Mila prijateljice, loodačo jedna belosveCka!
Uvek se nadjem u problemu
kada tebi odgovaram - jer su tvoje reči i slike koje mi pokloniš toliko tople, drage i prijateljske, da meni ponestane pravih reči da izrazim zahvalnost za to što mi podariš...
Znaš, odavno me ne iznenadjuju loše stvari, loši likovi, loše namere... Mene ostavljaju bez teksta - zamisli, mene, lajavu Sremicu, kako kaže moj Montenigers! - dobri ljudi, sa dobrim namerama, plemenitost i ljudskost svake vrste, a pogotovo kada to doživim ovako, "na nevidjeno"... od jedne Andjeline!
Patetika mi nije jača strana - a sada vidim da sam... zastranila!
Hvala ti na lepim rečima, na čestitkama, na šampanjcu sa jagodama, na torti sa žutim ružama i na buketu žutih ruža - zašto nisam iznenadjena...
?!
Ti si, naravno, zapamtila da je moj omiljeni cvet žuta ruža! Kada meni, koju ne poznaješ, poklanjaš tolko pažnje, pitam se koliko uživaju tvoji prijatelji iz realnog života, oni koje voliš i kojima si okružena, u tvojoj pažnji i ljubavi...?
Šta tek reći o poklonu... Teget je moja boja! Naravno, ni to nisi zaboravila, veštice jedna
!