Мржња и нетрпељивост према СПЦ - Strana 11
Strana 11 od 22 PrvaPrva ... 91011121321 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 151 do 165 od ukupno 318
  1. #151

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat BaneK kaže: Pogledaj poruku
    Zar pored svega navedenog treba staviti da se crkvama zabranjuje da vode politiku, ne razumem. Stvar je u tome što time ne treba da se bave, ne zbog toga što je zabranjeno ili nedopušteno, već zato što to jednostavno ne treba da rade. Srbija je sekularna država, tj. tome treba da stremi, a to piše i u Ustavu, al' tema nije Ustav.
    Не, поред свега не треба ставити да се верским заједницама забрањује да воде политику.
    Ти изгледа мислиш да су верске заједнице оно што пише у Уставу. Нису, Устав само регулише 2-3 принципа у вези положаја у друштву верских заједница и однос са државом. Све остало уређују саме верске заједнице и потпада под слободу вероисповести, слободу говора, слбооду мишљења, слободу удруживања...
    Србија јесте секуларна држава, али то не значи да верске заједнице не смеју да имају своје мишљење или став о нечему, па и о политици. То спада под слободу говора.
    Аргумент типа "не треба да раде јер једноставно не треба да раде" за мене није аругмент.
    Мислим да верске заједнице имају право да износе своје мишљење о чему год хоће, све док наравно не крше било чија права.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  2. #152

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat BaneK kaže: Pogledaj poruku
    član 44 Ustava Republike Srbiije:

    Crkve i verske zajednice su ravnopravne i odvojene od države.
    Crkve i verske zajednice su ravnopravne i slobodne da samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju, verske poslove, da javno vrše verske obrede, da osnivaju verske škole, socijalne i dobrotvorne ustanove i da njima upravljaju, u skladu sa zakonom.

    Ne vidim ja tu nigde da mogu da se bavi politikom, a kamoli da treba, možda nisam obrisao naočare.
    Samo si jedno zaboravio, moram da ponovim: Srbija je zemlja većinskog srpskog pravoslavnog naroda, vera i crkva su sastavni deo tog istog naroda, pa prema tome sve što je važno za taj narod važno je i za tu istu crkvu narodnu.

  3. #153

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    crkvi po mom misljenju nije mesto u politici... shto je dalje od nje to bolje... istorija je pokazala shta se desi kad je crkva ta koja se bavi politikom...
    ja verujem u boga, ali u crkvu... chak shtavise gajim neku dozu odbojnosti prema istoj... crkvena lica mi nikad nisu ulivala poverenje...


    ...a posle ovoga... pogotovo!


    I'm not evil.... I'm just up to no-good...

  4. #154

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat morrib kaže: Pogledaj poruku
    Samo si jedno zaboravio, moram da ponovim: Srbija je zemlja većinskog srpskog pravoslavnog naroda, vera i crkva su sastavni deo tog istog naroda, pa prema tome sve što je važno za taj narod važno je i za tu istu crkvu narodnu.
    Nema vecinskog!
    Svi su ravnopravni!

    Vera i crkva su sastavni deo svakog naroda, itd, itd..
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  5. #155

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat **princess** kaže: Pogledaj poruku
    crkvi po mom misljenju nije mesto u politici... shto je dalje od nje to bolje... istorija je pokazala shta se desi kad je crkva ta koja se bavi politikom...
    ja verujem u boga, ali u crkvu... chak shtavise gajim neku dozu odbojnosti prema istoj... crkvena lica mi nikad nisu ulivala poverenje...

    ...a posle ovoga... pogotovo!
    Ја мислим да Црква има право и треба да коментарише појаве у друштву које сматра битнима.

    Ово што прича овај лудак је одличан пример најбезочнијег и најбезобразнијег пљувања по Цркви, вређања, клеветања, а вероватно се може подвести и под ширење верске мржње и нетрпељивости.
    Јер ништа од овога није аргументовано!
    Он тврди да су попови по Србији славили убиство, да Црква жали што ми нисмо убили 9 милиона људи... то је одличан пример безочног лажова, који оптужује Цркву за најгнусније ствари без потребе да било шта од тога докаже.
    Јер следбеницима ЛДПа нису потребни докази, они верују.
    Али за мене је ово што умоболник прича крајње увредљиво, без икаквих доказа клевеће моју Цркву, шири мржњу и нерпељивост.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  6. #156

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat yossarian kaže: Pogledaj poruku
    Ја мислим да Црква има право и треба да коментарише појаве у друштву које сматра битнима.
    U Srbekistanu?

    Naravno!
    Back in red!

  7. #157

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat yossarian kaže: Pogledaj poruku
    Аргумент типа "не треба да раде јер једноставно не треба да раде" за мене није аругмент.
    Мислим да верске заједнице имају право да износе своје мишљење о чему год хоће, све док наравно не крше било чија права.
    Šta je tebe argument, ne zanima me. Postoje u životu pojave odn. doživljaji tih pojava, koji su lični i koji po meni nisu tema za neko argumentovano razglabanje. Objašnjenje "jer to jednostavno ne treba da rade" je moje lično, onako kako ga ja doživljavam. Svako treba da radi svoj "posao" pa i crkva (posao grubo zvuči, al razumećeš). Moguće je da je moje "doživljavanje" crkve generalno, uključujući tu i našu, ako hoćeš moju SPC, pogrešno, dozvoljavam to, nisam isključiv, ali ono je moje , te smatram da se crkva/e previše mešaju u politiku, da su ispolitizovane, a da se sve manje, ili skoro nikako ne bave svojom "politikom". Crkve su nam prazne, izuzimajući "crvena slova". Možda sveštenstvo (vladike) svojim angažovanjem po kojekakvim mitnizima, na granicama, sa kalašnjikovima i ne znam čim već, odbijaju mlade ljude da ne idu u crkvu masovnije, a upravo je možda i to cilj da se kroz takav način "angažovanja" privuku vernici. Ne znam. Čudni su putevi gospodnji. Vernik sam (više tradicionalnog tipa, al zar nismo većina takvi) i "napadajući" sveštenstvo ne napadam Crkvu, samo iznosim lične doživljaje nihovog ponašanja,što mislim i da je i cilj ovog našeg pisanija, a ne neko intelektualno "rvanje".

    Citat morrib kaže: Pogledaj poruku
    Samo si jedno zaboravio, moram da ponovim: Srbija je zemlja većinskog srpskog pravoslavnog naroda, vera i crkva su sastavni deo tog istog naroda, pa prema tome sve što je važno za taj narod važno je i za tu istu crkvu narodnu.
    A ti si očigledno zaboravio, a imaš dovoljno godina, čudi me da se ne sećaš, ja sam imao 15 pa eto sećam se, kada je Hrvatska u svom Ustavu napisala da zemlja hrvatskog naroda, cela Srbija je zagrmela kako ih nije sramota (blaža verzija) da naše Srbe izbacuju iz Ustava. Vidiš li neku vezu?
    Pred Bogom, ili ako ti je lakše Crkvom ne treba da postoje razlike, osim ako ne misliš da mi Srbi imamo nekog svog Boga. Možda i misliš. Dixi

  8. #158

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Ovo je napisano u okviru komentara dali treba ili ne da se crkva #meša" u poslove države i politiku. Niukom slučaju nije komentarisano u smislu nacionalizma, kao u Hrvatskoj. U svim zemljama sveta, gde nije komunizam na vlasti, crkva itekako upravlja zemljom, pa ma koje vere bila, posredno ili neposredno, javno ili tajno. I kroz vekove unazad crkva je imala odlučujuću ulogu u mnogim svetskim zbivanjima i događajima, gde je pozitivno opredelila mnoga kretanja i razvoj tih istih zemalja i regiona. Razmišljati o Srbiji kao građanskoj zemlji je isto kao o dvanaestopregu bez komandi.

  9. #159

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat maleni kaže: Pogledaj poruku
    U Srbekistanu?

    Naravno!
    Србекистан Србекистан Србекистан Србекистан... понављај понављај понављај понавља... четири ноге добре, две ноге лоше... Чедистичка идеологија.

    Citat BaneK kaže: Pogledaj poruku
    Šta je tebe argument, ne zanima me. Postoje u životu pojave odn. doživljaji tih pojava, koji su lični i koji po meni nisu tema za neko argumentovano razglabanje. Objašnjenje "jer to jednostavno ne treba da rade" je moje lično, onako kako ga ja doživljavam. Svako treba da radi svoj "posao" pa i crkva (posao grubo zvuči, al razumećeš).
    Верујем да постоје дожвљаји који нису тема за неко аргументовано разглабање.
    Али ми је бесмислено на дискусионом форуму разменити само доживљаје. Тако је. Није тако већ је тако. И крај приче.
    Како, зашто, ко, где, шта... то је дискусија, кад се аргументи укрсте и мишљења образложе.
    Набрајање ставова није дискусија, као што ни папагајско понављање напамет научених фраза као што то ради ЧедаЈугенд није дискусија.

    Moguće je da je moje "doživljavanje" crkve generalno, uključujući tu i našu, ako hoćeš moju SPC, pogrešno, dozvoljavam to, nisam isključiv, ali ono je moje , te smatram da se crkva/e previše mešaju u politiku, da su ispolitizovane, a da se sve manje, ili skoro nikako ne bave svojom "politikom".
    Црква се итекако бави "својом политиком". Видиш, ја се с овим твојим мишљењем не слажем, али глупо је само да набрајам тако. Погледај рецимо сајтове неких епархија СПЦ, и видећеш колико се баве питањима вере и догме. Црква је једна оргомна организација која има капацитета да покрије више питања истовремено.

    Crkve su nam prazne, izuzimajući "crvena slova". Možda sveštenstvo (vladike) svojim angažovanjem po kojekakvim mitnizima, na granicama, sa kalašnjikovima i ne znam čim već, odbijaju mlade ljude da ne idu u crkvu masovnije, a upravo je možda i to cilj da se kroz takav način "angažovanja" privuku vernici. Ne znam. Čudni su putevi gospodnji. Vernik sam (više tradicionalnog tipa, al zar nismo većina takvi) i "napadajući" sveštenstvo ne napadam Crkvu, samo iznosim lične doživljaje nihovog ponašanja,što mislim i da je i cilj ovog našeg pisanija, a ne neko intelektualno "rvanje".
    Као што рекох, мислим да је суштина дискусија управо супротстављање аргумената и појашњавање ставова, а не само размена утисака.
    А разлог "мешања" Цркве у световне ствари видим у томе што Црква, како рече Борис Тадић: ако i nije deo države, imajući u vidu politička kretanja u kojima smo, Crkva je sasvim sigurno deo društva i treba da se pita o mnogim važnim pitanjima života pojedinca i života društva

    A ti si očigledno zaboravio, a imaš dovoljno godina, čudi me da se ne sećaš, ja sam imao 15 pa eto sećam se, kada je Hrvatska u svom Ustavu napisala da zemlja hrvatskog naroda, cela Srbija je zagrmela kako ih nije sramota (blaža verzija) da naše Srbe izbacuju iz Ustava. Vidiš li neku vezu?
    У Уставу СР Хрватске конститутивни народи су били Срби и Хрвати. Срби су претворени у националну мањину, а недуго потом и убијани, протеривани...
    У Србији ниједан други народ није био конститутиван осим Срба, нити је изгубио свој статус. А нису ни протеривани ни убијани.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  10. #160

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Одличан текст, с којим се углавном, мада не и увек слажем:

    http://www.nspm.org.yu/Debate/2005_C...litizacija.htm
    Saša Gajić

    Odnosi Crkve i države: nužnost i granice politizacije

    I zjava predsednika Srbije Borisa Tadića od 11. marta, u kojoj je izneo stav da ako Crkva i nije deo države, imajući u vidu politička kretanja u kojima smo, Crkva je sasvim sigurno deo društva i treba da se pita o mnogim važnim pitanjima života pojedinca i života društva, po svemu sudeći, nagoveštava početak jednog novog poglavlja u odnosima između srpske države i crkve, koje iziskuje novo vreme.

    Srpska pravoslavna crkva je u poslednje dve decenije prošlog veka u odnosima sa državom prošla dugi put od proganjanja i prokazanosti koji su vukli korene iz vremena tvrdog komunizma, preko postepenog tolerisanja njenog postojanja (uz nastavak marginalizacije njenog delovanja), sve do postepenog vraćanja ugleda, ali i pokušaja instrumentalizacije od strane političkih aktera obnovljenog višestranačja tokom ratnih devedesetih godina.

    U novi vek SPC je ušla suočavajući se sa brojnim predrasudama nekih relevantnih političkih subjekata prema njoj, te hipotekom zasnovanom na različitim predstavama o njenoj ulozi u prošlosti i obimu njenog delovanja u budućnosti. Jedni su osuđivali njeno delovanje i preteranu političnost tokom godina Miloševićeve vladavine, stavljajući joj predznake već prema svojim političkim ubeđenjima i poziciji koju su zauzimali tokom ovog perioda. Pobornici starog režima prebacivali su joj antimiloševićevsko delovanje, a njegovi protivnici to da je u početku podržavala uspon Miloševića na vlast, kao i njegovu ratnu avanturu. Predstavnici nekih političkih opcija su joj čak prebacivali nedovoljno jasnu i nepravovremenu političku opredeljnost u jednom od najtežih perioda srpske istorije uopšte. Ipak, većina naroda sve ovo vreme iskazivala je najveće i nedvosmisleno poverenje u Crkvu kao instituciju od najvećeg ugleda u srpskom društvu, imajući na umu njenu nepokolebljivu i istrajnu privrženost svom narodu u dobru i zlu, pogotovo tamo gde je država faktički prestala da funkcioniše, kao na Kosovu bez obzira na to što se možda ponekad mnogi nisu intimno slagali sa pojedinim postupcima pojedinih crkvenih velikodostojnika.

    Antipolitizacija Crkve

    U poslepetooktobarskom periodu, koji je isprva ličio na početak nove idile odnosa države i Crkve, čiji je jedini stvarni rezultat (uzrokovan marketinškim razmišljanjem pokojnog Đinđića) bio vraćanje veronauke kao izbornog predmeta u škole, u podeljenom srpskom društvu preovlađuju dva pogleda na to kakav treba da bude položaj Crkve.

    Sa jedne strane, izrazito neprijateljski stav prema bilo kakvom angažmanu Crkve u političkoj sferi imaju pripadnici ideološkog krila reformista, za koje ona predstavlja rodno mesto omraženog srpskog nacionalizma, hegemonizma i antidemokratičnosti, umesto da bude, kako oni znalački određuju, samo duševni servis privatnih potreba verujućih individua. S druge strane, neke od stranaka koje su stale nasuprot osovini DOSnevladin sektor, uključujući i marginalna desničarska politička udruženja, u Crkvi su želele da vide saveznika u zalaganju za moralnu obnovu, čuvara tradicija koje su se našle pod sabljom ostrašćenih modernista i snagu koja će blagosloviti isključivo njihove političke napore u areni srpskog višestranačja.

    Istovremeno, sa dolaskom novog režima posle petooktobarskog puča, kod srpske jerarhije i vernika primetan je suprotan fenomen proces antipolitizacije, to jest delimično povlačenje pripadnika Crkve iz javnog života i njihova sve veća nezainteresovanost za političke teme, i u užem i u širem smislu.

    Što se tiče antipolitičnosti jerarhije, ona je direktna posledica delimične klerikalizacije intelektualno potkovanijih sveštenika, onih sa završenim teološkim fakultetom ili bar institutom. To pogotovo važi za sveštenike koji su proveli deo svog školovanja ili službovanja u inostranstvu, ili su, pak, pod uticajem crkvene mode (strane mantije, kamilavke), sebe počeli da doživljavaju kao elitu koja je daleko iznad profanih tema i jeftinog politikantstva a u stvari su se udaljili od stvarnog života i običnog naroda.

    I među vernicima je primetan isti proces. Dok su krajem osamdesetih i početkom devedesetih obraćenici najčešće bili antikomunisti ili, pak, pomodni pravoslavci (koji su u dominantnom broju bili antimiloševićevski nastrojeni), sa početkom novog veka i opadanjem broja neofita, među njima su ostali najprisutniji pripadnici mlađe, urbane, umetnički ili intelektualistički usmerene populacije, koja je u Srpsku pravoslavnu crkvu često pristizala iz raznih modernih potkultura. Zainteresovani da u okviru pravoslavne vere dobiju rešenja za svoje egzistencijalne, filozofske, pa čak i estetske dileme, oni se nakon ulaska u krug vernika pretvaraju u upućenu elitu, formirajući zatvorene krugove koji su potpuno utonuli u međusobne dijaloge (u goroj varijanti u tračeve i ogovaranja), a koji su takođe malo zainteresovani ili potpuno nezainteresovani za nacionalnu politiku ili politiku uopšte. Doduše, među vernicima postoje i ideološki ispolitizovane grupice, najčešće pobornici marginalnih i ekskluzivnih političkih opcija. Oni svoje ideološko-teoretske postavke podižu gotovo na nivo crkvenih dogmi, iako su njihovi politički stavovi ne samo neostvarivi, nego i takvi da nemaju ni elementarno utemeljenje u stvarnosti, te egzistiraju najčešće samo u njihovim glavama. Među njima se mogu naći zaista egzotični pobornici Večne Vizantije, integralnog jugoslovenstva, prosvećene monarhije ili pak teokratije. Šarenilo političkih vizija vernika još je veće, pa i besmislenije nego ono na oficijelnoj srpskoj političkoj sceni.

    Hrišćanska antropologija zajednice i iskušenja savremenosti

    Uprkos modernim zalaganjima da se Crkva posmatra institucionalistički, kao servis privatnih verskih potreba u smeru izgradnje građanski prihvatljivog individualističkog morala (kao što je slučaj u sekularizovanim protestantskim zemljama), kojem je strano svako političko angažovanje, hrišćanska antropologija ima hiljadugodišnji, ovom viđenju dijametralno suprotan pogled na čoveka i svet. Za nju čovek nije pojedinac, individua, već ličnost i političko biće (u aristotelovskom smislu), to jest crkveno i saborno biće koje se ostvaruje u potpunosti jedino u zajednici sa drugim ličnostima.

    Odvojenost crkve i države predstavlja ideološku floskulu novovekovnih društava (i demokratskih i totalitarnih) koja se diče svojom sekularizacijom, tj. odvojenošću državne i crkvene hijerarhije. Međutim, crkva nije samo svešteni kler, već zajednica verujućeg naroda, koja ima puno pravo da, živeći u društvu u skladu sa svojim uverenjima, te svoje vrednosti u istom tom društvu i ostvaruje.

    Naličje ove formalne odvojenosti crkve i države, ali sa suprotnim predznakom, javlja se vidu u doživljavanja Srpske pravoslavne crkve kao elitističke, klerikalne vlasti koja ili treba da bude nezainteresovana za društvenu zbilju ili da predstavlja nekakvu organizaciju platonovskih upravaljača u mantijama koji treba da vode državu ustrojenu po nekakvom teokratskom modelu. Ovakvo viđenje je podjednako strano pravoslavlju kao i sekularni individualizam, koji je nastao u okviru formalističkog doživljavanja vere tokom istorije zapadnog društva.

    Neophodno je reći da su oba lica antipolitizacije Crkve, i ono koje dolazi spolja, sa liberalnog, reformskog krila srpskog društva, i ono iz crkvenog, elitističkog krila, duboko strana duhu Srpske pravoslavne crkve, te da su ona ponajviše posledica modernih zapadnjačkih uticaja na percepciju odnosa ljudske ličnosti i zajednice na srpskim prostorima. Srpsko sveštenstvo, poniklo u narodu sa kojim nije izgubilo suštinske veze, nikada se do sada nije uzdiglo iznad svog naroda i doživljavalo ga kao objekat delovanja izabrane, duhovne elite, što je uvek bio pokazatelj nehrišćanske, sujetne i vlastoljubive pozicije.

    Istorija pravoslavlja na srpskim prostorima svedoči nam o duhu zajedništva koji se u svim odsudnim trenucima izražavao u crkveno-narodnim saborima. Na njima su se izražavali narodni karakter Crkve kao duhovne zajednice i jedinstvo sveštenstva i vernog naroda spram realnih, društvenih i nacionalnih problema. Na njima se ostvarivalo i zajedništvo koje je, na dobrobit zajednice, prevazilazilo i fomalnodemokratsko i hijerarhijsko ustrojstvo, ne ukidajući ga.

    Nebeska politika i zemaljska politika

    Za razliku od države i društva kao oblika ljudske zajednice, Crkva predstavlja duhovnu, kvalitativno drugačiju zajednicu koja egzistira u okviru ovih zajednica i sa njima se ne podudara, već ih u svojoj duhovnoj dimenziji nadilazi. Ta svest o različitosti, ali i delimičnom prožimanju ovih zajednica otvara široke mogućnosti uzajamne saradnje, uz potrebu pune svesti o dometima i granicama zajedničkog delovanja. U protivnom, moguća su ozbiljna zastranjivanja, kako nam pokazuju već dva milenijuma istorije odnosa države i crkve. Kada se država formalno, ideološki preoblačila u crkvu, dobijali su se razni oblici cezaropapizma i državne crkve, a kada se crkva svodila samo na političku dimenziju, dobijao se papizam, ili pak razne utopijske ideologije u različitim izdanjima.

    Crkva kao duhovna zajednica, ako stoji čvrsto na svojim istorijskim temeljima, uvek teži koegzistenciji i plodotvornoj saradnji sa državom, kao i uspostavljanju simfonije (premda je ovaj termin kroz istoriju neretko postajao ideološki temelj samodržavlja osveštanog od jerarhije pod pritiscima ili zbog privilegija) simfonije kao koegzistiranja drugačijih, ali ravnopravnih zajednica. Gde je to bilo nemoguće, Crkva je u cilju očuvanja svoje samobitnosti odbijala da se potčini politikama ovoga sveta koje su bile neprijateljski usmerene ka duhovnim vrednostima čiji je ona baštinik. U tom slučaju stradanje Crkve je jedini mogući izbor i, paradoksalno, jedina istinska politika koja joj preostaje, kako nam svedoči istorija još od vremena Nerona i Dioklecijana, pa do boljševičkih tirana.

    U svim ostalim slučajevima hrišćani su uvek bili akteri politika obe zajednice, crkvene zajednice i društva uopšte, vođeni jedinstvenim duhovnim motivom koji se nalaze u srži Hristove vere ljubavi prema bližnjem. Pri tome svi hrišćani, i laici i sveštenici, ako istinski žive veru koju ispovedaju, treba da se u skladu sa svojim sposobnostima angažuju da pomognu svim pripadnicima društva u kome žive da ne postanu idolopoklonici prolaznih političkih ideologija i njihovih često ostrašćenih fraza, nasuprot trajnim vrednostima života o kojima Crkva svedoči već dva milenijuma.

    Crkva kao duhovna zajednica koja deluje za život sveta ne poseduje nekakvu horizontalnu političku ideologiju, ali iz same srži hrišćanske vere proizlazi specifična politička filozofija brige za društvo i ličnosti koje ga čine. Brinući se prvenstveno, ali ne i isključivo za duhovni život svojih verujućih pripadnika, Crkva može i treba da se, vođena jevanđeoskim duhom, osvrće i na goruće socijalpolitičke teme, apelujući na savest državnika i svih građana da se iznađu najbolji odgovori na izazove savremenosti. Stoga istinski hrišćani u svakoj socijalnoj doktrini ili postojećoj političkoj opciji podržavaju one ideje i aktivnosti koje se uklapaju u nesebičnu viziju čoveka i društva. U takvoj službi zajednici, crkva natpolitički deluje u politici.

    Svakako da je agitovanje sveštenstva u stranačkoj politici nepoželjno, makar ona, po svojim ciljevima, bila i najplemenitija i najhrišćanskija, jer se tako služba svima zamenjuje uplitanjem u deobe i sukobe različitih interesa. Međutim, iako treba da budu iznad dnevne politike i mentaliteta strančarenja, pripadnici crkvene jerarhije nipošto ne smeju da budu apolitični, nezainteresovani za sudbinu naroda, države i društva. U okviru svoje službe oni, kao deo naroda i baštinici njegovog morala, treba uvek i pravovremeno da reaguju i izjasne se o svim društvenim pojavama od većeg značaja. I premda među pripadnicima Srpske pravoslavna crkve (naroda i sveštenstva) nema mnogo onih koji duboko promišljaju šire društvene pojave i ono što je najvažnije njihove duhovne uzroke te posledice do kojih mogu da dovedu SPC je u tragičnim vremenima po svoj narod ostala verna svojoj hrišćanskoj tradiciji i svojoj nebeskoj politici, čiji glavni moto jeste i treba da ostane taj da je politika samo sredstvo, a čovek cilj.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  11. #161

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    kao shto rekoh, verujem u boga, ali crkva...hm... bozija kuca... da, da, kako da ne...


    I'm not evil.... I'm just up to no-good...

  12. #162

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat **princess** kaže: Pogledaj poruku
    kao shto rekoh, verujem u boga, ali crkva...hm... bozija kuca... da, da, kako da ne...
    Прво, било би добро кад би своје ставове знала бар мало да образложиш.
    Друго, да ли ти верујеш или не је твоја ствар, немаш право да се спрдаш са туђим верским убеђењима.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  13. #163

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    niko se ne sprda... svako ima pravo da veruje u shta hoce.
    ja samo kazem da ja lichno nemam apsolutno nikakvo poverenje u crkvu kao instituciju, tj bozju kucu na zemlji. izvinjavam se ako taj moj stav nekog vredja, ali ja tu ne mogu nishta da promenim, niti imam zelju.


    I'm not evil.... I'm just up to no-good...

  14. #164

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat **princess** kaže: Pogledaj poruku
    niko se ne sprda... svako ima pravo da veruje u shta hoce.
    ja samo kazem da ja lichno nemam apsolutno nikakvo poverenje u crkvu kao instituciju, tj bozju kucu na zemlji. izvinjavam se ako taj moj stav nekog vredja, ali ja tu ne mogu nishta da promenim, niti imam zelju.
    Формулација је доста битна. А и цитирање оног хистеричара Бебе који прича најгнусније лажи.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  15. #165

    Odgovor: Мржња и нетрпељивост према СПЦ

    Citat yossarian kaže: Pogledaj poruku
    Формулација је доста битна. А и цитирање оног хистеричара Бебе који прича најгнусније лажи.
    Nisam siguran ko tu laze?
    Beba dobio neke sudske parnice cini mi se protiv clanova DSS-a uz sve izbegavanje suda istih...
    Back in red!

Strana 11 od 22 PrvaPrva ... 91011121321 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 26.07.2015, 11:32
  2. Застава Срема
    Autor FlekicaSkupusom u forumu Srem
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 04.01.2014, 20:05
  3. Вук Јеремић
    Autor yossarian u forumu Politika
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 17.10.2011, 14:20

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •