Postoje razvodi. Razvodi se brak, razvode se supružnici, ne razvode se roditelji od svoje dece.
Ono što me proganja u poslednje vreme su slučajevi razvoda od dece. Odnosno, sa razvodom braka ne samo da neko prestaje da bude supružnik već i roditelj.
Pitam se koji su ljudski porivi za to?
I priznaću, imam predrasudu. Strašno mi je kad otac prestaje da bude otac, ali još mi je strašnije i neshvatljivije kad majka prestaje da bude majka.
Susrela sam se sa razvedenom decom. Njihovi mali životi su dobrim delom uništeni. U očima im se trajno uselio strah da će biti napušteni od svih onih koji im pretstavljaju neku sigurnu luku. Uvek me duboko potrese i unesreći pogled u njihove strašljive, nesigurne oči.
Još mi je strašnije kad se bivši roditelj tu i tamo pojavljuje u dečijem životu, tek da mu donese nadu, a onda opet nestane brišuću sve tragove svog postojanja do neke nove prilike kada traže šansu da skrpe deliće svog života. Svoje krpe, pa opet cepaju, a dečije tlo ostaje trajno da podrhtava.
A onda se pitam imam li prava da osudim takvog roditelja?
Uvek se držim onoga "Nikad ne reci nikad". Šta da to sutra učinim ja? Šta da to sutra učini neko od mojih najmilijih?
Kako bih onda reagovala?
Ali, opet, samo pogled u dete mi ponovo probudi svu osudu, svo nerazumevanje, svo gnušanje ka takvim postupcima roditelja.