Miroslav Krleža
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Miroslav Krleža

    Биографија

    Рођен је 1893. у Загребу, где је завршио основну школу и нижу гимназију. Средњошколско и више образовање довршио је у домобранској кадетској школи у Печују и војној академији у Будимпешти. Још као ученик гимназије, Крлежа се интересовао за друштвена и политичка питања свога времена, и из тог периода почиње његова наклоност према радничком покрету. "Као нижегимназијалци", каже Крлежа, "ми смо залазили у ону за добре пургере тако страшну двокатницу у Илици педесет и пет, на којој се првога маја вијао црвени барјак и из које је странка са тамбурашким збором ишла на првомајску прославу у Пивовару". Општи талас националног и општејугословенског расположења уочи ослободилачких балканских ратова понео је и младог Крлежу, и он је, као и под кровом аустро-мађарских војних школа, убеђено очекивао национални преврат који ће остварити идеју југословенског уједињења. Са таквим осећањима он је прешао у Србију с намером да као добровољац ступи у њену војску. Али српске војне власти нису разумеле младог националисту, па су га после хапшења и многих сумњичења предале аустријским властима у Земуну. Осумњичен, после тога, да је српски шпијун, Крлежа је поново ухапшен, лишен чина и, кад је отпочео Први светски рат, послат на Источни фронт као обичан војник. Његова лична драма, као и трагични догађаји у светској ратној катастрофи, развејали су његове младићке илузије, и он отада покушава да судбину јужнословенских народа сагледа у идеалима социјалистичке идеологије. Некада страсни обожавалац "Душанових чета", "белих орлова" и пијемонтске улоге Србије у остваривању националног сна и уједињењу, постао је песник "свете комуне" која је уз тријумфалну хуку звона обарала круне и престоле.

    Књижевна активност

    Крлежина књижевна активност почиње током Првог светског рата, када је још увек био наивни материјалиста, одушевљени четрдесетосмаш и кошутовац који је с радосним немиром ослушкивао пожаре на просторима Југославије. У том периоду и неколико година после рата, он је своје песничке немире обликовао "романтичним сликама и ликовима". У тим делима је одсликана и тадашња књижевна и политичка атмосфера коју су стварале патриотске омладинске генерације. Из тог периода потичу драме Легенда, Заратустра и младић, Микеланђело Буонароти, Кристифор Колумбо, Маскерата, Адам и Ева и ратна лирика.
    Мирослав Крлежа је оставио највећи опус у хрватској књижевности до данас. За 88 година живота и 66 година књижевног рада написао је педесетак збирки песама, приповедака, романа, драма, есеја, политичке публицистике, полемика, путописа, дневника, мемоара, енциклопедијских чланака: у његовом стваралаштву можемо наћи све облике књижевног изражавања.
    Грмео је против глупости, као и Матош, коју је препознавао и у новим друштвеним околностима, али је његова реторика била притом битно друкчија. У време друштвених промена и перманентне нестабилности, изазваних све заоштренијим политичким супротностима двадесетих и тридесетих година, које све више добијају идеолошку боју, предвиђа слом грађанског поретка, расточеног и обезвређеног малограђанским менталитетом хрватске интелигенције и моралном неосетљивошћу владајућег слоја. Након младалачког циклуса поетско-експресионистичких драмских визија “Легенде”, који обухвата познате драме “Краљево” (1915), “Кристифор Колумбо” (1917) и “Микеланђело Буонароти” (1918 ), затим драме “Вучјак” (1924), која тематски и стилски стоји уз новеле “Хрватски бог Марс”, три драме из глембајевског циклуса (Господа Глембајеви, 1929; У агонији, 1928; “Леда”, 1930), следећи методу ибзеновске грађанске драматургије, рашчлањују комплексне односе у једној имагинарној загребачкој породици из круга водеће финансијске олигархије. Не може се рећи да је то друштвена драма у правом смислу речи. У тадашњем Загребу тако великих финансијских магната није било. Крлежа је измислио Глембајеве и глембајевску лозу да би могао да демонстрира не само своје животне погледе, него још више литерарну методу напрегнутог психологизирања, што овај циклус, а посебно прве две драме, стилски обележава као репрезентативне примере нашег психолошког експресионизма.

    Романи

    Крлежини романи се одликују следећим карактеристикама: писани бујним, "барокним" стилом и језиком који врви новокованицама и сложеницама, богати есејистичким одломцима у традицији средњеевропског интелектуалистичког романа (Роберт Мусил, Рајнер Мариа Рилке), али и руског романа идеја карактеристичног за Достојевског, набијени су радњом и драмским сценама које се преплићу с контемплативним пасажима о припроди људског постојања, уметности, политици и историји. Доминира егзистенцијалистичка визија људске судбине, изречена повишеном реториком, често пренепрегнутим и испрекиданим дијалозима, као и бујицом слика, звукова и асоцијација у којима се мешају гласови ликова и ауторов имплицитни коментар. Као есејистички романи идеја, Крлежина дела су блиска романескној струји модернизма превладавајућој у књижевности немачког језика (Томас Ман, Роберт Мусил), али се од њих pазликују по драматичности радње и силовитим вртлогом политичких збивања који не допушта деташирано интелектуализирање, по чему је Крлежа сличан Артуру Кестлеру или Малроу.
    Уз понешто занемарене романе "Три кавалира фрајле Меланије" и "Вражји оток", за Крлежину романескну уметност репрезентативна су четири дела:
    • "Повратак Филипа Латиновића",
    • "На рубу памети",
    • "Банкет у Блитви" и
    • "Заставе".
    "Повратак Филипа Латиновића" је роман о уметнику, често довођен у везу с Прустовским циклусом (Крлежа је Пруста изузетно ценио), али ближе је истини мишљење да се ради о протоегзстенцијалистичком делу сензибилитета страног француском романописцу: отуђење и мучнина, инцестуозни сексуални пориви и фрустрације, идеолошко-политички дијалози вођени на рубу хистерије, растакање свести изражено у гонгористички искривљеним реченицама које неретко крше правила конвенционалне синтаксе. То је још видљивије у сатирично-политичким романима. "На рубу памети" је још динамичнији спој драмске радње изражене у гротескно хипертрофираним сценама и дијалошким двобојима, лирско-метафизичких солилоквијума и наглог упада кајкавског вернакулара као моралног судије целе кафкијанске море, која за тему има најотпорнију људску особину: глупост.
    Следећи у низу великих романа који су настајали уочи Другог светског рата (иако је последњу књигу довршио после рата) је "Банкет у Блитви", смештен у имагинарној балтичкој држави и бавећи се темом тоталитаризма и борбе против њега. Та, како су јe неки назвали, "поема о политици", није само изузетан политички роман, него садржи и битне ауторове увиде и мишљења о детерминизму и слободи у ткању људског живота и судбине, приказаним у незаборавној сцени марионета луткарског позоришта - још један пишчев дуг средњевековној и ренесансној плебејској култури.
    Четврти, најопсежнији од истакнутих Крлежиних романа, "Заставе", истовремено је и најхрватскији и најтежи за превођење, и најтеже успоставља комуникацију с потенцијалним страним читаоцем. Тај хрватски "Рат и мир" или "summa krležiana" (како су га критичари назвали), панорама је хрватског друштва уочи и после Првог светског рата, које даје коначну ауторову пресуду о заносима и заблудама младости: највише о распаду Аустро-Угарске, хрватском националном питању, стварању и одрживости Југославије, а садржи и Крлежину филозофију историје. Док претходни романи не захтевају од читаоца урањање у идеолошко-историјски оквир из кога је настала југославенска држава,
    "Заставе" су писане као велики солилоквијум у коме писац више уопште не хаје за жанровске конвенције ни за ефекат код читалаца. Поседњи велики роман је Крлежин обрачун, али са самим собом. Као бујица тече радња која почиње архетипским сукобом оца и сина Емеричких, и која у свом току гута конвенције, жанрове и стилове - све са циљем што пластичнијег приказа југословенске идеологије и хрватске судбине у пресудним моментима прве две деценије 20. века. Крлежу су често (наравно, док је имао статус државног писца у СФРЈ) прозивали што се није јавно дистанцирао од комунистичког тоталитаризма и што се стално враћа на "аустро-угарске теме". Та оцена је неправедна и површна. Аутор се обрачунао с тоталитаризмом, било које боје, у политичким романима. Но, његов увид да је за хрватску националну судбину важнија Југославија (као идеја) од комунизма (као идеје)- недавна прошлост, као и садашњост с разнородним западнобалканским комбинацијама светских политичких манипулатора, и након пропасти комунизма, више је него довољно потврдила. У "Заставама" је било каква идеја југословенства темељно разорена, па су награде које је тај роман добио у време СФРЈ само знак пишчевог статуса недодирљиве величине - а, ваља рећи, и мешавине глупости и незаинтересованости југословенске политичке и културне елите, која није ни приметила сву субверзивну снагу "Застава". Набијене политичком историјом, незаборавним ликовима и ситуацијама, проблематизирањем хрватске, српске, македонске и албанске националне судбине - "Заставе" су истовремено и надгробни споменик југословенству и предвиђање судбине народа који су чинили ту заједницу.




    Књижевна дела
    • “Пјесме” I и II, (1918 )
    • “Пјесме” III, (1919)
    • “Хрватски бог Марс” (1922; потпуна и коначна варијанта 1933.)
    • “Пјесме у тмини” (1937)
    • “Новеле” (1924)
    • “Хиљаду и једна смрт” (1932)
    • “Повратак Филипа Латиновића” (1932)
    • “Новеле” (1937)
    • “Баладе Петрице Керемпуха” (1936)
    • “На рубу памети” (1938 )
    • “Банкет у Блитви” (1938 ), (1939), (1962)
    • “Заставе” (1969)
    Драме
    • “Краљево” (1915)
    • “Кристофор Колумбо” (1917)
    • “Микеланђело Буонароти” (1918 )
    • “У логору” (1920)
    • “Вучјак” (1924)
    • "Господа Глембајеви", (1929)
    • "У агонији", (1928 )
    • “Леда”, (1930)
    • “Аретеј”, (1959)
    Izvor:wikipedia
    Poruku je izmenio zrNce, 03.01.2010 u 11:07 Razlog: suvišni smajliji, slika, izvor, aljkavost postavljača teme
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  2. #2

    Odgovor: Miroslav Krleža

    ...Suprugu Belu Miroslav Krleža upoznao je ubrzo nakon povratka s bojišta, još za vrijeme trajanja 1. svjetskog rata, 1916. godine u Zagrebu. Zajedno su proveli cijeli život, čak su i umrli iste godine, 1981. Na adresi Gvozd 23, živjeli su od 1952. godine, a danas je njihov stan uređen kao izložbeni prostor i otvoren za posjetitelje. Bela Krleža bila je glumica, debitirala je u zagrebačkom HNK-u ulogom barunice Castelli u Gospodi Glembajevima, kasnije je bila poznata po ulogama u mnogobrojnim komedijama, kao i po igranju naslovnih ženskih likova uglavnom u dramama svojega supruga kao što su U agoniji, Leda, Aretej...

    ...Krležine prve poezije, Pan i Tri simfonije također su objavljene za vrijeme 1. svjetskog rata, točnije 1917.godine. Mnoge Krležine drame pisane su pod velikim utjecajem skandinavskih autora Henrika Ibsena i Augusta Strindberga.

    ...Radnja drame Kraljevo (1918.) događa se na sajmu, a u kaosu tog prostora na istoj sceni suprotstavljeni su živi i i mrtvi likovi. Važnost Kraljeva je u tome što je ono po svim elementima ekspresionistička drama, a napisano je u vrijeme kada je ekspresionizam bio te u začetku čak i u Njemačkoj, koja se smatra domovinom tog pravca, tako da je Krleža napisao djelo koje je u potpunosti odgovaralo kontekstu tadašnjih modernih strujanja u svijetu.

    ...Balade Petrice Kerempuha Krleža je napisao 1936.godine, u kojima je opisao događaje od 16.st. do 19.st. Za to djelo stvorio je novi kajkavski, jezik kojim se nikad nije govorilo niti pisalo. Pri stvaranju se koristio Gazophylaciumom I. Belostenca, te ostalim autorima koji su pisali na kajkavskome: Vramcem, Habdelićem, Pergošićem i Brezovačkim. Glavni lik Petrica Kerempuh, žalosni pismoznanec, čovjeka je iz naroda, probisvijet i varalica, a u našu je književnost došao preko pustolovina i lika njemačkog Tilla Eulenspiegela. Među najpoznatijim baladama su Ni med cvetjem ni pravice, Khevehiller i Planetarijum gdje je sumirao hrvatsku povijest.
    ...Miroslav Krleža pisao je i eseje, koji su sabrani i izdani u knjigma Europa danas (1935.), Deset krvavih godina (1937.), Eppur si muove (1938.), a u njima se bavio gotovo svime: politikom, glazbom, književnošću, likovnnom umjetnošću, filozofijom, medicinom, povijesnim ličnostima (Chopin, Proust, Erazmo Roterdamski, Paracelsus, Supilo, Radić).
    ...Gotovo da nema žanra u kojem se nije okušao, pisao je poeziju, prozu, romane, drame, novele, eseje, memoarsku prozu i dnevnike, polemike, eseje
    izvor: teatar.hr
    Vrag odneo šnalu...

  3. #3

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Nisam se makla dalje od Glembajevih....licno mislim da je od njih trojice,Andric-Krleza -Crnjanski ,ovaj poslednji bio najtalentovaniji....

    cini mi se da su prva dvojica uvek bili deo establismenta a Crnjanski je bio bundzija,prgav i divalj......a ja takve ljubim...

    elem...
    uvazeni clan Bazarov mi je preporucio Filipa Latinovica....od tog citanja zavisi hocu li nastaviti sa Krlezom....
    Ploviti se mora i bez broda ..

  4. #4

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Svojevremeno je bila prikazivana i TV serija "Putovanje za Vučjak", koja je rađena po Krležinoj drami "Vučjak". Lik glavnog junaka, Krešimira Horvata, tumačio je Rade Šerbedžija, Milena Dravić je igrala Marijanu, a Mira Furlan Evu...
    "Vučjak" se i danas igra po pozorišnim scenama.
    Mislim da je to fantastičan presek jednog istorijskog trenutka, ali toliko višeznačan i slojevit, da obuhvata i političku, ekonomsku, socijalnu, emotivnu i mnoge druge, pa i najtananije sfere (čak i sna), po kojima luta i pokušava da se snađe Horvat, intelektualac i novinar. Priča je po svojoj strukturi složena, mnoštvo likova od kojih tu ni jedan nije slučajno i svaki odražava određen sloj društva ili specifičan pogled na svet. Horvat, kao apsolvent filozofije i novinar po profesiji, suočava se sa dubokim posledicama koje je Prvi svetski rat naneo Hrvatskoj, od političke dezorijentisanosti, zelenaštva i ratnog profiterstva koji vladaju, do dilema do kojih dolazi upuštajući se u vrleti ljubavnog trougla sa svim njegovim zamkama...
    Krležine rečenice su prepune reči, na prvi pogled može se steći utisak o "prenatrpanosti", ali šarenilo njihovog značenja, smislenosti i maštovite upotrebe u stvari znači punoću i bogatstvo. Verujem da čitalac, koji danas priđe čitanju Krleže bez bremena bilo kakvog političkog suda o njemu kao osobi, može nakon toga osetiti baš to - punoću i bogatstvo.


    I za mene je Crnjanski na pijadestalu što se književnosti, pa i ličnih simpatija tiče, ali neprikosnovenost onoga što mislim i osećam u vezi sa njim ne mora da mi smeta da uživam u čitanju Krleže. Mislim da su takva poređenja proizvod večite ljudske potrebe da sve procenjuje kroz neku vrstu takmaštva.
    Naravno da nam neko može biti miliji, njegova dela bliskija, ali tek nakon čitanja.
    Poruku je izmenio izabelitta, 18.01.2009 u 14:59
    Vrag odneo šnalu...

  5. #5

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Citat izabelitta kaže: Pogledaj poruku
    Svojevremeno je bila prikazivana i TV serija "Putovanje za Vučjak", koja je rađena po Krležinoj drami "Vučjak". Lik glavnog junaka, Krešimira Horvata, tumačio je Rade Šerbedžija, Milena Dravić je igrala Marijanu, a Mira Furlan Evu...
    "Vučjak" se i danas igra po pozorišnim scenama.
    Mislim da je to fantastičan presek jednog istorijskog trenutka, ali toliko višeznačan i slojevit, da obuhvata i političku, ekonomsku, socijalnu, emotivnu i mnoge druge, pa i najtananije sfere (čak i sna), po kojima luta i pokušava da se snađe Horvat, intelektualac i novinar. Priča je po svojoj strukturi složena, mnoštvo likova od kojih tu ni jedan nije slučajno i svaki odražava određen sloj društva ili specifičan pogled na svet. Horvat, kao apsolvent filozofije i novinar po profesiji, suočava se sa dubokim posledicama koje je Prvi svetski rat naneo Hrvatskoj, od političke dezorijentisanosti, zelenaštva i ratnog profiterstva koji vladaju, do dilema do kojih dolazi upuštajući se u vrleti ljubavnog trougla sa svim njegovim zamkama...
    Krležine rečenice su prepune reči, na prvi pogled može se steći utisak o "prenatrpanosti", ali šarenilo njihovog značenja, smislenosti i maštovite upotrebe u stvari znači punoću i bogatstvo. Verujem da čitalac, koji danas priđe čitanju Krleže bez bremena bilo kakvog političkog suda o njemu kao osobi, može nakon toga osetiti baš to - punoću i bogatstvo.


    I za mene je Crnjanski na pijadestalu što se književnosti, pa i ličnih simpatija tiče, ali neprikosnovenost onoga što mislim i osećam u vezi sa njim ne mora da mi smeta da uživam u čitanju Krleže. Mislim da su takva poređenja proizvod večite ljudske potrebe da sve procenjuje kroz neku vrstu takmaštva.
    Naravno da nam neko može biti miliji, njegova dela bliskija, ali tek nakon čitanja.
    da,pratila sam seriju i sasvim se slazem sa svime sto si rekla
    kad sam izdvojila Crnjanskog kao najtalentovanijeg nisam time ni potcenila ni a priori omalovazila Krlezin nesumnjivi uticaj na knjizevnost....prosto sam htela da istaknem da su i Andric i Krleza pisali i ziveli u kudikamo komfornijem okruzenju nego Crnjanski i da nisu prolazili golgotu koju je ovaj prolazio....a ipak uspevao da napise remek delo kakvo je ,recimo,Roman o Londonu...i ne samo to...
    Ploviti se mora i bez broda ..

  6. #6

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Citat believer kaže: Pogledaj poruku
    prosto sam htela da istaknem da su i Andric i Krleza pisali i ziveli u kudikamo komfornijem okruzenju nego Crnjanski i da nisu prolazili golgotu koju je ovaj prolazio....a ipak uspevao da napise remek delo kakvo je ,recimo,Roman o Londonu...i ne samo to...
    O tome koliko ima veze to što je on prolazio golgotu - drugom prilikom.

    A evo jedne kratke, kratke anegdote: upada negde za vreme rata Pavelićeva policija u Krležin stan i bez ikakvog objašnjenja počinje da mu pretresa i razbacuje stvari, baca rukopise kroz prozor. Traže, navodno, neke anarhističke spise - samo izgovor da ga uznemiravaju zbog toga što je odbio da se meša u svinjariju koja se spremala, odnosno, već dešavala u NDH. I išamaraju ga dok nije poplaveo, a on, krvav, počne da im se smeje i oni izađu govoreći: Ovaj je lud!

    A i mala digresija na poređenje Krleže i Crnjanskog: poznato je da ljubitelji jednog mrze drugog. Ja nisam znao za tu foru pa sam obojicu zavoleo do kretenstva
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  7. #7

    Odgovor: Miroslav Krleža

    DJEVOJKA MEĐU ZVIJERIMA

    Sa drvosječama u istome vagonu putovala je mlada djevojka. Drvosječe vonjahu po dimu i rakiji; crni, tvrdi, okorjeli gorštaci, s teškim plosnatim sjekiretinama, omotanima krvavom ovnujskom kožom, ti su gorostasi šutjeli. Blistala je svjetlucava solingenska ocjel njinih kvrgavih balta i satara, osjećala se u zraku potištenost u kojoj se ljudi proždiru kao krvavi psi. Od ruke do ruke kolao je mješčić, te bi gorštaci, mutnih i krvavih očiju, okvasili grlo. Vidjele se jabučice kako se miču iznad rutavih prsiju i čulo se vino kako klokoće.

    A oči djevojke blistale su kao svjetiljke. U modrozelenoj bistrini njena pogleda blistale su vode proljetne. Duguljasti njeni mekani listovi pod tkaninom, nožni zglobovi omotani prozirnim tkivom čarape, sve je to rastakalo nešto od prhke gipkosti šumskih sjenka, u hladovini, o podne kada sunčane zrake potitravaju među lišćem. Teški i nezgrapni drvosječe, sa svojim širokim oštricama u ruci, upijahu te djevojačke oblike od spužvastoga čvora mekane kose na vratu do jedva nabubrelih bradavica pod bijelim i prozirnim batistom, te, žvačući duhan i otpljucavajući prostački, stiskahu prstima kvrgave drške svojih sjekira.

    Voz se probijao iz jednog tunela u drugi. Kada bi poslije crne i zadimljene stanke, pune lupe gvožđa i trešnje stakala, opet sinula sunčana rasvjeta, osjećalo se kako je djevojka uznemirena. U tunelskoj tmini, isprecrtanoj nitima vrcavih varnica na prozorskoj četvorini, odzvanjao je smijeh drvosječa. Kružila je od uha do uha jedna sablasna riječ, i oko djevojke svjetlucali su i tinjali prašumski ognjići i krijesili se na dnu tamnih očnih živinskih šupljina kao okomiti sumporasti zarezi. Ta mlada djevojka s proljetnim očima sjala je u onom vagonu kao ekvinokcijalna rasvjeta i brzice gorske šumile su među pećinama, i voz je soptao i cvijeće je cvalo žuto. Pogledi muškaraca plazili su po djevojci kao debele, masne zmijurine, i ti su se zmijski, kolutastopuzavi pogledi gnijezdili u bijeloj djevojačkoj zdjeli ispod pasa. Djevojka je osjećala te zmije kako pužu po njenom tijelu, treperila je plaho, kao ženka što se boji batina, a pogled joj je kružio po hridinama obasjanim suncem.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #8

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butine, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima, a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.

    Povratak Filipa Latinowicza
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  9. #9

    Odgovor: Miroslav Krleža

    GOLA ŽENA NA STAROJ SLICI

    U pregibu tog nagog tijela ima sjete
    jedne mrtve tajne. Odsjaj ulja
    niz bjelokosnu ženu nijemo kulja,
    to meso san je pijane palete!

    U slici ovoj sniva tajna daleke planete
    u zatonima biljurnog smaragda
    gdje mirišu zlatne naranče i smokve.
    Po proplancima zvone mjesečine lokve,
    a otrovne ptice nad pinijama lete.

    Tu sanjaju te žene starih slika,
    Ljubovce Oblaka i Rutavog Bika!
    O, mnogo tajne ima u kretnji golog lika
    što sakrio se rukom: školjkom od srebra.

    Bestjelesnim kistom ta slikana su rebra!
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  10. #10

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Jednog kisnog dana


    Jednog kisnog dana ja, draga, cu umrijeti,
    ko zgazeno pseto u lokvi tople krvi.
    A vrijeme, sto ljude i uspomene mrvi,
    posjetit ce te, gospo, u predvecerja sjeti.


    U kopreni mraka, blijeda ce ti ruka
    milovati toplinu nasih relikvija.
    U srcu otrov, na usni zalost tija.
    Kanonade odzvuk,
    to zemlja bubnja o daske mog sanduka.


    A nasa srca, pogledi i geste,
    ruze u vazi, lijepe rijeci, jao -
    sve to je udes koban rastrgao.
    Sumrak. Tisina. Glasovi sa ceste.





    Bdijemo


    Bdijemo. Zimski nokturno. A vani
    nad maglenim poljem tiho se dani.
    Na zelenom plisu, dva lesa blijeda,
    boja tvoje kose, zlatna boja meda.


    Na krovu harfe. Zice telefona.
    Melodija tiha pogrebnih zvona.
    Dvije vostane lutke. Tisina. Sami
    ne znamo sto je. A u polutami
    mirise ambra: zlatne kose prami.


    A ja vas gledam. Pobozno i kao
    slikar kad slika ikonu Madone.
    U tom trenutku nisam ni dobar ni zao,
    a harfe zica posmrtno zvone.


    Bila je mjesecina


    Bila je mjesecina, snijeg i mi
    isli smo tihi i nesretni.


    Monogram nasih snova blistao je nama,
    ko blistav svetionik. Vjetar. Tama.
    Ja sam bio sam i ti si bila sama.
    Bili smo straza na mrtvackoj strazi,
    na pogrebu jedne tihe lazi.


    I tako smo stigli na kraj drvoreda.
    Tvoj parfem od gnjilih, uvehlih rezeda...
    Rosa u staklu staklenog pogleda,
    Adieu, ma chere, jer tako se zivjeti ne da.


    ~

  11. #11

    Odgovor: Miroslav Krleža

    CRNO UMORNO POPODNE

    Popodne je danas crno, umorno,
    po dvoru pada mrak i plaču modre sjene,
    koplje pogleda mog o sive se lomi stijene.

    Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive,
    čađave, crne i tužne, bez perspektive.
    Svjetiljka šumi i bolesni ginu glasovi
    ptica,
    u povorci plaču umorni večernji časovi
    i pada tmica.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Liječnik kod siromaha

    Kratkovidan Gospodin s hladnim mekanim prstima
    što hlade kao kamfor topla usjana rebra:
    s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
    pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

    On ima rukavice od jelenje kože skupe
    i njega vani čeka vlastita karuca.
    Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
    sve tajne tijela njemu su prozirne i glupe.

    Oprali su pred njim sve stolce i daske poda
    te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
    svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
    čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.

    Žena se stidi;dršće u ruci platno grubog ručnika
    od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
    U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

    on misli na svoje lovačke blistave puške,
    na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
    na odmor poslije ručka: stolice od slame,
    na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
    na smješak lutke: mlade u bjelini dame.

  13. #13

    Odgovor: Miroslav Krleža

    U agoniji

    (Laura)
    Znaš li šta je to? To su ulaznice za onaj holandski kvartet pre tri godine. Posle onog koncerta ja sam prvi put došla k tebi, u tvoj stan. To je bilo one noći, kad sam te tako očajno molila za dijete... Holandezi su svirali tog večera nekakav nordijski kvartet. Program sam izgubila, ali se sjećam, u tom nordijskom kvartetu dugo su plakali violina i čelo. Čelo je imalo čovječji glas, a violina je plakala ko žena. Ta su se dva motiva tražila, dugo su se tražila, u svilenom tremolu kantilene. Ta kantilena prati me već tri godine, i ono veče na koncertu ja sam sjedila uz tebe, ja sam tebe tako strašno trebala, ja sam te tražila, i sjećam se, ja sam u trenu i polutami dvorane osjećala tvoje tijelo, tebe, tebe... i nisam mogla da se savladam, ja sam pružila ruku za tobom i pogledala sam te. U onaj momenat, u dvorani, dogodilo se između nas sve što je uopće moglo da se između mene i tebe dogodi. Ti si bio osvjetljen; poludesno od tebe, dva reda pred nama, sjedila je jedna meni sasvim nepoznata žena. Ti si s njom koketirao. Da... sve je to bila samo nijansa, jedna prolazna nijansa, a ta se nijansa rasplinula, ja sam na nju zaboravila, a sad, sad mi je jasno da je to bilo zapravo sve. Onaj tvoj pogled, onaj tvoj pogled u oku tuđe žene, moja kretnja za tobom, to je bilo to! Ja sam htjela onu noć od tebe dijete. Da, ja... ja sam htjela da osetim tvoju ruku, a ti...
    Tri su godine odonda prošle, a sve je ostalo isto! A znaš li ti, koja je razlika između mene i tebe? To, da si ti bio moj ozbiljan i iskren doživljaj, a ja tvoj flert. Ja sam htjela da budem majka tvog djeteta, a ti?...I još nešto: znaš li ti tko je kriv, da sam ja htjela Lenbahovu smrt? Ti!...Ti!...Ti!... Daj, molim te, zapali svjetla, ovdje je mračno kao u grobu! Svjetla! Svjetla! Poludjeću u ovoj tami!...
    Vrag odneo šnalu...

  14. #14

    Odgovor: Miroslav Krleža

    MONOLOG GNJILA ČOVJEKA

    Suton je, a ja mislim o sebi kako sve moje znači zabunu: začet a nedovršen posao. Znači opsjednutost niskostepenu, klupko gluposti što se zapleće. I sedam godina žvakanja, i gvalju bola u dušniku neprožvakanu. Nedostojno stanje večeras kao što je bilo prije sedam godina i kao što će biti i poslije sedam godina. Suton je, a ja mislim o sebi i o tome kako će se poslije tridesethiljada sutona svjetiljke u gradu isto tako paliti kao što se pale večeras, i kako će život po ovim ulicama šumiti kao večeras što šumi, i netko će biti isto tako snužden kao ja. I njegov će život biti neprožvakana gvalja bola i zabuna i nedovršen posao. Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  15. #15

    Odgovor: Miroslav Krleža

    PREDVEČERJE

    Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
    U drvoredu tihom žutih kestenova
    ide naša topla sveta Iluzija.
    Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
    te joj gori munjina u kosi,
    i čarape ima svilene?
    Oh! Tko to zna?
    U drvoredu tihom žutih kestenova
    ide sveta naša Iluzija.
    Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
    i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
    Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
    kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
    U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.

    I jedno dijete crven fenjer nosi.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Miroslav Antić
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 347
    Poslednja poruka: 13.09.2019, 19:54
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •