Jutros smo Kiki i ja bili na Institutu gde su nam zazkazali operaciju trećeg krajnika
moja reakcija je bila baš takva - blago zbunjujuća
, jer sam za kratko vreme saznala šta bi sve trebalo da uradimo Kiki i ja pre samog čina operacije... (imam utisak da su pripreme mnogo teže)...
no dobro, što se mora - mora se
...
Zanima me, kako ste se vi izborili sa sumnjama, strepnjama, strahovima vezanim konkretno za ''naš slučaj'', ili kada je neka druga boljka u pitanju?
...
(nekim čudom ni jedna mi sada ne pada na pamet...
)