je sama
    i toliko naga da ni tela nema jer suviše je sirota.

    Ona je samo bezazlen cvet i tanan,
    pesnika cvet, siroti srebrni ljiljan...
    hladan, usamljen, i rano sveo.
    A suze mi naviru ako mislim na njeno srce.

    Ova noć liči na sto hiljade drugih
    kad voz juri kroz noć i padaju komete,
    i kada ljudi i žene, pa čak i mladi
    zabavljaju se sparivanjem.
    Nebo je pocepano platno nekog siromašnog cirkusa
    u ribarskom seocetu u Flandriji,
    sunce dimljiva lampa,
    a sasvim gore na trapezu, jedna žena izigrava mesec.
    Klarinet, truba i piskava flauta i jedan loš doboš,
    i eto moje kolevke.
    Bila je uvek blizu klavira kad je moja majka
    kao Gospodja Bovari svirala Betovenove sonate.
    Svoje detinjstvo proveo sam u visećim baštama Vavilona
    i u bežanju od škole po stanicama, ispred vozova pred polaskom.
    A sada naterujem vozove da svi jure zamnom,
    Bazel Tambuktu,
    kockao sam se na trkama u Oteju i na Lonšanu,
    Pariz Njujork,
    a sada ih gonim da jure svi ti vozovi duž čitavog mog života...
    Madrid Stokholm,
    izgubio sam sve svoje opklade,
    ostala je samo Patagonija...
    Patagonija, koja odgovara mojoj ogromnoj tuzi,
    Patagonija, i jedno putovanje po Južnim morima.
    I tako sam, eto, na putu...
    I uvek sam bio na putu,
    na putu sa malom Žanom Francuskinjom.
    Voz čini jedan smrtonosni skok i pada na svoje točkove.
    Da, voz pada na svoje točkove,
    jer voz uvek pada na svoje točkove...

    Reci mi, Blez, da li sam mnogo daleko od Monmartra?

    Daleko smo Žana,
    jer ti se voziš već sedam dana,
    daleko si od Monmartra, od La Bita koji te je hranio
    svetim srcem uz koje si se pribijala.
    Pariz je nestao kao i njegov brektavi oganj,
    a samo se pepeo produžava i kiša koja sleće.
    Gomila koja se naduvava,
    Sibir koji se okreće,
    teški pokrivači snega koji se penju
    i zvečke ludila koje zveče.
    Kao poslednja želja u plavičastom vazduhu
    voz podrhtava u srcu blombiranih horizonata
    i tvoja se tuga podsmeva i ruga...

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Nespokojstvo, zaboravi nespokojstvo!
    I isprepucane i naherene stanične zgrade duž puta
    koje kao da su obešene o beskrajne telegrafske žice,
    a izbačeni stubovi mlataraju rukama i dave ih...
    Svet se rasteže, izdužuje i povlači slično harmonici
    koju neka sadistička ruka muči
    u procepima neba
    dok lokomotive u ludilu beže da se sakriju.
    Vrtoglavi točkovi, usta, glasovi,
    a psi nesreće laju za našim petama.
    Jer, zli dusi se zahuktali u gvoždjuriji
    i sve je neskladni akord.
    Brun run run točkova,
    i sudara,
    i odskoka...
    Mi smo bura u lobanji jednog gluvaća.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Dabome... al ne dosadjuj, znaš dobro, daleko smo.
    Pregrejano ludilo riče u lokomotivi,
    kuga, kolera, uzdižu se kao usijano ugljevlje na našem putu.
    Nestajemo usred rata u nekom tunelu.
    Glad bludnica veša se o oblake iščibukane
    i pogani bitke smrdljivim gomilama mrtvih.
    I ti radi kao i ona, vrši svoj posao...

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Oh... jesmo, jesmo...
    Svi baksuzi pocrkali su u ovoj pustinji.
    Čuj zloslutna zvona tog šugavog stada.
    Tomsk, Čeljabinsk, Kansk, Ob, Tajšet, Verhinje,
    Udinsk, Kurgan, Samara, Pensa, Tulun...
    Smrt u Mandžuriji naše je iskrcavalište,
    a ono poslednje naše pribežište.
    Ovo putovanje je neobično.
    Juče izjutra, Ivan Ilić ustao je sa sedom kosom,
    a Kolja, Nikolaj Ivanovič, grize sebi nokte već petnaest dana.
    To čini i ti kao oni.
    Smrt.
    Glad. Vrši svoj posao.
    To košta sto marjaša, a u transsibirskoj železnici
    to se plaća sto rubalja.
    Zaražuj groznicom klupe i osipaj boginjama stolove,
    djavo je za klavirom!
    Njegovi kvrgavi prsti izazivaju sve žene.
    Priroda.
    Drolja.
    Vrši svoj posao.... do Harbina.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Ne, ali... ne gnjavi! Ostavi me na miru!
    Imaš ćoškaste kukove,
    trbuh ti je mršav i imaš gonoreju,
    a to je sve što je Pariz stavio u tvoje krilo,
    ali takodje, i malo duše... jer ti si nesrećna.
    Žalim te, žalim, i zato dodji k meni na moje srce.
    Točkovi su krila vetrenjače iz zemlje Dembelije,
    a vetrenjače su štake koje neki prosjak vrti oko sebe.
    Mi smo bogalji prostora,
    nama su potkresana krila,
    krila naših sedam grehova.
    I svi su vozovi igračke djavola.
    Živinarnik.
    Današnji svet.
    Udaljenosti su suviše velike,
    i na kraju putovanja užasno je čoveku biti sa ženom.

    Reci mi, Blez, da li smo mnogo daleko od Monmartra?

    Dodji u moju postelju,
    dodji na moje srce,
    hoću da ti pričam jednu priču,
    oh... dodji, dodji...

    Na Fidži ostrvu vlada večno proleće.
    Lenjost.
    Ljubav opija parove u vinskoj travi
    i topli sifilis vreba pod bananama.
    Dodji na daleka ostrva u Pacifiku,
    ona se zovu Feniks, Markize, Borneo i Java.
    I Celebes, po obliku sličan mački.
    Ne možemo ići u Japan,
    dodji u Meksiko...
    Na visokim visoravnima cvetaju lale,
    zagušljujući ljiljani koji su sunca,
    reklo bi se da su paleta i kičica slikara.
    Boje zagušuju ko udari gonga...
    Ruso je tamo bio i zasenio svoj život.
    Zemlja je to ptica, rajskih ptica, ptica lira,
    tukana ptica koje se ismevaju,
    a kolibri se tamo gnezdi u srcu crnog ljiljana...
    Dodji...
    Volećemo se u veličanstvenim ruševinama astečkih hramova.
    Bićeš mi idol,
    išarani detinjasti idol, malo ružan i mnogo, mnogo čudan...
    ah, dodji...

    A možemo otići avionom i nadletati zemlju sa hiljadu jezera.
    Gde su noći neizmerno duge.

    Praistorisjki predak plašiće se moga motora,
    spustiću se i sagraditi hangar za avion od kostiju fosila mamuta,
    slabašni oganj grejaće našu sirotu ljubav...
    Samovar.
    I mi ćemo se voleti sasvim buržoaski blizu pola..
    oh, dodji... Žan... Žanet... Minet...
    Ti si sav moj svet, draga mala kozice,
    ridjokosa kosice i nožice bosa,
    grehu moj malecni, poljubi pa pecni,
    a glavica plava, zaspala pa spava....
    Ona spava.
    I od svih časova na svetu onanije posrkala nijedan.
    Sva lica vidjena na stanicama,
    svi časovnici,
    vreme Pariza, vreme Berlina, vreme Petrograda i vreme svih stanica
    i u Ufi krvavo lice tobdžije,
    i brojčanik glupo osvetljen u Grodnu,
    i večna prevremenost vozova,
    svakoga jutra vraćanje satova natrag...
    voz napreduje, a sunce zadocnjava i ništa ne pomaže.
    Čujem zvonka zvona,
    veliko brujalo Bogorodičine crkve,
    piskavo zvono Luvra koje je dalo znak za Bartolomejsku noć.
    Promukli karijon Bridž la Morta,
    električno zvonjenje biblioteke u Njujorku,
    kampanila Venecije,
    i zvona Moskve,
    časovnik Crvenih vrata koja su mi brojala sate dok sam radio u jednoj kancelariji,
    i moje uspomene...
    Voz grmi iznad pokretnih ploča,
    voz se kotrlja,
    gramofon neki šušljeta Ciganski marš,
    i svet kao časovnik jevrejskog geta u Pragu okreće se, izgubljeno, natraške.
    Kidaj listiće ruže putokaza,
    evo gde bruje razvitlane bure.
    Po izukrštanim kolosecima u kovitlac vozovi jure
    igračke vražije.

    Ima vozova koji se nikad ne mimoilaze
    a drugi se gube na putu.
    Šefovi stanica igraju šaha, šeš beša, bilijara, karambola, parabola...
    Železnička pruga geometrija je nova.
    Sirakuza.
    Arhimed.
    I vojnici koje su poklali,
    i galije na vesla,
    i brodove,
    i neverovatne sprave koje je izmislio,
    i sva ubijanja,
    istoriju Američku,
    istoriju Modernu,
    kovitlace,
    brodove...
    Čak i onaj Titanik, o kome sam čitao u novinama
    tolike slike asocijacije koje se mogu izneti u mojim stihovima.
    Oh... ja sam još uvek vrlo rdjav pesnik
    jer me univerzum preplavljuje,
    a ja sam zaboravio da se osiguram od nesreća na železnicama.
    A ne znam da idem do kraja
    i mene je strah.
    Bojim se, jer ne znam da idem do kraja,
    kao moj prijatelj Šagal mogao bih da naslikam seriju ludih slika,
    ali nisam vodio beleške na putu...
    Oprostite mi za moje neznanje,
    Oprostite mi što ne znam više staru igru sa stihovima!,
    kao što reče Gijom Apoliner.
    Sve što se tiče rata može se pročitati u Memoarima Kuropatkina
    ili u japanskim novinama koje su tako svirepo ilustrovane.

    Pa zašto da se obaveštavam,
    predajem se na volju poskocima moga sećanja...
    Od Irkutska putovanje je postalo veoma sporo i suviše dugo.
    Bili smo u prvome vozu koji je obilazio Bajkalsko jezero,
    ukrasili su lokomotivu barjacima i lampionima
    i mi smo zatim napustili stanicu uz sumorne zvuke Careve himne.
    Da sam bio slikar prosuo bih mnogo crvene boje,
    mnogo žute boje za kraj ovog putovanja
    jer ja verujem duboko da smo svi bili pomalo ludi
    i da je ogromno ludilo okrvavljivalo uznemirena lica mojih saputnika.
    Ukoliko smo se približavali Mongoliji,
    koja je brektala kao kakav požar,
    voz je usporavao svoju brzinu
    i ja sam naslućivao u stalnoj škripi točkova
    lude akcente i jecaje nekog beskrajnog molitvanja.

    Video sam,
    video sam neme vozove, crne vozove,
    koji su se vraćali sa Krajnjeg Itsoka i koji su
    prolazili kao utvare.
    I moje oko kao fenjer na poslednjem vagonu
    juri još uvek pozadi vozova.
    U tajgi 100.000 ranjenih umiralo je zbog nedovoljne nege.
    Posetio sam bolnice u Krasnojarsku,
    a u Kiloku mi smo se mimoišli sa jednim drugim konvojem ludih vojnika.
    Video sam u karantinima razjapljene rane koje su krvarile iz sve snage,
    i amputirane udove koji su igrali okolo i odletali u rapavi vazduh.
    Požar se žario na svim licima, u svim srcima,
    ludi prsti dobovali su po svim prozorima
    i pod pritiskom straha pogledi su pucali kao čirevi.
    U svim stanicama palili su sve vagone,
    i ja videh.. videh vozove od šezdeset lokomotiva
    koji su bežali iz sve snage,
    gonjeni horizontima,
    kao košute od jelena u vreme sparivanja,
    i jata gavranova koja su posle njih uzletala očajnički i gubila se u pravcu Port Artura.

    U Čiti imali smo nekoliko dana odmora.
    Zastoj od pet dana zbog pretrpanosti pruge
    i proveli smo ih kod gospodina Jankeleviča
    koji je hteo da me oženi svojom jedinicom ćerkom.
    A zatim je voz otišao.
    Sada sam ja zauzeo mesto za klavirom i boleo me je zub.
    Kad hoću ponovo da vidim tu kuću,
    tako mirnu,
    i magacin i oči devojke koja je dolazila večerom u moju postelju,
    Musorgskog i liedere Huga Volfa,
    i pesak i pustinju Gobi,
    i u Kajlanu jedan karavan belih kamila,
    razume se da sam bio pijan za vreme od 500 kilometara puta..
    Bio sam za klavirom i to je sve što sam video.
    Kada se putuje trebalo bi zatvoriti oči.
    Spavati.
    A toliko sam hteo da spavam,
    ja raspoznajem sve vozove po šumu koji oni prave.
    Evropski vozovi su na četiri četvrtine,
    a oni iz Azije na pet petina ili na sedam sedmina.
    Drugi idu tiho i oni su uspavanke,
    a ima ih i koji me monotonim šumom točkova podsećaju na tešku prozu Meterlinka.
    Dešifrovao sam sve nejasne tekstove
    i sakupio sam rasturene elemente silne lepote koju sada nosim u sebi
    i koja me muči.
    Cicikar i Harbin, ja ne idem više dalje.
    Poslednja je to stanica,
    iskrcavam se u Harbinu baš kad su palili kancelarije Crvenog krsta.
    O, Parizu, toplo veliko ognjište sa izukrštanim ugarcima tvojih ulica
    i tvojih starih kuća koje se nadnose nad njih
    i greju medjusobom kao stari rodjaci.
    I evo plakata crvenih, zelenih, raznobojnih kao moja prošlost.
    Ukratko, sa žutom,
    žutom gordom bojom francuskih romana u inostranstvu...

    Volim da se češem u velikom gradu o autobuse u hodu,
    one na liniji Sen Žermen Monmartr,
    koji me odnose na juriš sa trga De la Bit.
    Motori riču kao zlatni bikovi,
    krave sutona brste vrhove Sakre-Kera.
    O, Parizu, centralna stanico, iskrcavalište volja, raskrsnice briga,
    jedini trgovci boja imaju još malo svetlosti na svojim vratima.
    Medjunarodna kompanija kola za spavanje
    i Velikih Evropskih Ekspresa, poslala mi je svoj prospekt...
    Najlepše je to crkva sveta.
    Imam prijatelje koji me opkoljavaju kao ograde na mostu,
    oni se uvek boje kad odlazim da se više neću vratiti,
    a sve žene koje sam sreo uzdižu se na horizontu
    sa žalosnim pokretima i sumornim pogledima semafora na kiši.
    Bela Anjez Ketrin i majka mog sina u Italiji,
    i ona majka moje ljubavi u Americi,
    postoje vriskovi sirena koji mi cepaju dušu.
    Daleko tamo u Mandžuriji, jedan se trbuh trese kao u porodjajnim mukama
    i ja bih više voleo,
    voleo da nikad nisam preduzimao moja putovanja,
    ali jedna velika ljubav večeras me muči...
    I preko volje mislim na malu Žanu Francuskinju.

    Ove sumorne večeri napisao sam ovu poemu u čast nje,
    male Žane, prostitutke...
    Tužan sam, tužan.
    Otići ću kod Hitroga zeca da se podsetim na moju proćerdanu mladost
    i da pijem iz čokanjčića,
    a zatim da se vratim kući sam.

    O, Parizu...
    grade jedinstvene Kule velikih vešala i točka.

    (Pariz, 1913.)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Blaise Cendrars

    LEPŠA SI OD NEBA I MORA


    Kad voliš treba otići
    Napusti ženu napusti dete
    Ostavi prijatelja ostavi prijateljicu
    Ostavi draganu ostavi dragana
    Kada voliš treba otići

    Svet je pun crnaca i crnkinja
    Žena ljudi ljudi žena
    Posmatraj te lepe magazine
    Ta kola toga čoveka tu ženu ta kola
    I svu tu divnu robu

    Postoji vazduh postoji vetar
    Planina voda nebo zemlja
    Deca i životinje
    Biljke i ugalj u zemlji

    Nauči da prodaš kupiš preprodaš
    Daj uzmi daj uzmi daj uzmi
    A kada voliš treba znati
    Pevati trčati jesti i piti
    Zviždati
    I naučiti se da radiš

    Kada voliš treba otići
    Ne treba plakati smešeći se
    Ne skrivaj se između dve dojke
    Već diši kreći se putuj odlazi

    Ja uzimam što imam i gledam
    I vidim usta koja znam
    Ruku nogu Oko
    Uzimam što imam i gledam

    Svet ceo je uvek ovde
    Život pun iznenađujućih stvari
    Izlazim iz apoteke
    Silazim baš sa vage
    Težim osamdeset kilograma
    Ja te volim
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Blaise Cendrars

    ZALASCI SUNCA

    Ceo svet govori o zalascima sunca
    Svi putnici saglasni su da treba govoriti o zalascima
    sunca u ovome kraju
    A puno je i knjiga koje opisuju zalaske sunca
    Naročito zalaske sunca u tropskim krajevima
    A i istina je da je to veličanstvo

    Ja lično mnogo više pretpostavljam rađanje sunca
    Zoru
    Zato je ne propuštam ni jednu
    Tada sam uvek na krovu broda
    Tek malo odeven
    I uvek sam sam da joj se divim

    Ali te zore ne opisujem
    Čuvam ih samo za sebe
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Blaise Cendrars

    OPASNI ŽIVOT

    Danas sam možda najsrećniji čovek na svetu
    Jer meni pripada sve što ne želim
    A jedinoj stvari do koje mi je stalo u životu
    Svaki zaokret elise približava me

    A možda ću sve izgubiti kad dođem do nje
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Blaise Cendrars

    PISMO

    Rekao si da ćeš mi pisati
    Ne piši celo na mašini
    Dodaj svojeručno bar jednu reč
    Jednu reč ili bar neku malenkost
    Bar jedno da ili jedno ne

    Moja mašina je ipak lepa
    Volim je mnogo jer dobro radi
    Moj rukopis je čitak i jasan
    Vidi se odmah da sam ja to kuc'o

    Ima i belina i samo ja ih znam
    Da upotrebim koliko i kada treba
    Ali ipak da ti učinim ljubav
    Dodajem mastilom dve-tri reči

    Ali pravim onda veliku krmaču
    Da one reči ne možeš pročitati
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Blaise Cendrars

    PANAMA ILI PUSTOLOVINE MOJIH SEDAM UJAKA

    Knjige
    Ima knjiga koje govore o Panamskom kanalu
    Ali ne znam šta vele katalozi biblioteka
    I ne čitam finansijske novine
    I ako su nam berzanski izveštaji naša svakodnevna
    molitva.

    Panamski kanal prisno je vezan za moje detinjstvo
    Igrao sam se pod stolom
    Kidao nožice mušicama
    A moja majka pričala mi o pustolovinama svoje sedmoro braće
    Mojih sedam ujaka
    I kada bi primila pisma
    Zasenjujuća!
    Pisma sa lepim egzotičnim markama na kojima su stihovi Remboa
    Majka mi ništa nije pričala toga dana
    I ja sam ostajao tužan pod stolom.
    U to vreme čitao sam o zemljotresu u Lisabonu
    Ali ja lično duboko sam bio ubeđen
    Da je panamski krah bio od većeg značaja
    Jer je on duboko uznemirio moje detinjstvo.
    Imao sam jednu lepu knjigu sa slikama
    I u njoj video prvi put
    Kita
    Debeli oblak
    Morskog konja
    Sunce
    Veliku morsku svinju
    Medveda lava šimpanzu zmiju zvečarku i muvu
    Ah muvu
    Tu strašnu muvu
    Mama, muve! Muve! I stabla drveća
    Spavaj, spavaj dete moje.
    Ahasver je lud.
    Imao sam jednu knjigu sa slikama
    Velikog zečara koji se zvao Durak
    I englesku bonu
    Bankar
    Moj otac izgubio je tri četvrtine svoga bogatstva
    Kao toliki čestiti ljudi koji izgubiše svoj novac u tome krahu

    Ali moj otac
    Manje glup
    Izgubio je tuđ novac,
    I bilo je ispaljenih revolverskih metaka
    Moja je majka plakala.
    Istoga večera mene poslaše da spavam sa engleskom bonom

    Ali posle izvesnog broja dana
    Mi smo se preselili
    I nekoliko soba našeg malog stana
    Bilo je pretrpano nameštajem
    Više nismo stanovali u našoj vili na obali
    Bio sam sm po čitave dane
    Između naguranog nameštaja
    Mogao sam da razbijam posuđe
    Cepam fotelje
    Urnišem klavir
    Ali na kraju izvesnog broja veoma dugih dana
    Dođe pismo od jednog od mojih ujaka.

    Bankrostvo panamskog kanala načinilo je od mene pesnika
    Bilo je to divno
    Svi iz moje generacije
    Mladići
    Doživeli su čudne odskoke
    Više se ne igra sa nameštajem
    Više se ne igra sa starudijom
    Ali se još uvek i svuda lomi posuđe
    Ukrcava se
    Love kitovi
    Ubijamo morski konji
    I večno strahuje od muve ce-ce
    Jer mi ne volimo da spavamo.

    Medved lav šimpanza zmija zvečarka
    Naučili su me da čitam
    Oh, to prvo pismo koje sam protumačio sam
    Isprepletanije je od čitave vasione
    Moj ujak pisao je:
    "- Mesar sam u Galvestonu
    Večerom duž obale morske
    Sprovodim iskrvavljenu stoku
    I dok prolazim strašni oktopodi
    Uzdižu se iz vode
    Pod suncem na zalasku...
    Ali i još nešto postoji
    Tuga
    I žal za rodnim krajem..."

    Ujače moj, ti si nestao u ciklonu 1895.
    Video sam docnije ponovo sagrađen grad
    I šetao se obalom kojom si vodio onu izranavljenu stoku
    Tu sada banda Vojske Spasa svira u kiosku od letava
    Ponudili su me šoljom čaja
    Ali tvoj leš se nikada nije našao
    U svojoj dvadesetoj godini nasledio sam 400 dolara tvoje ušteđevine
    Dobio sam i svojinu i kutiju od biskvita koja je tebi
    služila kao hram tvojih svetinja
    Bila je od pleha
    Sva tvoja sirota religija
    Jedno dugme od uniforme
    Jedna indijanska lula
    Nekoliko zrna kakaoa
    Desetina akvarela koje si sam naslikao
    I fotografije nagrađene stoke,
    džinovske bikove držiš za vođice
    A ti si sa zavrnutim rukavima i sa belom keceljom
    I ja takođe volim životinje
    Pod stolom
    Sm
    Igram se sa stolicama
    Ormarima vratima
    Prozorima
    Nameštajem modernog stila
    Izmišljenim životinjama
    Koje čuče po kućama
    Kao rekonstrukcije prediluvijalnih životinja po muzejima
    Prva stolica je primitivno goveče
    Zagnjurujem se u vitrine
    I izbacujem sve
    Čitav grad kao hranu mome psu
    Slike
    Knjige
    Bonu
    Posete
    O kako sam se slatko smejao

    Pa kako da spremam svoje ispite?
    Slali ste me u sve internate Evrope
    Liceje Gimnazije
    Univerzitete
    Kako da spremam svoje ispite
    Kada je jedno pismo pod mojim vratima?
    Video sam
    Divnu pedagogiju!
    Video sam na filmu putovanje koje je ono napravilo
    Trebalo mu je 68 dana da dođe do mene
    Sa puno ortografskih grešaka
    Moj drugi ujak pisao mi je:
    " - Oženio sam se ženom koja mesi najlepši hleb u čitavom kraju
    Stanujem na tri dana puta od najbližeg suseda
    Sada sam istraživač zlata na Aljasci
    Odjednom nisam nikad našao više od 500 franaka zlata
    u svojoj lopatici
    Ali život se ne plaća svojom pravom vrednošću
    Imam tri smrznuta prsta
    Zima je bila strašna...
    A i još nešto
    Tuga
    I žal za rodnim krajem..."
    O ujače, majka mi je sve ispričala
    Ti si ukrao konje da bi pobegao sa svojom braćom
    Bio si sluga na morskom teretnom brodu
    Slomio si nogu skačući s jednog voza u pokretu
    I posle bolnice boravio u zatvoru
    Zato što si zaustavio poštanska kola
    Pisao si pesme nadahnut Miseom
    San-Francisko
    Tamo si čitao istoriju o generalu Suteru koji je pripojio
    Kaliforniju Sjedinjenim Državama
    Pa kao milijarder propao zbog otkrića zlatnih rudnika
    na njegovoj zemlji
    Dugo si lovio po dolini Sakramenta a tu sam i ja radio
    na raskrčavanju zemlje
    I šta se dogodilo
    Razumem tvoju gordost
    Jesti najbolji hleb okruga suparništvo suseda
    I 12 žena na hiljadu kvadratnih kilometara
    Zato su te našli jednog jutra
    Probijene glave metkom iz karabina
    A tvoja žena nije bila tu
    Docnije se preudala za bogatog fabrikanta pekmeza

    Znaš sam
    Sto mu bogova
    Hiljadu bogova
    I još hiljadu bogova
    Hteo bih da čitam Obaveštajne novine iz Nojšatela ili
    Glasnik iz Pampelune
    Na sred Atlantskog okeana čovek nema više ugodnosti
    nego u jednoj reakciji
    Okrećem se u kavezu meridijana kao veverica u svome
    Gle eno jednog Rusa koji ima simpatičnu glavu
    Gde da se ide
    Ali ni on ne zna gde da spusti svoj prtljag
    U Leopoldvilleu ili u Sedžerahu blizu Nazareta,
    Kod g. Junota ili u kući moga starog prijatelja Pearla
    U Kongu u Besarabiji na ostrvu Samoa
    Znam sve redove vožnje
    Sve vozove i njihove veze
    Časove polaska i časove dolaska
    Sve brodove sve tarife i sve takse
    I svejedno mi je
    Imam adrese
    Živim na bombu
    Vratio sam se iz Amerike na brodu Volturno za 35
    Franaka od New Yorka do Rotterdama
    Prvo putovanje tom plovidbenom linijom
    Mašine ravnomerno nastavljaju da daju dobre šamare
    Boys
    Platch
    Naviljci vode
    Jedan Amerikanac sa prstima umrljanim mastilom daje takt
    Telegrafija bez žica
    Igra kolenima na ljuskama od pomorandži i praznim
    kutijama od konzervi
    Jedna delegacija je kod kapetana
    Rus revolucionar
    Erotično iskustvo
    Gaupa
    Mađarska psovka
    A ja pratim jednu napuljsku markizu u osmom mesecu trudnoće
    I u isto vreme vodim emigrante iz Kišnjeva za Hamburg.
    Godine 1901. video sam prvi put automobil,
    U kvaru,
    Na uglu jedne ulice
    Pa i taj mali voz koji ljudi iz Soleroa zovu pegla
    Telefoniraću mome konzulu
    Izdajte mi odmah kartu treće klase
    The Uranium Steamship Co.
    Hoću to za svoje pare
    Brod je na keju
    Razgolićen
    Širom otvorenih kapaka
    I napustio sam palubu kao što se napušta prljava drolja
    Na put
    Nemam nikakve isprave da bih sebe mazio
    I odlećem
    Kao što je bog Tangaloa pecajući na udicu cimnuo iz
    vode čitav ovaj svet
    A evo i poslednjeg pisma mog trećeg ujaka:
    "Papeet, 1. septembar 1889.
    - Sestro moja draga moja sestro
    Budista sam, član jedne političke sekte
    Ovde kupujem dinamit
    Prodaje se kod bakala kao kod vas cigura
    U malim paketićima
    A zatim ću se vratiti u Bombaj da bacim u vazduh Engleze

    Nešto se kuva
    Nikad se više nećemo videti
    Ali znaj postoji još nešto
    Tuga
    I žal za rodnim krajem"

    Lutanje
    Bio sam u zatvoru u Marselju odakle me odvode silom u školu
    Svi glasovi viču u isti mah
    I životinje i kamenje
    Dok mutavi ima najlepše reči
    A ja sam bio razvratan i dopuštao sebi sve intimnosti sa svetom
    Vi koji ste imali vere zašto niste stigli na vreme
    U vašim godinama
    Ujače moj
    Bio si lep dečko i svirao vrlo dobro u trubu
    I to te je upropastilo kako se to prostački kaže
    Toliko si voleo muziku da si pretpostavio brektanje
    bombi simfonijama u crnim odelima
    Radio si sa veselim Talijanima na izgradnji železničkog
    puta u okolini Bagdavapura
    Šaljivčino
    Bio si kolovođa svojih drugova
    Zbog svoje dobre naravi i lepog talenta člana pevačkog društva
    Bio si ljubimac svih žena iz radničkog naselja
    I kao Mojsije ucmekao si vođu svoje radničke grupe
    I pobegao
    Dvanaest godina nije se ništa znalo o tebi
    I kao Lutera udar groma naterao te je da veruješ u boga
    U svojoj usamljenosti
    Naučio si bengaski i urlanski da bi naučio da fabrikuješ bombe
    Bio si u vezi sa tajnim komitetima u Londonu
    U Vajt-Čeplu naišao sam na tvoj trag
    Ti si nečiji pripadnik
    I tvoj život je zaokružen
    Toliko da
    Imam želju da usmrtim nekog udarom noža u stomak ili
    stezanjem guše da bih dobio priliku da te vidim
    Jer te nikad nisam video.
    Biće da na čelu imaš dugi ožiljak

    A što se tiče četvrtog ujaka
    Bio je sobar generala Robertsona
    Onog koji je vodio rat protivu Bura
    On je retko pisao pisma ali uvek ovako sastavljena
    "Njegova Ekscelencija blagovolela je da mi poveća platu za 50 sterlinga"
    Ili
    "Njegova Ekscelencija ponela je 48 pari čarapa u rat"
    Ili
    "Svako jutro manikiram nokte Njegove Ekscelencije...
    Ali svestan sam da ima još nešto
    Tuga
    I žal za rodnim krajem."

    Ujače Žane, ti si jedini ujak kojeg sam video
    Vratio si se u zemlju jer si bio bolestan
    Imao si veliki kovčeg od hipopotamove kože
    Uvek zaključan
    I zatvarao si se u svoju sobu da bi se lečio
    Kad sam te prvi put video ti si spavao
    Tvoje lice bilo je mnogo napaćeno
    Pod dugom bradom
    Spavao si već 15 dana
    I kako sam se nagao nad tobom
    Ti si se probudio
    Bio si lud
    Hteo si ubiti svoju baku
    Zatvorili su te u bolnicu
    I tamo sam te video po drugi put
    Sputanog
    U ludačkoj košulji
    Nisu ti dali da se iskrcaš
    Pravio si male pokrete rukama
    Kao da veslaš
    Transval
    Bili ste u karantinu i horse-guards imali su naperen
    jedan top na vaš brod
    Pretorija
    Jedan Kinez hteo je da te udavi
    Tougela
    Lord Robertson je mrtav
    Povratak u London:
    Garderoba Njegove Ekscelencije pala je u more i to te je
    udarilo posred srca.
    I ti si umro u Švajcarskoj u ludnici u Sent-Obenu
    Tvoja presuda bila je
    Tvoja sahrana
    A tada sam te video po treći put
    Padao je sneg
    A za tvojim mrtvačkim kolima ja sam se svađao sa
    ljudima iz pogrebnog preduzeća zbog napojnice.
    Ti si voleo samo dve stvari na svetu
    Jednog papagaja,
    I ružičaste nokte Njegove Ekscelencije.
    Nade nema
    I zato treba raditi
    Životi zatvoreni najzgusnutiji su
    Tkiva zbijena
    Remy de Gourmont stanuje u ulici Svetih Otaca broj 71
    Dvanaest ili šesnaest upredenih žica
    "Udaljen čovek ipak se sretne sa drugim čovekom ali
    jedna planina nikad neće sresti drugu planinu"
    Veli jedna hebrejska poslovica.
    Provalije se ukrštaju
    Bio sam u Napulju
    Godine 1896.
    Kada sam primio ilustrirano izdanje Malog zabavnika
    Kapetan Dreyfus ražalovan pred vojskom
    Moj peti ujak piše:
    " - Ja sam šef kuhinje u Club hotelu u Chicagu
    400 kuvara asistenata radi poda mnom
    Ali ne volim kujnu Jenkija
    Zapamtite dobro moju novu adresu
    Tunis itd.
    Pozdrav tetki Adeli
    Zapamtite dobro moju novu adresu
    Biarritz itd."

    Oh ujače moj, ti jedini nikada nisi žalio za rodnim krajem
    Nica London Budimpešta Bermudi Sankt Petersburg Tokio Memphis
    Svi veliki hoteli otimaju se o tebe
    Ti si umetnik
    Izmislio si veliki broj finih jela koja nose tvoje ime
    Kroz svoju umetnost
    Sebe daješ sebe prodaješ jedu te
    Nikad se ne zna gde si
    I ne voliš da si na istom mestu
    Izgleda da imaš Istoriju kuhinje kroz vekove i svih naroda
    U 12 tomova velike osmine
    Sa portretima najčuvenijih kuvara u prošlosti
    Ti znaš sve događaje
    Ti si uvek bio svuda gde se događalo nešto
    Možda si sad u Parizu
    Tvoji jelovnici
    Nova su poezija

    Napustio sam sve to
    Čekam
    Giljotina je glavno delo plastične umetnosti
    Njena sečica
    Večni pokret
    Krv razbojnika
    Pesma svetlosti potresa kule
    Boje zasipaju grad
    Plakate su veće od mene i tebe
    Usta su otvorena i viču
    U njima mi gorimo
    Tri mladića u plamenu
    Hananie Mizal Azarie
    Adams Express Co.
    Pozadi Opere
    Treba igrati trule kobile
    Sa ovcom koja brsti
    I ženom podmetačem
    Lepe igračke za reklamu
    Na put!
    Simon, Simon
    Parizu zbogom.

    Ala je smešno
    Već satima zvoni
    Quai dOrsay Saint Nazaire!
    Prolazimo ispod Eiffelova tornja
    Stegnimo opasače
    Da bi se dospelo na drugu stranu sveta

    A zatim nastavimo put

    Sunčevi katapulti opsađuju razdražlene tropske krajeve
    Bogati Peruanac vlasnik eksploatacija ptičjeg đubriva iz Angamosa
    U senci
    Gostoprimljive mulatkinje
    Proveo sam više zima
    Na tim srećnim ostrvima
    Ptica-sekretar pravo je čudo
    Punačke lepe gospe
    Piju se ledena pića na terasi
    Jedan torpiljer gori kao cigara
    Partija lopti u polju ananasa
    I tropsko vodeno bilje hladi svojim lepezama vredne devojke.

    My gun
    Metak iz puške
    Posmatračnica na obronku vulkana
    Ogromne zmije u presušenom koritu
    Ograda od kaktusa
    Magarac riče, sa uzdignutim repom uvis
    Razroka mala Indijanka hoće da je prodaju u Buenos Airesu
    Nemac muzičar pozajmljuje od mene bič sa srebrnom
    drškom i par švedskih rukavica
    Debeli Holanđanin je geograf
    Igraju se karte u očekivanju voza
    Rođendan je Malajke
    Primam paket na moje ime, 200.000 pezetosa i pismo od
    šestog ujaka

    " - Čekaj me u fraktoriji do idućeg proleća
    Zabavljaj se dobro pij čisto i ne štedi žene
    Najbolji to je melem
    Moj nećače ...
    A ima i još nešto
    Tuga
    I žal za rodnim krajem"
    Oh ujače, čekao sam te čitavu godinu i nisi došao
    Otišao si sa grupom astronoma koji ispituju nebo na zapadnoj obali Patagonije
    Služio si im kao tumač i vođ
    Tvoji saveti
    Tvoje iskustvo
    Nije bilo dvojice kao ti da gledaju horizont kroz sekstant
    Instrumente za ravnotežu
    Elektro-magnetsku
    U fjordovima Ognjene-Zemlje
    Na kraju sveta
    Lovili ste penu sa praživotinjama između dve vode
    Na svetlosti električnih riba
    Zbirali ste meteorsko kamenje sa peroksidom gvožđa
    I jedne nedelje izjutra
    Ti si video vladiku sa mitrom kako se pojavljuje iz vode
    Imao je rep ribe i škropio te je uz znake krsta
    Pobegao si u planinu urlajući kao ranjena tropska veverica
    A iste noći
    Uragan je uništio logor
    I tvoji drugovi morali su da napuste nadu da ćeš se vratiti živ
    Oni odnesoše pažljivo naučna dokumenta
    I posle tri meseca
    Ti siroti intelektualci
    Naiđoše jednog večera na vatru gauča oko koje se baš govorilo o tebi
    Jer ja sam bio pošao tebi u susret
    Tupinija,
    Divni cvet divlje prirode
    Bikovi se bore među sobom
    200 bikova crnih muču
    Argentinski tango.

    Pa šta
    Zar nema više lepih priča?
    Životi svetaca
    Das Nachtbuechlein von Schuman
    Cymbalum Mundi
    La Tariffa delle Puttane di Venegia
    Navigation de Jean Struys, Amsterdam, 1528
    Shalom Aleicham
    Le Crocodile de SaintMartin
    Strindberg je pokazao da Zemlja nije okrugla
    A već Gavarni poništio je geometriju
    Travne ravnice
    Signalni koturi
    Crvenokošci vetra
    Pikantni sosovi
    Zalisci dragog kamenja
    Maggi
    Byrrh
    Daily Chronicle
    Talas je kameni majdan u kome bura kao vajar obara
    blokove stena
    Neptunove četvoroprežne dvokolice pene se sa đemom u zubima

    Večno
    Od samog postanka sveta
    Ja zviždim
    Talasanje vetrića

    Sedmi moj ujače
    Nikad se nije doznalo
    Šta se s tobom dogodilo
    Rekoše da na tebe ličim

    Ovu pesmu posvećujem vama
    Monsieur Bertrand
    Davali ste mi jaka pića
    Da bi me sačuvali od groznice kanala
    I pretplatili ste se na Argus štampe
    Da bi primali sve isečke iz novina
    Koji se odnose na mene
    Poslednji ste Francuz u Panami (nije ih ostalo ni 20)
    Posvećujem vam ovu poemu,
    Vama barmanu od Matačina
    Hiljade Kineza umrlo je na mestu
    Gde se podiže sada Ognjeni bar
    Vi i dalje pečete žestoka pića
    I obogatili ste se sahranjujući kolerične
    Pošaljite mi fotografiju šume plutovog hrašća
    Koja raste iznad 400 lokomotiva
    Napuštenih od francuske kompanije
    Tih živih leševa
    Palme nakalemljene u kolicima za ugalj
    Dizalice natovarene orhidejama
    Gumene cevi nagrižene od ptica-tukana
    Bagera punih kornjača
    Puma koje se legu u provaljenim gazometrima
    Ustava izrovanih od riba-testera
    Cevi pumpi zapušenih kolonijom velikih guštera
    Vozovi zaustavljeni najezdom gusenica
    I džinovskog lengera sa grbom Luja XV
    Čije prisustvo ovde u prašumi
    Niste mi mogli objasniti
    Svake godine menjate vrata vašeg lokala
    Išaranog natpisima
    Svih onih koji svraćaju kod vas
    I tih 32 vrata živi su svedoci
    Ovog prokletog kanala koji obožavate toliko

    Ovo jutro je prvi dan života
    Zemljouza
    Odakle se vide jednovremeno sva nebeska tela
    I tih 32 vrata živi su svedoci
    A prvenstveno ekvatorskih planina
    Jedinstvena zona
    A tu je još ii brod Amidona Petersona
    Inicijali u boji Atlantik-Pacifik-Čajnog trusta
    Pa Los Angeles limited koji polazi u 10 i 02
    Da bi stigao trećeg dana
    I koji je jedini voz na svetu
    Sa vagonom-frizernicom
    Barom zamračenjima i malim dečjim vagonima
    Da vas nauče da sričete A B C života
    Pod packama sirena u polasku
    Tojo Kisen Kaiša

    Imam hleba i sira
    I čistu kragnu
    Poezija počinje od danas.

    Mlečnim put je oko vrata
    Obe hemisfere su pred očima
    U najvećoj brzini
    Nema više zastoja
    Kad bih imao vremena da prištedim
    Učestvovao bih u vazdušnom reliju
    Rezervisao sam mesto u prvom vozu
    Koji će proći tunelom ispod Lamanša
    Prvi sam avijatičar koji prelazi Atlantik
    U jednosedu
    900 miliona

    Zemlja Zemlja Voda Okeani Neba
    A u meni je sve veći žal za rodnim krajem
    Posmatram sva lica
    I strah me je od kutija za pisma
    Gradovi su trbusi
    Ne pratim više puteve
    Linije
    Kablove
    Kanale
    Ni viseće mostove!
    Sunca meseci zvezde
    Apokaliptički svetovi
    Vi imate još lepu ulogu da odigrate
    Za susednim stolom neki sifon kija
    U Rotondi
    Književna ogovaranja u najjačem su jeku

    I vrlo tiha
    Kao sve što je na dnu neke čaše

    Ja čekam

    Hteo bih da sam peti točak kola
    Bura
    Dlaka u jajetu
    Ništa i svuda.

    Pariz i njegova predgrađa
    Juni 1913-Juni 1914
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Blaise Cendrars





    Novine

    Hriste
    Više je od godinu dana kako nisam mislio na Vas
    Od kako sam napisao onu pesmu o Uskrsu
    Moj život mnogo se izmenio od tada
    Ali ja sam uvek isti
    Hteo sam čak da postanem slikar
    Evo i slika koje sam napravio i one vise večeras po zidovima
    One mi otvaraju čudne poglede na samoga sebe
    I one me mnogo podsećaju na Vas

    Hriste
    O životu
    Evo šta sam doznao

    Te moje slike mnogo me muče
    A ja sam veoma osetljiv
    Jer sve je nekako vrlo šareno
    Ceo jedan tuzni dan proveo sam misleći na svoje prijatelje
    A i u čitanju novina
    Hriste
    Život je razapet na širo otvorenim novinama koje
    Držim u ispruženim rukama
    Širina prostora
    Prituljeno iščekivanje
    Uzbuđenost
    Krici

    Reklo bi se avion da pada
    A to sam bio ja
    Strast
    Vatra
    Roman - feljton
    Novine
    Lepo sam hteo da ne govorim o sebi
    Ali neki put treba i vikati

    A ja sam onaj drugi
    Veoma osetljivi


    Rampa

    Voz se zaustavio
    Samo dva putnika sišla su toga vrelog popodneva
    Krajem leta
    Obojica su odeveni u odela kaki boje i pod šlemovima
    Su od plute
    Obojicu prati po jedan crni sluga koji nosi njihov
    Prtljag
    Obojica bacaju rasejan pogled na suviše bele kuće grada
    Pod nebom suviše plavim
    Vetar podiže oblake prašine i muve uznemiravaju dve
    Mule jednog fijakera
    Kočijaš spava široko otvorenih usta

    Hvala SQUAW i Sanji Perić na svim ovim prekucavanjima, a neće mi biti jasno zašto se ne štampa barem jedna jedina zbirka Sandrarovih pesama. Retka stara izdanja su se od silnog listanja istrošila, a nama se čita .
    Poruku je izmenio DrinChe, 28.02.2009 u 12:51 Razlog: Hvala :)

  10. #10

    Odgovor: Blaise Cendrars

    HILJADU OSTRVA

    Na tome je mestu pejzaž jedan od najlepših koji se može
    videti u Severnoj Americi
    Beskrajno penušava površina jezera plavetne boje
    preliva se u belo
    Stotine i stotine malih zelenkastih ostrva plovi po toj
    tihoj površini prozirne vode
    Ljupki letnjikovci sagrađeni od cigle živih boja daju
    pejzažu izgled začaranog kraja iz priče
    Luksuzni čamci od javorovine mahagonija brazilijanske
    kruškovače elegantno iskićeni raznobojnim
    šatorima i suncobranima preleću od ostrva
    do ostrva
    Svaka pomisao na umor od rada i bede daleko je od
    ovog dekora za milijardere
    Sunce nestaje na horizontu jezera Ontario
    Laki beli oblaci kupaju svoje nabore u vodi
    ljubičastoj skrletnoj i narandžastoj
    Kako lepo veče šapuću Andre i Frederika na terasi
    njihovog srednjovekovnog zamka
    I deset hiljada motornih čamaca dopunjuje njihovu
    ekstazu
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Blaise Cendrars

    ZVEZDANA NOĆ

    Provodim najveći deo noći na palubi
    Sa neba zvezde prisno mi se naginju sve bliže
    Severna zvezda silazi polako na tamno obzorje
    Orion - moja konstelacija - na zenitu je
    Mlečni Put kao neka blistava traka
    Širi se sve više svake noći
    A Mala Kola magla su nejasna
    Dok je jug sve mračniji ispred nas
    Zato čekam uvek nespokojno
    Da se južni Krst pojavi na istoku
    I onda imam više strpljenja do rađanja Venere

    Sa tugom tada gledam kako naglo pada
    Preko mračnog neba jedna zvezda
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Blaise Cendrars

    Kada je imao 16 god. i rešio da pobegne od kuće,
    najveći problem bio mu je što nije znao gde će...
    U šesnaestoj godini, 1903, u Nešatvilu (Švajcarska) jedne noći dao se u bekstvo...

    "Pošao sam jedne lepe nedelje, jer mi je svega bilo dosta. Pošao sam ka Itsoku zato što me je prvi voz koji je naišao odveo na istok. Da je to bio voz koji bi me odveo na Zapad, ja bih se tada iskrcao u Lisabonu i išao u Ameriku umesto u Aziju."

    Tako je rešio svoju dilemu.

    Posle toga je fanatično i neprekidno pisao,
    doživeo milion i jednu avanturu, bio bogalj na kraju,
    radio i kao nosač uglja u hotelu u Pekingu u jednoj vrlo bednoj fazi svog života,
    ali bi prethodno iščitao sve novine kojima je punio peć,
    ili što je da ne umre od gladi prepisivao ručno "Parsifala galskog" za Apolinerovu biblioteku u Parizu.
    Na Antarktiku je osnovao Community City - grad!

    Kada je bio zaljubljen u ćerku nekog Norvežanina, kralja kitova, išao je u lov na kitove...

    Pisao je dosta o životinjama, o ciganima,
    bavio se filmom, fotografijom za vreme rata,
    a ono što će ostati upečatljivo, je to što su ga ceo život najviše zanimali očajni ljudi, deca, bogalji...

    Jedno vreme je imao 27 kuća po raznim selima...
    i u svakoj poljski krevet (!), lampu i sanduk s knjigama.
    Za vreme okupacije bio je proteran iz Pariza.

    A najviše para u životu zaradio je vrcanjem meda i berbom krušaka.
    Kao i svi TAKVI ljudi,
    imao je samo jednu pravu ljubav u životu - Remonu.

    Njegova pesma "U srcu sveta",
    koju u ono vreme nije hteo da objavi (1917) jer je bila ultra moderna,
    zakucao je u sanduk do 1950. čekajući da vidi šta će se to u medjuvremenu u svetu desiti ...
    nudili su mu milion franka da je objavi - nije pristao.

    Iako sam već na ovom blogu stavljala neke njegove citate, budući da je net vrlo siromašan kada su u pitanju prevodi Sandrarovih pesama, na dalje očekujete seriju postova o ovom velikom pesniku, avanturisti, gigantu duha kao i prevode njegovih pesama... uključujući Uskrs u Njujorku kao i Transsibirsku...


    Sanja Perić



    Cendrars portrait by Amadeo Modigliani 1917.


  13. #13

    Odgovor: Blaise Cendrars

    U SRCU SVETA

    Nebo Pariza je čistije od zimskog neba očišćenog mrazom
    Ne videh nikad noć sa više zvezda i gušću od sjaja no
    ovog proleća
    Kada su drveta na bulevarima kao neke tamne senke neba
    A lisnate im krune u rekama pomešane sa ušima slonova
    Lišće platana, teški plodovi kestenova.

    Lokvanji cvetaju po Seni, to mesec plovi niz tok reke
    Kumova Slama na nebu raspilavljuje se nad Parizom i
    pritiska ga
    Luda i naga i izvrnuta, njene usne sišu Notr Dam
    Veliki Medved i Mali Medved mumlaju oko Sen-Merija
    Moja odsečena ruka blista na nebu u sazvežđu Oriona

    U toj svetlosti hladnoj i živoj, podrhtavajućoj i kao nestvarnoj
    Pariz je kao zaleđena slika neke biljke
    Koja se ponovo rađa iz svog pepela, utvara tužna
    Razapeta uzicama i bez doba, sa kućama i ulicama
    Koje su samo kamen i gvožđe nabacano na gomile u
    nekoj nezamislivoj pustinji
    Vavilon i Teba nisu ništa više mrtvije ove noći no što je
    mrtav grad Pariz
    Plav i zelen, mastilo i katran, sa vrhovima izbeljenim pod zvezdama
    Ni šuma. Ni prolaznika. Kao onaj teški mir u ratu.
    Moje oko kruži od vodoskoka do plavih okana uličnih fenjera
    Jedini osvetljeni prostor po kome se provlači moje nespokojstvo
    I tako ja svako veče pešice prolazim Parizom
    Od Batinjola do Latinskog Kvarta kao da prelazim Ande
    Pod plamičcima novih zvezda, većim i kao zaprepašćenim
    Južni Krst sve je čudesniji na svakom koraku koji se
    čini dok on izronjuje iz nekadanjeg sveta
    Na njegovom novom kontinentu
    Ja sam čovek koji nema više prošlosti. Jedino moj
    patrljak odsečene ruke boli me.
    Uzeo sam sobu u hotelu da bih bio sam sa samim sobom
    Imam jednu korpu od pruća sasvim novu koja je puna mojih rukopisa
    Nemam ni knjiga ni slika, nikakvu stvarčicu lepu.

    Neke novine povlače se po stolu.
    Ja pišem u praznoj sobi, iza umusanog ogledala
    Bosih nogu na crvenim ciglama i igrajući se sa malim
    balonima i malom dečjom trubicom.
    Eto tako pišem poemu Propast sveta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Blaise Cendrars

    GLAVA

    Giljotina je umetničko delo plastične umetnosti
    Njen mehanizam
    Stvara večito kretanje
    Perpetum mobile
    Za jaje Kristifora Kolumba svet čitav zna
    Bilo je to jaje pljosnato, jaje prikovano, jaje pronalazača
    Skulptura Arhipenka prvo je jaje jajasto
    Održavano u ravnoteži žestokoj
    Kao neka čigra nepokretna
    Na svome vrhu oživljenom
    A brzina
    Oslobađa se
    Talasa raznobojnih
    Slojeva boja
    I vrti se u dubini
    Naga.
    Nova.
    Potpuna.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Blaise Cendrars

    NA HALJINI SVOJOJ ONA IMA JEDNO TELO

    Ženino telo je isto onako ispupčeno kao moja lubanja
    I ovenčana slavom
    Ako se ti sjedinjuješ sa duhom
    Krojačice vrše jedan glupi zanat
    Isto onako kao frenologija
    Moje oči su tegovi kilograma koji mere senzualnost žena

    Sve što beži teži ka dubini
    Zvezde dube nebo
    Boje razgolićuju
    "Na haljini svojoj ona ima jedno telo"
    Pod granama vresa ruke su polumesečarske i tučkaste
    Dok vode otiču niz leđa sa plećkama sivim
    Trbuh je kotur koji se pokreće
    I udvojena oblina grudi prolazi pod duginim mostom
    Trbuh
    Kostur
    Sunce
    Krici oštrih boja prostiru se po butinama
    Mač Svetoga Mihaila

    Postoje ruke koje se pružaju
    I u tom kretanju postoji životinja
    I sve oči
    I sve trube
    I svi prisni sa Bilije-a
    A na bedrima
    Potpis je pesnika
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •