Za početak, nasilničko orgijanje fašističke rulje sistematski se poistovećuje (i tako tobože, na osnovu jedne kvazianalogije, legitimiše) sa građanskim protestima tokom devedesetih, posebno sa "finalnim obračunom" od petog oktobra 2000. Stvari stoje baš obrnuto, miran protest i nenasilje (i načelno i sasvim konkretno) odlika su svih tih protesta (we were there!),
dok je nasilje bilo uvek na drugoj strani. Sam peti oktobar tu je tek prividni izuzetak: njemu su prethodili legalni izbori, koje je Milošević izgubio, a zatim odbio da prizna poraz, čime je svesno izmestio stvari iz normalnih pravno-institucionalnih okvira izvevši neku vrstu puča, postavši klasični Uzurpator. Zbog toga mu se moralo malo pripomoći da ode, i to je sve. Dakle, upravo zato da bi se povratio zakonski poredak! Petooktobarski demonstranti, u ogrooooomnoj većini, nisu bili razjarena linčerska gomila, a ovi nedeljni jesu. I to ništa ne može da izjednači, osim ako nećemo sami sebe da lobotomizujemo. Jedino je po samim obodima "petog oktobra" bilo nekih nedostojnih događaja, poput obračuna gomile sa Dragoljubom Milanovićem; izvinjavam se što skromno podsećam: prve Nuspojave nakon 5. 10. 2000. bile su posvećene upravo mom gađenju nad tim (zlo)činom koji se ne da opravdati i relativizovati nikakvim kontekstom.
Sa vrlo dobro vođenim i koordinisanim ustankom šljama od 10. 10. 2010. sve je suprotno: nasilje prema drugim ljudima i prema tuđoj imovini
jeste jedina njegova svrha, smisao, suština. Pri tome, to nasilje usmereno je najdirektnije protiv zakona i protiv svakog demokratskog poretka, a ne u njegovu odbranu, kao 5. 10. 2000. Naime, Povorka ponosa sviđala se nekome ili ne organizovana je po zakonu i uz poštovanje ustavnih prava građanki i građana, odobrena je i obezbeđivana od legalne i legitimne vlasti (a ova je baš to sve dok ne izgubi demokratske izbore) i nije ni na koji način bila nasilna prema bilo kome drugome.