Miroslav Antić - Strana 12
Strana 12 od 24 PrvaPrva ... 2101112131422 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 166 do 180 od ukupno 348
  1. #166

    Odgovor: Miroslav Antic

    Muska pesma

    Sto vetar svetloscu ume divno da oboji stvari,
    to ne zna ni pravi slikar svojom najboljom slikom
    dok boje zanesen razmazuje.
    Jer, bezbojan na izgled,
    vetar u sebi u stvari ima sve boje duge,
    al' ne pokazuje nikom.
    On ih sam sebi kazuje.
    Ono sto pravi decak ume da izvojuje,
    to ne zna ni jedan sto vice, pravi se vazan i psuje
    dok kipti nemoc njegova.
    pravi decak u sebi za sebe lepotu cuje
    i ne prepricava nikom - samo se osmehuje,
    belji od najbeljih snegova.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #167

    Odgovor: Miroslav Antic

    Nikada,
    Nikada vise necu umeti
    da sebe ovako razmenim u sitnis
    a da nista ne istem.

    Odjednom,
    ja sam klimavo stepeniste
    po kojem kicmena mozdina u coporu,
    od lobanje
    do tabana
    muce i pada glavacke.

    Odjednom,
    ja sam tako uzasno star,
    star sa tim sapama sto traze nekog
    i vriste.

    Odjednom,
    ja sam tako uzasno smesan
    kao propalo putujuce pozoriste.
    I osramocen
    kao manastir posle silovanja i pljacke.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #168

    Odgovor: Miroslav Antic

    Svetlosne reklame

    Postovanje njihovoj lakomislenosti
    od plave magle duse
    i staklene koze

    pa nije bas svako umeo u olujnim nocima
    kad ga razbijaju ledom i komadima crepa

    da zivi poslednji put
    i umire poslednji put
    namigujuci
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #169

    Odgovor: Miroslav Antic



    Kolačići od blata

    Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.

    Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.

    Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...

    Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?

    - Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.

    Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.

    - Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.

    A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.

    Otac sleže ramenima.

    - Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...

    - Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
    - Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?

    Štos ili ne, tek? stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.

    Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.

    Đavo me zna - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.

    Miroslav Antić


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #170

    Odgovor: Miroslav Antic

    Samoća


    Najveća slova ljubavi:
    onaj glupi septembar
    kad sam se pravio važan
    da nikog nisam voleo.

    A jesen svima zlatna,
    a samo meni bakarna.
    Da, pravio sam se važan
    da nikog nisam sanjao.

    A samog sebe sam boleo
    i sav se od sebe razboleo,
    i sebe u sebi mučio,
    i sebe u sebi proganjao.


    Najveća slova sramote:
    kada sam bez stida dovlačio
    zvezdama gradska neba
    u moje žedne oči.

    Najveća slova tuge:
    to, što sam se šegačio
    i pred svima junačio,

    da posle
    u samoći,

    nos zakivam u jastuk
    čekićem umorne glave.

    A noći vrtoglave.
    Plave.
    A ja ne mogu da zaspim,
    već sanjam vreo od jave.


    Najveća brbljiva slova:
    sve ono što sam krio.

    Pred celim svetom sam bio
    baš to što nisam bio.

    Najveća slova ljubavi
    i slova mog dečaštva:

    kad jedan namćor u meni
    hrabrošću bogat pred svima,
    kad ostanemo sami
    preda mnom pocrveni

    i drhti od siromaštva.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #171

    Odgovor: Miroslav Antic


    Otkud ova buna...

    Praznik je prilika da se obiđu stari prijatelji, da se malo posedi, popriča, pojada. Ja sam obišao nekoliko ciganskih kapela, sve vrsni muzičari, svirali mi moj stari repertoar, nisu hteli ni da naplate, još me častili: neko ribljom čorbom, neko kafom i ratlukom, neko cigarom... Častio i ja njih, izvinjavao se što više ne pijem i ne navraćam u sitne sate, a oni nekako bledi, i crna im odela posivela, kao naprašena, olinjale im glave, apatični...

    - Otkad ova buna - kaže Đoka - ne valja nam posao.
    - Ne govori koješta - kaže kapelnik - nema bune, ničeg nema, sve je u redu, dobro nam je, nikad bolje nismo živeli...
    - Buna je - ponavlja uporno Đoka - ne ratna, nego buna među nas, svirci, zbunjeni smo!

    I priča mi kako posle novonastale političke klime ljudi lumpuju. Kako lumpuju direktori na poslovnim ručkovima.

    - Prvo - kaže Đoka - deset partizanske pesme, svejedno da li za stolom sede italijanski lovci ili nemački fabrikanti. Vadimo iz naftalin stare stvari, ova dva primaša, balavca, polak ne znaju, uče na brzinu dan i noć a i reči smo pozaboravljali, muka živa. Ne smeš više ni da pisneš ono moderno kao "Mesingo"...
    - A šta ti je "Mesingo"?
    - Znaš iz onaj film, oni sa brkovima i veliki šeširi što govore španski... Cajku, bože mi oprosti, niko i ne spominje, tek neki sekretar, budža, šta ja znam ko, kaže: može drugovi i malo narodno, narod smo mi ali da se svira jednako iz svih republika, mi volimo sve narodne pesme.
    - A kako se plaća otkad ova buna...
    - Mršavo. Nema ko nekad: kelner, daj muzici pet iljadarke, moraš da peglaš. Gde su, bre, ona vremena kad je lova bila u tutkalo...
    - Kako u tutkalo?
    - U tutkalo! Paketi iz banke, pa tutkalisano sa strane. Bez brojanje. Samo odvadi i gurne ti pod šešir...

    Kapela džonja oko kaljeve peći. Naručim svakom po 1 litru vina, okrenemo da razgovaramo ciganski, a njima oči odmah živnu:

    - Vidi se, brate, da si naš - kažu - Daj jednu cigaru i da ti sviramo onu našu: "Siroma sam, nemam di glavu da metnem, ajao, bože, kako mi je žavo što je mene žena ostavila..."

    I napravimo dobro veče. Sretno. Kao da smo pod čergom, moji drugovi Cigani, i ja, sa starim pesmama i starim uspomenama. I lepo nam. I pravi praznik, pravi državni svetac, i bez razbijenih čaša, i bez Cajke, i bez pevaljki na krilu.

    - Kolega - kaže mi kapelnik, plače i ljubi me u čelo - fala ti kao bratu. Sviraćemo ti ciganske pesme na grob kad umreš, iz poštovanje.

    Dva dana sam obilazio stare prijatelje, kao neki civilni novembarski Deda Mraz koji ne donosi pakete para, nego naslanja s njima zajedno leđa na kaljevu furunu i druguje. Ako je ovo malo moje posete vredelo kao čestitka i uteha, srećan sam, divno pijan od silnih crnih kafa i lepo mamuran od kisele vode.

    Miroslav Antić

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #172

    Odgovor: Miroslav Antic

    Prvo učešće SFRJ na Pesmi Evrovizije bilo je daleke 1961. godine. Te godine "boje" SFRJ branila je mlada i do tada nepoznata pevačica iz Novog Sada Ljiljana Petrović. U vreme prvog nacionalnog izbora, Ljiljana Petrović nalazila se u Ljubljani (Slovenija) gde je snimala svoj debi singl za izdavačku kuću Jugoton (danas Kroacia Rekords). Jože Privešek, slovenački autor, čuo je mladu Ljiljanu i predložio joj da otpeva njegovu kompoziciju Neke davne zvezde. Ona je pristala i pobedila. Ljiljana Petrović za sebe voli da kaže da je kroz evropska vrata ušla na jugoslovensku pop scenu. Tekst za ovu kompoziciju napisao je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika 20-og veka Miroslav Antić. Miroslav Antić smatrao je da socijalistička pevačica treba da bude smerno i skromno obučena. Pred sam nastup spikerka TV Ljubljane Saša Novak, koja se nalazila u jugoslovenskoj delegaciji, krišom je Ljiljani okačila srebrni broš koji je predstavljao jedini modni detalj na njenoj jednostavnoj crnoj haljini. Kompozicija Neke davne zvezde osvojila je 8. mesto sa dobijenih 9 bodova.
    Ljiljana Petrović danas živi u Novom Sadu i retko imamo prilike da je vidimo u muzičkim emisijama RTV Novi Sad. Iako nikada nije pripadala samom vrhu jugoslovenske zabavne muzike, ostaće upamćena kao uvek nasmejani interpretator brojnih balada prepoznatljivog zvuka koje je najčešće izvodila uz gitaru.


    Neke Davne Zvezde

    Muzika: Jože Privšek
    Tekst: Miroslav Antić
    Dirigent: Jože Privšek

    Stari put od lišća sav žut
    Noć na putu tom
    San od zvezda tako je žut
    San u oku mom

    O znam ja, o znam ja
    Još pamtim te dane
    Nekad si bio uz mene ti

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome i snu

    Tvoj osmeh još slutim i tvoj topli dlan
    Dok čekam, dok ćutim i tonem u san

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome i snu

    Tvoj osmeh još slutim i tvoj topli dlan
    Dok čekam, ćutim i tonem u san

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome, u srcu mome
    U samoći mojoj i snu


    Nije sjajan snimak, ali važno da ga ima
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #173

    Odgovor: Miroslav Antic


    Pesnik Mika Antić je voleo Srem i rado je dolazio. Jedno vreme je gotovo svakodnevno boravio u Beočinu gde je nameravao da uredi atelje na tavanu Starog dvorca. Taj posao se odužio, jer je Mika više vremena provodio za kafanskim stolom, dole, u prizemlju, nego gore, na tavanu. Prijatelji su ga često zaticali kako sedi sam sa dve čašice vinjaka. Neko ga je pitao:
    - Zašto naručuješ dve čašice za sebe?
    - Jedna je za mene - rekao je Mika - a druga za moje drugo ja. Da imam s kim da se kucnem!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #174

    Odgovor: Miroslav Antic



    Za ovaj film, Miroslav Antić je na festivalu u Puli 1971. godine dobio Zlatnu arenu za scenario.


    Film je sniman krajem 1970. godine prema scenariju i u režiji Miroslava Antića. Snimatelj je bio Petar Latinović, a u glumačkoj ekipi učestvovali su Mira Stupica, Pavle Vujisić, Bata Živojinović, Fabijan Šovagović...
    Tema filma je kolektivizacija u Vojvodini pedesetih godina, otkupi u selima posle II svetskog rata.
    Povodom filma, Antić je izjavio:
    Meni je veoma stalo da dokažem da Vojvodina nije samo Lala sa parčetom hleba i slanine u ruci! Ti, ljudi, Vojvođani, sudarili su se na ovom tlu sa dvema nevoljama, pre svega, sa prirodom i sami sa svojim uverenjima... Ja ne pravim film o otkupu, nego mi je otkup samo okvir, a slika su ljudi. Ne pravim film ni o poplavama iako su i one svojevrsni okvir. Na jednoj strani je priroda, na drugoj čovek...


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #175

    Odgovor: Miroslav Antic

    Iz pesme ''Posmrtni marš klovnova''

    ...

    Gledaću kako sunce nagriza drveću ruke
    pa su dlanovi lišća ranjavi i krti,
    a mostovi tegle na leđima topli vetar
    što prve kiše najavljuje.

    I ako već svi odlaze
    po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
    učiniću to odjednom,
    ne poštujući priglupe i svakodnevne smrti,
    nestrpljiv da doživim taj mrak
    što mi se u zenice strmoglavljuje.

    I smeškajući se,
    a neću objasniti zašto se smeškam
    i šta osećam
    dok mi se u raznobojnim klikerima očiju
    hiljadu svetlosti menja.

    Morate već jednom shvatiti:
    ja samo na sebe podsećam
    ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

    ...


    I sad znam
    da je mudrije učiniti korak van sebe
    nego proći milione kilometara
    u svojim grudima.

    Inače,
    bio sam pomalo vanbračno zaljubljen
    u vetrenjače
    i stanične restoracije
    i pošteno sam,
    čini mi se,
    platio kiriju,
    što sam živeo međ' ljudima.

    Nije mi žao
    što sam ispao naivan
    kao dimnjak - sanjalica
    koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam večito cvetao plavo
    i to bez razloga plavo
    kao jorgovan
    u blatu ispred kasapnica.

    ...


    Kad umrem,
    samo će mi biti žao ptica,
    jer sve vreme sam sanjao letove,
    pa ono drugo za mene nije imalo
    naročitog smisla i značenja.

    A vi se nasmejte
    kad spuste u raku velikog klovna
    i njegove nerazumljive svetove
    umorne od životnog šegačenja.

    ...


    Vi možda shvatate:
    bio sam tu
    da vam prstom na usni napišem osmeh
    i na trepavicama suzu u isti mah.
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  11. #176

    Odgovor: Miroslav Antic


    Jedan izgubljeni randevu

    Ne znam ko je rekao: pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta. U Lenjingradu je proleće, mila moja, uskoro počinju bele noći mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo... Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara. A vi ste umrli. Ovo je moj izgubljeni randevu.
    Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u Angleter gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin, obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe. Vi biste popili kafu, ja obe votke i ja bih vas voleo, ljubio bih vam dlanove, mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.
    Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u Astroji povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942. Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.
    Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom, babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja. Prever je rekao: rat je zaista jedna strana svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu, imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno.
    Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko. Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi.
    Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
    Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas. Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim. Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće. I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
    Drugo, sem votke, sem suza... stvarno ne umem.

    Miroslav Antić


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #177

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #178

    Odgovor: Miroslav Antic

    Poezija za sva vremena - Miroslav Antic

    Nije to nagovaranje, rodjeni moji.
    Ko nece dalje da cita - nek slobodno zazmuri.
    Ali pazite dobro:
    ako u vama postoji
    jedno veliko pitanje koje nestrpljivo zuri,
    pitanje vece od brda,
    i jedna treperava dusa sto veruje u cuda,
    i ako se u vama neke lepote talasaju
    i neke svetlosti radjaju,
    onda je sasvim vejedno dali zmurite
    ili ne zmurite
    jer cuda se vec dogadjaju.

    Junaci,
    nos u jastuk!
    Nek masta kao lokomotiva leti!
    razumem sve vase brige
    i nespretnosti
    i strah,
    i evo: pomazem danas svakom da se seti
    sto se bez razlog duri i smeska u isti mah.
    Junaci ,
    nos u jastuk!
    Niko ne mora znati sta je.
    Vazno je da nesto postoji i da to nesto traje
    i kazem:
    bas nije nagovaranje
    Ko nece dalje da slusa - neka zapusi usi.
    Vazno je sta je skriveno u nama,
    u dusi.

    A ova pesma je oko sto vidi i kroz tamu.
    Nju neces prevariti kao tatu i mamu

    2

    Evo o prvoj ljubavi jos samo nesto malo:
    nek ne zaboravi niko - ona je iapk vecna.
    Ona je kao nebo sto se uskovitlalo
    kad je u zoru palo u ogledala recna.
    Ona ce ostati sramezljiva i vitka
    u nekim buducim staricama
    koje sad krisom sanjaju odrezane vitice
    i zure da zavrse sve zadatke na vreme,
    i u nekim buducim penzionerima
    koji gaze po blatu i skakucu po baricama,
    skupljaju slicice fudbalera
    i dobijaju jedinice zbog Pitagorine teoreme.
    Ona je najlepsa ljuljaska izmedju
    radosti i samoce
    kad se najvise hoce,
    a niko ne zna sta hoce.
    I kad godine minu u beskraj...u daljinu...
    i prodju mnoge lepote
    i svenu mnogi cvetovi,
    jedino prva ljubav ostace negde u oku,
    u nekim obicnim stvarima,
    u pozutelim spomenarima
    kao vecno novi nepoznati svetovi.

    Zato i vredi sanjati,
    zato i vredi zeleti,
    - sta nas se ostalo tice!

    Zato i vredi napisati i kao plakat podeliti
    ove sarene reci koje na pesmu lice.

    3

    Najzad,
    u prvoj ljubavi radja se i prva bora
    ovde negde na celu
    i celog zivota te prati

    Radja se prva tuga i prva ljubomora
    i prvi put se pati.

    I odjednom ti drugcije izgleda citav svet.
    Nesto u glavi gori,
    nesto tutnja
    i vri.
    To nije kao matematika.
    Tu su dva i dva cesto - pet
    A cesto - nisu ni tri.

    Ne pitaj zasto odkud odjednom kosava brise.
    To mozda i nije vetar.
    To prva ljubav uzdise.

    Ne pitaj odkuda kise odjednom pljusnu jace.
    To mozda i nije pljusak,
    vec neko zbog ljubavi place
    i trepavice mu slane
    i rukavi mu slani
    kao presoljeni rucak i kao okeani.

    Uostalom
    sta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
    Izvoli,
    samo izvoli,
    pa ako je tebi isto ovako - ti kazi,
    a ako nije isto - onda sve se ovo ne vazi...
    Tu je sreca koju trazis,ludost o kojoj mastas i vernost kojoj se nadas....

  14. #179

    Odgovor: Miroslav Antic

    Poznajem neke kapetancine

    Poznajem neke kapetancine
    - sve same surove vucine.
    Nose bradurine.
    Pustaju brcine.
    Pustaju obrve.

    Sto cuda nacine.
    Na sve bi nacine da su muskarcine.
    Sve bi da ucine da su mangupcine,
    da su mornarcine,
    da su junacine.

    Al sve su ove kapetancine
    za mene obicne trice i kucine.

    Osim tih kapetanskih kapetana
    ima na svetu i precih stvari.
    Prvo da vidimo sta je to more.
    Prvo da vidimo sta su mornari.

    Ko nije plovio,
    ko nije brodio,
    ko se od orkanskih talasa skrivao,
    taj kao da se upola rodio
    i kao da je upola ziveo.
    I moze od te polovine
    komotno jos malo da se skine.

    Ti mislis: more je samo voda.
    More je ogromna muska sloboda.

    Mornari znaju: more se plavi
    samo u secanju,
    samo u glavi,
    samo na slici na razglednici.

    Ti mislis: more su samo ladje
    i samo daleka putovanja.

    More je kad covek u sebi nadje
    mudrost kako se budan sanja
    i kad su dani slani i sivi.

    Mudrost kako se sasvim zivi.

    Mornari se, u stvari, ne radjaju.
    Postaju od svoje maste najzlatnije.
    Sami se od sebe sebi dogadjaju,
    svaki put cudnijeneverovatnije

    Zazmure i pogode kad da se dogode
    i na kom mestu da se dogode.

    Ima tu i nekih drugih nemira:
    more je najmilije dete svemira.

    Zvezde ga kao klinca paze
    i ljube u bistro oko,
    i maze,
    i miluju mu kovrdze zelene
    i u svetlost ga umotavaju,
    i menjaju mu od vetra pelene
    kad krenu u zoru da spavaju.

    Sunce mu od svog najlepseg sjaja
    uz svaku obalu,
    uz tvrde stene
    napravi bezbroj shlingeraja
    od algi zelenih i bele pene.

    Oblaci sto se nad njim roje
    nad kolevkom mu kroz vecnost stoje,

    Mlekom ga od munja i groma doje
    i oko usta ga izbrljaju
    slagom od jutarnje rose svoje,
    pa ga ljuljaju,
    ljuljaju,
    ljuljaju

    Sve su to znaci da su rodjeni
    more i mnogo miliona
    nebeskih tornjeva,
    nebeskih zvona

    Sve su to znaci da su rodjaci
    more i ogromna visina.

    Mozda i ne znas:
    svi na svet dodju
    sa nekom zvezdom sto je pala.
    More je opna kroz koju prodju
    na drugu stranu ogledala.

    I zivotu se sasvim predaju
    i nebo zaborave dok ovde borave,
    a u stvari se samo ogledaju
    u svojoj vecnosti,
    u cudu nekom
    blistavom,
    ogromnom,
    i dalekom.

    I misle da su na zemlji samo,
    a jednako su i tu i tamo.

    Sta cekas?
    Sta gnjavis?
    Sta metiljavis?

    Prodaj sta imas i kupi vrecu.
    Natrpaj u nju svu svoju srecu.
    Baci na rame u cik zore
    i put pod noge:
    - pravo na more!

    Isprazni dzepove.
    Sve zivo prodaj.
    Pa tome otkucaj srca dodaj.
    I malo krilatih snova dodaj.
    I malo promukle pesme dodaj.

    Rasprodaj stvari nove i stare.
    Sta cekas?
    Idi u mornare.

    Idi i vidi sto su mornari
    divna decurlija i drugari.

    Pojedi s njima zalogaj hleba.
    Progutaj gutljaj vode i neba.
    Posrci poneku psovku slanu.
    Istusiraj se u orkanu.

    Postaces ludji od svake bure.
    Postaces mladji od svakog proleca.
    Doziveces za deset godina
    sto neko ne moze za tri stoleca.

    Mornari i zvezde cudesno znaju
    da vecno namiguju
    i vecno traju.

    Kad ljudi ostare odu u penziju,
    a mornar u neku drugu dimenziju.

    I kad je deda, jos se ne da.
    Jos u daljinu ceznjivo gleda.

    Do smrti, on samo sa suncem druguje.
    Tone u neku meku caroliju.
    Ne vredi za njim da se tuguje.
    Ne vredi suze da se proliju.

    Mornar ne umire.
    On mirno ode
    na onu stranu neba i vode
    u nesto slobodnije od slobode.

    Njemu ne objasne,
    njega ne uce
    kako kroz svetlost da se provuce.

    I niko ne moze da razume
    i da se seti da primeti
    kako on sve to cudesno ume,
    kako to cini u tisini.

    Dusa mu pitomo zamirise
    kao maslinjaci posle kise.

    I mislis: gotovo!
    Nema ga vise.

    A on i dalje u vetru dise.

    Sad su ti jasnije mnoge stvari.
    Znas sta je more.
    I mornari.

    Mozda bih njihove tajne precutao
    da i sam nisam svetom lutao.
    Bio sam sasav od putovanja,
    ogrnut daljinom kao plastom.
    Naucio sam kako se sanja
    i druguje sa sopstvenom mastom.

    Kad vidis mornara,
    - ne pitaj sta mu je.
    Pusti ga.
    On mnogo voli da samuje.

    On samo trepne i kad god hoce
    stvori parcence divne samoce.

    O, more surovo!
    O, nebo plavo!
    O, moja cvornovata mornarska glavo!
    Mnogo me puta vetar shljapio,
    mnogo sam gorkih bura iskapio,
    ali bar sam se i sunca napio!

    Sad i sam svatam kako se hoce,
    kako se zeli,
    kako se moze
    i u samocu i van samoce:
    dalje od svoje tesne koze.

    Sad i sam umem da se pruzim.
    Da sebe ucinim za osmeh duzim.
    Da sebe ucinim za pamet duzim.
    Da srce svoje van sebe drzim.

    Srce se nema da se ima.
    Srce se ima da ga das svima.
    Tu je sreca koju trazis,ludost o kojoj mastas i vernost kojoj se nadas....

  15. #180

    Odgovor: Miroslav Antic

    ~

    Na svu srecu, ja ti ne mogu pomoci
    i umoran sam od trazenja resenja,
    koje je uvek na dohvatu nasih kratkih ruku.
    I prolazi vreme, ruke nam jacaju,
    ali ne rastu.

    A da zakoracis?
    Ne, ne smes prva,
    a ja ne mogu biti ispred tebe.
    Da krenemo skupa?
    Ko bi se toga setio?

    Ne kradi mi medjuvreme,
    ako vec ne osecas svoje.
    Postacu hladan i promenicu se,
    ali kad-tad cu eksplodirati.
    Ko ce da skuplja parcice? Ti?
    Pa ti ne mozes da me skupis ni sastavljenog.

    Ne kradi mi medjuvreme.
    Ono nije nase.
    Ono je moje.
    I nije izmedju nas.
    Ono je izmedju mene i mene.

    Ne kradi mi medjuvreme,
    bojim se - upasces u njega.
    Ne kradi mi sebe od mene,
    budalo glupa.
    Postaces medjuvreme
    i ostaces zauvek sa mnom bez mene.
    Tu je sreca koju trazis,ludost o kojoj mastas i vernost kojoj se nadas....

Strana 12 od 24 PrvaPrva ... 2101112131422 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •