Smatram da je baš ta nazovi brižnost glupost!
Kao dete me nervirala, a kao roditelj sam izbegavao da tovarim druge svojim "filmovima".
Zašto? Pa prosto zato što dete sledi nas kao uzore i koliko smo dosledni (da nešto savetujemo i sami baš tako radimo) tako će nam i biti. Čemu brižnost ako smo sigurni šta je dete prihvatilo kao obrazac dobrog? Zar ta nazovi brižnost nije nesigurnost u nas same?
Pazite, ne kažem ja da nisam nekada brižan ali to je zbog okolnosti, ne sumnje u dete. Na primer, pojedem sebe kada leti avionom 3000km
. Ali sam siguran da on neće nikada biti džukela od čoveka, samoživ, gord i bezobrazan.
Veliki problemi? Kako je to moguće kada svi znamo da kada su deca već velika da su već formirane ličnosti i da u tom formiranju imamo (barem bi tako trebalo biti) lavovske zasluge? Ti nazovi veliki problemi su problemi odraslih i kako je ono učilo od nas da ih prevazilazimo tako će i ono naći snage da ih ostavi iza sebe.
Mnogo je važnije stvoriti poverenje međusobno i tako imati razmenu informacija pravovremenu. A da bi se to izgradilo trebaju naša dela da budu u skladu sa našim savetima njima.
Još nešto...malo dete je bespomoćno i slabo, veliko dete to nije ali i kada je malo i kada poraste treba da ima fer odnos i isti aršin. Propustimo li pohvaliti i nagraditi kada to zasluži ili prekoriti i kazniti kada zabrazdi onda stvaramo uslove za celoživotnu sekiraciju
!