Ovu godinu ne da ću pamtiti, već ću je zlopamtiti. Jedna od najtežih godina u mom životu, u mnogo čemu teža i od onih ratnih. Što je najgore, ni dolazeće leto mi se ne čini da će biti bolje...
Ovu godinu ne da ću pamtiti, već ću je zlopamtiti. Jedna od najtežih godina u mom životu, u mnogo čemu teža i od onih ratnih. Što je najgore, ni dolazeće leto mi se ne čini da će biti bolje...
Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
Hej kafano, moja rano...Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
Bircuz koji radi 25 sati dnevno!
2014. mi je bila jedna od najgorih, ako ne i najgora.
Mnogo sam bila tužna.
Tuge dođu i prođu. Od nekih se nikad ne oporaviš, neke zaboraviš...
Ova moja je bila nepodnošljiva mesecima. Mislila sam da ću se ugušiti.
Odlazak u Srbiju me je samo još više dotukao. Toliko mi je bilo loše da sam počela da haluciniram. Počeo je da mi se priviđa i njegov lik i glas...A kuća odzvanja od praznine. Stara majka se prepolovila, ni nju nikad nisam videla takvu.
Mislila sam da samo u knjigama i filmovima postoje priče da srce može da pukne od tuge. A onda sam videla mamu i sve mi je bilo jasno. Kad je umro, ona je doživela infarkt.
I nekako, od tog jebenog aprila, kao da mi je sve krenulo nizbrdo.
Zdravlje mi se opet sjebalo, posvađala sam se s kim god sam mogla, bankrotirala sam, razočarala se u neke za koje bih levu sisu odsekla...
I veličanstvena završnica godine je Đorđe. 2 dana pred Novu godinu se razboli, nije mogao na noge. Otekao i naduvao se kao balon.
Šar pej groznica. Početak kraja. Još jedan takav napad i otkazaće mu bubrezi.
I tako...
Jebem mater 2014oj. Odvratna, grozna, smrdljiva, pokvarena, buđava kučka.
Kad malo otopli...uzeću ovaj zidni kalendar na kojem ovooooolikiim brojevima piše 2014...
odneću ga u park...prvo ću ga doobro izgaziti, onda ću ga popišati, pa ću ga pokakiti i onda ću ga zapaliti. A kad se vatra razgori...pljunuću ga. Ima da izvučem šlajmaru 200 gr tešku.
Možda mi posle toga bude lakše. Ne znam. Nisam pametna.
Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro
Neću je pamtiti. Želim da je što pre zaboravim.
Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti, nego po tome koliku svetinju branim...
... po radosti da cu zapoceti nov zivot ...
... po putovanju iz snova ...
... po rastanku na odredjeno vreme ...
... po to isto vreme koje se nikada nije desilo ...
... po njegovim navredama bez mog ucinka i opravdanog razloga ...
... po suzama sa kojim sam popunila Jonsko More u kome se je on otisao kupatii sa svojom bivsom Damom ...
... po jos vecoj tuzi koja je paralizirala sva moja cula ...
... po bolesti i smrtti oca ..
... po odlaska moga djeteta ...
... po povratku kuci u kojoj sam rodjena i gdje umirem svaki dan ...
... po samoci od koje ne mogu pobjeci ..
... po tome da se svakoga trena molim, ne dao Bog jos jednom se ponovila ...
Ima dana kada mi treba neko... Neko, ko ništa ne pita, a zna sve.
Po ludilu, definitivno.
Zapamtiću je jer nije bila specijalno loša, ali je sasvim sigurno bila prekretnica.
Shvatila sam da samu sebe malo poznajem, da se ponavlja scenario od pre dvadeset godina, da mogu sebe lancima i katancima ali to sam što sam
pomirila se sa svojom lenjošću u pogledu karijere
podstanarskim statusom u kući
ali ne mirim se manipulativnim tehnikama rođene majke
pokazala zube kad je trebalo
propušila famozne četiri dnevno
smršala do bezobrazluka
dozvolila nekom da me slomi i priznala sebi da mi se to sviđa
prešla preko svih granica koje sam mislila da postoje
i krenula u avanturu
Kockanje sa sopstvenom dušom, rekla bih
jer sve je bolje osim letargije, mirenja sa sudbom kletom i apstinencije
Ove godine moram da odrastem.
Ili da počnem da šmrčem heroin.
Druge mi nema.
Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.
Ja sam valjda retka kojima je 2014. bila sasvim ok.
Odrasla sam. Nisam više Mali Veseljak. Lomilo me je koješta, nešto me je i slomilo, ali sam, bar prošle godine, bila the last man standing, nisam dala da me godina sjebe, koliko god da mi je bacala govna pod noge.
- Volela sam i bila voljena.
- Posle Bog te pita koliko vremena sam se budila sa osmehom na licu, pored tog nekog. Doduše, slomio mi je srce i otišao, nakon što mi se dao kompletno, nakon što sam se dala kompletno. Nismo se našli u odgovarajuće vreme, i preživeću.
- Otkrila sam potpuno nove horizonte svoje ličnosti. Da mi je neko rekao da sam "so deep", ne bih mu verovala. Intelektualno, moralno a posebno seksualno.
- Napokon sam smršala Mislim, sjebah se ovih praznicima i rolnice salčića se samo nižu, ali lako ćemo, "ne vraaaaćaaam se stariiiim ljubavimaaaaaa".
- Ostala sam ista lenština. Ne znam da li da napokon prihvatim činjenicu da sam jednostavno takva, ili da i dalje pokušavam da se borim protiv toga.
- Novogodišnja želja mi je bila da mi baka bude bolje, da napokon ustane iz kreveta i da počne da hoda bez pomoći. Pojeli su je citostatici. Eno je moja Bugarka, ne da se, svaki dan hoda po malo i svaki dan se trudi. Obećala mi je da neće odustati, i ja je podsetim skoro svaki dan na to. (Fun fact: Kad je moju baku pitam ko je najviše voli, ona iz topa odgovara: "Moja Tejka")
- Ne pamtim da sam ikad više radila a da sam imala manje kinte. U jednom momentu sam radila tri posla
- Upisala sam treću godinu. Strašno sam ponosna na sebe. Bilo bi super kad bih učila više, ali dobro, moram se oko nečega hvaliti i dogodine
- Odustala sam od prirodnog oblika obrva koji sam furala od svoje dvanaeste godine, napokon am ih očerupala i faca mi izgleda odlično. Za sledeću godinu, počinjem da štricam brkove.
Eto. Ovako pobrojano izgleda kao da je bilo više lošeg. Možda i jeste, ali pamtim samo poljupce, zagrljaje i smeh.
I da, aneks. Hoću sve vas kojima je godina bila shitty da obujmim u ogroman zagrljaj i da vas tako držim u njemu dok god ne bude bolje.
Krek, krek.. Ne gudra
sto kaze Isahara kad ove godine nisam propusila heroin,nikad necu....
zar mi je trebalo toliko vremena da shvatim da samu sebe moram da spasim i da niko nece da se prihvati tog jebenog zadatka?
i eto,drzim glavu iznad vode i plivam....
Ploviti se mora i bez broda ..
Ako pamtim neko vreme onda je to isključivo po emotivnoj strani.
Prošla godina je po mnogo čemu bila extra usrana i hronološki za mene kao i da nije postojala.
Problem je u tome što mnogo godina za mene ne postoje!
Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .
Pamtiću je po mnogo čemu. Dao sam otkaz na poslu koji nisam podnosio, proputovao sam, počeo sam aktivnije da se bavim biciklizmom, pokrenuo sam svoju firmu i ono glavno je to što sam našao sadašnjeg psa Lindu.
Bila je bačena kraj puta u blizini Sombora zajedno sa još dva kučeta. Ovo su fotografije dve nedelje nakon što sam ih našao, prvi dan kad su progledali
Ovu
Prošlu, svakako. Teška, škorpion godina. Ocena, teška 10-tka. Ali, nekako, kad pomislim ,ponosna sam. Nisam neko njanjavo biće. Jača sam, to je moje sumiranje! Pamtiću je po snazi i položenom ispitu iz "(ne) padanja" . Volim taj Mars ovnovski, pa to ti je . Bum-bum. Idemo dalje, dalje,dalje.
Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.
Rado bih je zaboravila
Ili možda pamtila doveka da se ne ponovi
Ne mogu da se odlučim...
Ali je to svakako bila godina puna lekcija za mene, poslovnih i lekcija iz odnosa sa ljudima.
Pamtiću je i po nekim ljudima kojima sam otvorila i zatvorila vrata svog života...i po otvornom pitanju na koje čekam odgovor...po aerodromu Nikola Tesla i odlaznom terminalu...
(Biće da ću je ipak pamtiti...)
Надам се да се неће поновити ни једна као ова до сада што је била. Веома лоша година од почетка па на овамо.
Пас ће те увек разумети
Necu je pamtiti,pokusacu da je gurnem u onajpretinac u mozgu u kom skladistimo ruzne stvari.Zajedno sa proslom.Mada joj bar to moram priznati da je bila godina nade,laganog oporavka.
...изласцима до ујутру
...по томе да су сви моји постали родитељи,сем мене..
Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.