1999. godina, bombardovanje Srbije - Strana 4
Strana 4 od 6 PrvaPrva ... 23456 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 79
  1. #46

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    да се никада не заборави

    пренето са : rasonalisti.net

    SAVEZNIČKO BOMBARDOVANJE SRBIJE U II SVETSKOM RATU

    Besomučno anglo-američko razaranje desetina srpskih i crnogorskih gradova, varoši i sela, započeto je 20. oktobra 1943. a okončano 18. septembra 1944. god. Staljinove invazije na Srbiju, najveće su misterije naše novije istorije. O ovoj velikoj vazdušnoj operaciji koja je progutala hiljade i hiljade ljudskih života, za vreme Titovog života niko nije smeo da kaže ni jednu reč. Sadašnji režimi u Srbiji i Crnoj Gori ništa ne preduzimaju da bi se utvrdila istina o najvećoj i najstrašnijoj vazdušnoj invaziji koja je na naše prostore ikad organizovana.
    Misterija kojom je ova akcija Engleza i Amerikanaca obavijena istrajava tako i do današnjeg dana. Ključne karike te velike enigme još su potpuno zamagljene. Još se pouzdano ne zna ni ko je tu operaciju zahtevao, a ni danas se ne zna šta je bio pravi cilj ove invazije. Sve je normalno činjeno pod firmom isterivanja Nemaca iz Srbije i Crne Gore. Još manje se zna zašto su Englezi i Amerikanci ovu operaciju izvodili na poseban način. Zašto su Srbiju i Crnu Goru zasipali tepih bombam, zašto su na našim gradovima i selima vežbali ono što će kasnije primeniti i u nemačkoj? Najzad, zašto je ova kanonada sistematski produžavana iako se od samog početka znalo da nemci u Srbiji i Crnoj Gori nemaju gotovo nikakve gubitke, a da je njen pravi efekat hiljade nevinih mrtvih ljudi, kako je tvrdio Titov najbliži saradnik Edvard Kardelj.
    Tek u poslednje vreme neke od ovih enigmi su, ne samo stidljivo i oprezno, već i krajnje površno pokrenute sa mrtve tačke.U Leskovcu, verovatno najvećoj žrtvi ove „pomoći“ anglo-američkih „saveznika i oslobodilaca“ organizovan je i jedan naučni skup, ali posle svega kontraverze o svemu tome danas su izgleda još veće nego što su bile. Formalno tabu tema je načeta, a pravi smisao i cilj ove operacije još nije otkriven. Čak se polako stvara utisak da se ta velika misterija do kraja i ne može rasvetliti.
    Posle višemesečnog istraživanja u srpskim, ruskim i engleskim arhivama, Evroglas je prvi bio u prilici da tu veliku, tajnu svakako jednu od najvećih iz naše novije istorije, potpuno dešifruje.

    Prva žrtva naših zapadnih „saveznika“ bio je Niš. Bila je sreda, 20. oktobar 1943 god. Časovnik pokazuje da je 13 časova i tri minuta. Nebo je proključalo. U niskom letu, sa zaglušujućim motorima, Nišu se približava nekoliko desetina bombardera. S pomešanim osećanjima, lebdeći između straha i nade, Nišlije upiru poglede ka plavom svodu iznad grada. Samo koj sekund kasnije neverica prerasta u šok. Zaglušujući huk avionkih motora meša se sa potmulim eksplozijama, koje se čuju sa svih strana. Iz guste prašine, koja je prekrila ceo grad, čuju se samo vapaji. Najviše iz najsiromašnijih delova grada smeštenih oko železničke stanice, iz Šumadijske, Drinske, Prizrenske, Kjmakčalanske, Gvozdene i Banjalučke ulice. U ruševinama život gubi više od 250, žena i dece.
    Pored Niša kojeg su razarali čak 15 puta, i Beograda, na koji su se obrušavali 11 puta Englezi i Amerikanci su, po Titovom odobrenju, masakrirali praktično sve veće gradove i naselja po Srbiji i Crnoj Gori. Kraljevo su mitraljirali šest puta, Podgoricu, Zemun i Ali bunar četiri puta, Novi Sad tri puta, Smederevo, Nikšić, Ćupriju i Popovac kod Paraćina po dva puta. Na njihovoj meti našli su se i bespomoćni civili Sremske mitrovice, Rume, Velikog Bečkereka, Kruševca, Peći, Kragujevca, Kovina, Pančeva, Velike Plane, Bijelog Polja, Prijepolja, Kuršumlije, Prokuplja, Vučja, Lebana, Grdelice, Podujeva, Raške, Stalaća, Mitrovice, Prištine....
    Nemački objekti u Nišu pretrpeli su samo manja oštećenja. U prisustvu nekoliko hiljda Nišlija većina žrtava je, posle opela, sahranjena u zajdeničku grobnicu. Na svaku humku poboden je krst, a na sredini zajdeničke grobnice stavljen je veliki čamov krst na kome su krupnim crnim slovima ispisane reči „20 oktobar 1943“.
    Na vest o anglo-američkom razaranju Niša, koje je usledilo nekoliko dana posle Moskovske konferencije predstavnika SSSR-a, SAD i Velike Britanije, na kojoj se raspravljalo i o situaciji u Jugoslaviji, u Beogradu su preduzete sve mere za proglašenje uzbune. Železnički saobraćaj je odmah obustavljen. Sa železnice sklonjeni su svi civili, a činovnici Ministarstva saobraćaja poslati su kućama.
    Mesec dana kasnije, krajem novembra 1943. godine, Tito je , na predlog svojih saradnika iz Slovenije, u Jajcu proglašen za maršala. Dva meseca kasnije, petog februara 1944 god. on će svojim izaslanicima u Srbiji uputiti depešu koja će više od 50 godina skrivati jednu od najvećih tajni drugog svetskog rata na našim prostorima. Tajnu ko je u stvari tražio, ko predlagao, a ko odobravao najbestilnije razaranje srbskih i crnogorskih gradova u njihovoj istoriji. U ovoj depeši tito svoje poverenike u Srbiji najpre obaveštava da im u specijalnu misiju šalje engleskog majora Džonija Hanikera, člana britanske vojne misije privrhovnom štabu NOVJ, a onda im od reči do reči kaže: „Sve vaše želje u pogledu pomoći savezničkog vazduhoplovstva on će dostavljati Savezničkoj misiji pri Vrhovnom štabu NOVJ. Vrhovni štab će ipak ODLUČITI da li će predloženi cilj bombardovati“. Ova depeša razrešava sve dileme koje su naši istoričari i drugi Titovi doušnici decenijama izmišljali da bi „najvećeg sina našeg naroda i narodnosti“ sačuvali od njega samoga. A oni, su decenijama, mnogi to čine i danas, tvrdili da Tito i njegov Vrhovni štab nisu imali nikakve veze sa anglo-američkim bombardovanjem najvećih gradova Srbije i Crne Gore, da oni tu operaciju ni slučajno nisu odobravali, da se Tito navodno ljutio na Engleze i Amerikance zbog ove čudovišne operacije, čak da je kod svojih zapadnih saveznika protestovao što tako bezdušno uništavaju srbske i crnogorske gradove, što bezratložno ubijaju bespomoćno civilno stanovništvo ... A sad je, kao na dlanu, jasno da je sve te terorističke akcje tražio i odobravao sam Tito, da je njegova reč bila i prva i poslednja. Njegovi izaslanici u Srbiji i Crnoj Gori prijavljivali su, po Titovom nalogu, svoje želje. Njihove želje on je usaglašavao sa svojim željama i sam je odlučivao kad će one, kako i sa koliko aviona i bombi biti realizovane.
    Bombardovanje svih gradova Srbije i drugih delova Jugoslavije, od početka pa sve do kraja ove višemesečne terorističke operacije, bila su u isključivoj nadležnosti Titovog Vrhovnog štaba. To je svojim saradnicima u Sloveniji krajem jula 1944 godine otkrio Edvard Kardelj. Evo kako taj deo njegovg pisma glasi od reči do reči: „Dogovarajte se s Englezima o saradnji njihove taktičke avijacije u vašim akcijama (mitraljiranje kolona, manja bombardovanja konkretnih ciljeva na frontu itd.). Oni na takav način sarađuju u celoj Jugoslaviji. BOMBARDOVANJE GRADOVA I UOPŠTE ODOBRAVA SAMO VRHOVNI ŠTAB“.
    Desilo se to 30.marta. 1944. Samo jedna bomba teška 500 kg. Srušila se i u prah pretvorila četiri porodične kuće u centru ovog već istraumiranog grada. Izvlačenje mrtvih i ranjenih trajalo je punih šest dana. Sedmog dana pored zajedničke grobnice žrtava 20. oktobra 1943. spuštena su tela 11 Nišlija, a nekoliko desetina preostalih nesrećnika sahranjeno je u porodične grobnice.
    „Ja bih razumeo bombardovanje Niša“ rekao je opraštajući se od svojih sugrađana okružni načelnik Jovan Barjaktarjević da smo mi zaraćena sila, pa da oni hoće da nas primoraju da kleknemo na kolena i da položimo oružije. Da nas primoraju na kapitulaciju. Pa zar mi nismo kapitulirali i pobacali oružije još onda kada smo se vezali za one koji su ove žrtve i prouzrukovali. Sada mi nemamo pred kim da kapituliramo, jedino ako oni hoće da kapituliramo pred Titom“.
    Još žrtve ovog, drugog bombardovanja nisu bile ni sahranjene, a Englezi i Amerikanci su se ponovo, po treći put, ustremili na Niš. Bilo je to u sredu, 5 aprila 1944. god.
    Prvi znak za uzbunu dat je u 13.30 časova, sat i po kasnije, kada su svi pomislili da je opasnost prošla, nad gradom su se u borbenom poretku pojavili prvi anglo-američki bombarderi. Brujali su iz pravca severoistoka. Ovog puta režija razaranja grada na Nišavi bila je još ciničnija. Prvi avioni su obavili Niš veštačkom maglom, a oni koji su stizali iza njih nasumice su, sa visine od tri-četiri hiljade metara, bacali svoj ubitačni tovar. Prvi udar počeo je u 15, drugi u 15.15, treći najžešći, u 15.40 časova. Na bespomoćne nišlije Englezi i Amerikanci su preko Titovog vrhovnog štaba izručili 248 bombi od kojih samo tri nisu eksplodirale. Najlakše su imale 100 a najteže 500 kg. Život je izgubilo 88,a teže i lakše je ranjeno 184 ljudi, žena i dece. U ruševinama su ostale cele porodice. Srušeno su desetine porodičnih kuća i javnih zgrada. Bombe su padale čak i po gradskom groblju. Nemački objekti opet su ostali čitavi!
    „Dojučerašnji naši saveznici izjavio je predsednik opštine Jovan Čemerkić „svojim bezumnim držanjem i grubim terorističkim napadima iz vazduha u crno zaviše ovaj grad. Stvoriše mu oreol mučeništva. Pobijeni svet je većinom sirotinja“.
    U međuvremenu, dok su Englezi i Amerikanci, prema odluci Titovog vrhovnog štaba, po drugi put sejali smrt po Nišu, svom vrhovnom komandantu se 30. marta 1944 šifrovanom porukom javio Peko Dapčević. On je svom maršalu prijavio svoju želju. „Treba tražiti da saveznici što prije bombarduju Nikšić“.
    Nedelju dana kasnije 7. i 8. aprila, Nikšić je sravnjen sa zemljom. U ovom gradu, koji je tada imao 5.000 stanonika i oko 10.000 izbeglica, nastupio je pravi pakao. Pod ruševinama je nađeno 500 muškaraca, žena i dece, što mrtvih, što ranjenih, dok su drugi delovi stanovništva bez krova i pomoći javio je međunarodnom crvenom krstu u Ženevi gradonačelnik Nikšića Jevrem Šaulić. „Neprijateljski avioni“ izveštavao je Šaulić „ne samo da su zasuli grad bombama najtežeg kalibra, nego su još gađali civilno stanovništvo iz mašinskih pušaka i vatrenog oružja iz aviona.“
    Sutradan, 9. aprila, progovorio je i radio London: „Prilikom napada britanskih „Velingtona“ na Nikšić bačene su na razne objekte blok – bombe od 2000 kg. Porušeno je ili oštećeno pola varoši. Nikšić je bombardovan na traženje maršala Tita“.
    Šest dana kasnije, 15 aprila, na Veliku subotu, engleski i američki bombarderi po nalogu Titovog vrhovnog štaba opet seju smrt po Srbiji. Na meti je opet, četvrti put bio Niš. Razaranje ovog već duboko ucveljenog grada trajalo je, sa kraćim prekidima, ravno pet časova. Počelo je tačno u 11 časova. Naselje Crveni Krst sravnjeno je sa zemljom. U vazduh su leteli čak i posmrtni ostaci onih nesrećnika koje su Englezi i Amerikanci pobili prilikom ranijih bombardovanja Niša. Gradsko groblje bilo je razrovano, krstovi s kolektivnih grobnica oskrnavljeni. Preživelo stanovništvo je odmah napustilo grad.
    U Beograd je tek stigla vest da je Niš bombardovan, ali beograđani kao da nisu hteli da veruju da to isto može i njiam da se dogodi. Nisu verovali ni u trenutku kada je dat znak za uzbunu. Mnogi su se sklonili ali čime je znak za uzbunu prošao ulice su ponovo oživele. Čak i kada su se prvi anglo-američki avioni pojavili beograđani su ih radoznalo gledali, ne sluteći šta će se desiti. Samo za nekoliko sekundi kristalno vedro nebo nad Beogradom premreženo je hiljadama aviona. Počeo je pravi pakao, vrilo je kao u kotlu. Istovremeno su fijukale stotine bombi, zavijale su gradske sirene, urlali motori aviona. Balonijeva pijaca i sve okolne ulice u kojima tokom rata nikada nije bio ni jedan vojni objekat, bile su razorene i uništene. Prašina je prekrila pijacu na Kalenića guvnu, bolnice, u kojima su bili naši tek pristigli iz nemačke, pretvorene su u ruševine. Razoreno je i prvo beogradsko porodilište koje je sagrađeno posle Prvog svetskog rata dobrovoljnim prilozima beograđana. U njemu su Englezi i Amerikanci prekratili živote i nekoliko porodica sa tek rođenim bebama. U kući Šićevića u centru grada smrt je našlo sedmoro beograđana. Glavni nemački punktovi u Beogradu nisu ni okrznuti. Nekoliko sati kasnije, na drugi dan uskrsa, usledilo je drugo još bezobzirnije bombardovanje Beograda. „Savezničke „ bombe pogodile su Centralni higijenski zavod, Bolnicu za zarazne bolesti, Dom slepih, Berzu rada, Ortopedski zavod, Dečiju bolnicu, Dečiji dispanzer... Stradalo je nekoliko mlinova, galerija, biblioteka, izdavačkih preduzeća, muzičkih škola, bioskopi na Terazijama, Center za humor, Srbsko narodno pozorište... Srušene su Terazije, oštećeni svi mostovi na Savi i Dunavu, prah i pepeo prekrio je desetine beogradskih ulica. Od Niške, Stiške, Alekse Nenadovića, Krunske, Francuske, Rimske, Miletine, Mekenzijeve i Kneza Miloša do Mletače, Kraljice Natalije, Zvečanske, Hadži Đerine, Nemanjine...Razorne „savezničke“ bombe pogodile su glavnu Železničku stanicu, železnička stanice u Topčideru i Rakovici, Okružni ured za osiguranje radnika, palatu „Albanija“, Poštu br.2, Fabriku štofova Vlade Mitića na Karaburmi, Fabriku hartije „Vapa“, Tehnički fakultet, Vajfertovu pivaru, Studenski dom. Beograd je bio obogaljen – nemački objekti su ostali tamo gde su i bili. Život je izgubilo 2.000 ljudi, žena i dece, teže i lakše je ranjeno oko 5.000 beograđana.
    Među depeđama u kojima Koća Popović maršalu Titu, na njegov zahtev, predlagao šta sve u Srbiji treba bombardovati verovatno su posebno bizarne one koje je uputio 28. i 29. avgusta 1944. godine. U prvoj on svog izveštava kako „sada saznajemo da su u Leskovcu bile velike snage, uglavnom Nedićevske“ i da su „otišle iz Leskovca za Kruševac Zaječar i tri voza Bugara za Niš...“ Nekoliko sati kasnije, sutradan, Popović predlaže ozbiljno bombardovanje tog istog Leskovca iz koga su Nedićeve i bugarske trupe „otišle za zaječar i za Niš...“ Bombe na srbsku prestonicu su bacale leteće tvrđave B-17 i četvoromotorni bombarderi B-24, koji su se, ironijom sudbine zvali „liberatori“ – „oslobodioci“. Engleske i Američke bombe ubile su svakog šestog žitelja Podgorice. Ubijeno je 2.500, a ranjeno 4.500 stanovnika. Nemačka vojska imala je samo 15 mrtvih.
    Nemački gubici u Beogradu bili su sto puta manji od žrtava nevinog civilnog stanovništva. Samo u jednom danu ispred centralnog groblja stajalo je 450 kovčega Beograđana kojima je neko iz porodice ostao živ pa je mogao da se postara za njihovu sahranu. Beograđani su bili preneraženi kada su jednoj velikoj bombi, koja nije slučajno eksplodirala, otkrili poruku koju im šalju Englezi i Amerikanci i oni koji su odobrili suludo masakriranje Beograda. Na bombi je krupnim ćiriličnim slovima bila poruka „Srećan Uskrs!“.
    Desetak dana kasnije, u sredu 26. aprila, radio London je javio da je maršal Tito Englezima i Amerikancima uputio poruku zahvalnosti za bombardovanje jugoslovenske teritorije. U to vreme Beograd je gotovo sve svoje bolnice i druge zdravstvene ustanove, sa bolesnicima i svim medicinskim osobljem, iselio iz grada. Gradsko porodilište smešteno je u podavalsko selo Zaklopaču. Beograd je zamro. Saobraćaj u gradu je obustavljen, škole i fakulteti su prestali sa radom. Hiljade unezverenih Beograđana potražilo je utočište u Ripnju, Velikom Mokrom Lugu, Rakovici, Pinosavi, na Avali. Direkcija za ishranu stanovništva počela je da preostalom stanovništvu deli namirnice preko 114 pekara i 340 prodavnica. Za nepunih mesec dana Beograđanima je na ovaj način podeljeno 126 vagona brašna, 17.5 vagona šećera, 16 vagona soli, 12 vagona sapuna, četiri vagona ulja.
    Ranjenim gradom krstarile su desetine ekipa za rasčišćavanje ruševina i izvlačenje mrtvih i ranjenih Beograđana. U ovim ekipama je bilo i staro i mlado, prvaci drame, opere i baleta Srpskog narodnog pozorišta, učenici i studenti, radnici i činovnici, najistaknutiji sportisti. Javili su se i mnogi dobrotvori. Industrijalac Stevan Stefanović priložio je milion dinara, general Milan Nedić dva miliona, Pančevački mlinari poslali su 25.000 kg. Pšenice i kukuruza i 150 kg. Masti. Tanasije Živojinović predsednik opštine u Resniku priložio je 50.000 dinara, Milutin Hadži-Vuković 25.000 dinara a dr. Dimitrije Miodragović je deci srbskih izbeglica namenio 10.000 dinara. Crveni krst Požarevca uputio je 500.000 dinara, Tihomir Dimitrijević iz Požarevačkog Aleksandrovca dao je 5.000 kg. Kukuruza, 2.000 kg. Pšenice i 50 kg. Kilograma masti. Beograd je strahujući od novih čestitiki „saveznika“ noću bio poptpuno zamračen. Kazne za krađe, špekulacije bile su sve veće. Od raznih špekulanata i crnoberzijanaca svakodnevno su oduzimane stotine kilograma raznih proizvoda koje je vlast u najvećem broju slučajeva delila bolnicama, obdaništima i dečijim domovima.
    U depeši koju je 21.jula 1944 uputio Titu na vis, Koča Popović je predložio da se bombarduje i „jugozapadna strana groblja na Banovom brdu“.
    U nizu drugih depeša Popović je krajnje neodređeno fiksirao ciljeve koje Englezi i Amerikanci treba da razore. Tako je 1. avgusta 1944 predložio: Zahtevajte hitno bombardovanje Lebana, Koča“. Tri dana ranije poručivao je „Mnogo bi nam koristilo bombardovanje Prištine“. A 5. avgusta bio je nestrpljiviji: Hitno potrebno bombardovanje Kurđumlije“. U svim ovim depešama, kao što se vidi Koča Popović uopšte nije označavao nemačke vojne ciljeve koje zapadni „saveznici“ treba da razore, već je cela naselja i gradove proglašavao metama koje razornim bombama treba „osloboditi“.
    Oglasio se ubrzo srbski diplomata dr. Miroslav Spalajković, koji je rekao: „Titov pokušaj prodora u Ibrasku dolinu i anglo-američko bombardovanje Beograda predstavljaju dva povezana poteza iste ratne operacije. Istog dana kada je i Beograd, na uskrs 1944. god. „saveznički bombarderi su se ustremili i na cnogorsku prestonicu. Cetinje je bilo svo u ruševinama. Istog dana stradali su i Žabljak, Šavnik, Kolašin, Andrijevica, Gacko, Bileća.
    Samo dva dana kasnije 19.aprila 1944 godine, maršal Tito se obraća Peku Dapčeviću i Mitru Bakiću, svojim izaslanicima u štabu 2. korpusa NOVJ: „Javite nam koja mesta treba bombardovati“. Dapčević i Bakić radio vezom odgovaraju: Neka bombarduju Sjenicu, Bjelo Polje i Podgoricu. Molimo hitan odgovor na ove predloge. Peko, Mitar“. Titov odgovor je stigao iz vazduha.
    U ranu zoru 5.maja 1944 na Podgoricu je krenulo 120 teških četvoromotornih bombardera. Nastao je pravi pakao. Pola Podgorice je razoreno do temelja. Engleske i američke bombe ubijaju svakog šestog žitelja Podgorice. Od 15.000 ljudi, teže i lakše je ranjeno gotovo 4.500 dece, žene i staraca. U kući Mila Begovića iziginula je cela porodica, on, njegova supruga i četvorica sinova. Ista sudbina zadesila je i Andriju Đuraševića i desetine drugih podgoričkih porodica. Nemačke žrtve bile su gotovo 200 puta manje od gubitaka nevinog civilnog stanovništva Podgorice. Nemačka vojska je imala 15 mrtvih. Prema izveštaju nemačke komande za Jugoistok „60% grada je razoreno“, a Peko Dapčević je, bez obzira na sve, bio veoma zadovoljan. „U Podgorici“ javljao je on svom maršalu „bombardovani su uglavnom vojnički objekti, bolnica kruševac, auto-park, razni magacini i skladišta i svi položaji: Gorica, Ljubović, Kokanereška Gora, most na Cijevni i sva okolna sela. Bilo je deset velikih požara... Prema dosadašnjim podacima oko 2.000 žrtava. Politički, vojnički i MORALNI efekat bombardovanja DOBAR
    Dve nedelje kasnije, baš u vreme dok su se gradom prenosili glasovi kako se Čerčil izvinjava za uskrašnje bombardovanje srbske prestonice, kako je engleski kralj obećao da se to više neće ponoviti. Beograd je ponovo zavijen u crno.
    Bio je četvrtak, 18. maj 1944. Jutro je uveliko odmaklo. Časovnik na Terazijama pokazuje 9.55. Nad oblačnim i kišovitim nebom istraumiranog grada zatutanjali su engleski i američki bombarderi. Napad je bio još bezočniji od onog uskršnjeg. Glavna meta, ovog puta, bila je periferija Beograda u kojoj je stanovala gradska sirotinja. Pašino brdo, Kotež, Neimar i Čubura obavijeni su gustim oblacima dima i prašine. Orgijanje „savezničkih“aviona trajalo je gotovo puna dva sata. U nekim delovima grada bombe padaju na svakih sto kvadratnih metara. Samo ispod jedne kuće izvučena su 32 leša. Radio Bejrut je u emisiji na rumunskom jeziku objavio da su u mnogim engleskim avionima koji su sejali smrt po Beogradu bile jugoslovenske posade koje je Tito početkom 1944 godine uputio na obuku u anglo-američke baze smeštene na jugu Italije. U ovom razaranju Beograda, trećem po redu, izginulo je blizu 2.000 ljudi, žena i dece.
    Samo 24 časa po završetku „nedelje pacova“ engleski i američki bombarderi su se po deseti put okomili na Beograd. Tog dana, 8. septembra, na grad su padale bombe 1.000 kilograma. Srušene su i mnoge višespratnice, među kojima i ona na uglu Njegoševe i Kralja Milutina ulice. Opet su bile desetine mrtvih i obogaljenih, ucveljenih i unakaženih . U ruševinama je ostao i penzionisani general Petar Pešić bivši ministar Generalštaba Kraljevine Jugoslavije, inače poznati prijatelj Engleza. Nekoliko sati kasnije ovaj stari srbski oficir, nosilac mnogih najviših domaćih i stranih odlikovanja i priznanja ispustio je dušu. Deset dana kasnije, 18 septembra, kada je meršal Tito, zadovoljan efektima anglo-američkog bombardovanja Srbije, krenuo na prvi razgovor sa Staljinom, od koga će tražiti da „izvrši kopnenu invaziju na Srbiju“, Beograd je već jedanaesti put bio na meti engleskih i američkih bombardera.
    Tito i njegov Vrhovni štab, po svemu sudeći, od samog početka su znali da od anglo-američkog bombardovanja najvećih srbskih i crnogorskih gradova najviše strada nevino civilno stanovništvo, a da du nemački gubici minimalni. Gotovo zanemarljivi. To se kao na dlanu vidi iz pisma koje je Edvard Kardelj 29. jula 1944 god. s Visa uputio centralnom komitetu KP Slovenija. Podsećajući svoje saradnike da je Titov glavni štab u Sloveniji tih dana „predlagao da se bombarduje Ljubljana“, Kardelj u svom pismu ljutito kaže „ne razumem koje vas potrebe teraju na to i u čiju korist bi bilo to bombardovanje. Nema sumnje da bi u Ljubljani bilo na hiljade naših mrtvih ljudi, a neprijatelj ne bi pretrpeo gotovo nikakve gubitke. U TOME IMAMO ISKUSTVO IZ CELE JUGOSLAVIJE. Imajte na umu „opominje Kardelj“ da saveznički avioni bombarduju na poseban način, tako da pokrivaju CELE POVRŠINE. Možete lako zamisliti kako bi to izgledalo u Ljubljani. Bila bi KRAJNJA LAKOMISLENOST I NEODGOVORNOST pred svojim narodom nemati u vidu sve (te) momente. To važi ne samo za Ljubljanu, već i za druge tačke. Kardelj je tako, verovatno zahvaljujući i svojim specijalnim odnosima sa Titom, spasao Ljubljanu i Sloveniju, a razaranje Srbije je i dalje nastavljeno. Čak i pojačano.
    Pošto se posle ovog pisma u angloameričkom masakriranju Srbije ništa nije promenilo logičan zaključak je da su hiljade naših ubijenih ljudi predstavljale jedan od najvažnijih ciljeva onih koji su naručivali i odobravali akcije engleskih i američkih bombardera.
    Dok su Beograd i mnogi drugi gradovi i varoši u unutrašnjosti Srbije vidali rane i sahranjivali svoje najrođenije, engleski i američki avioni nastavljali su svoj krvavi pir. Na njihovoj meti opet se, po šesti put našao ojađeni Niš. Ovog puta još podmuklije nego ranije, kad je grad bio na spavanju. Između 2.20 i 3 časa po ponoći Englezi i Amerikanci su 9. juna 1944. na Niš bacili blizu 400 bombi. Na spavanju je pobijeno nekoliko desetina Nišlija. Dva dana kasnije 11. juna u 9 časova, zapadni saveznici obrušavaju se na Smederevo. Na grad je palo oko 500 bombi koje su usmrtile 80 ljudi, žena i dece, a teže i lakše ranile oko 200 Smederevaca. U isto vreme Englezi i Amerikanci, na osnovu odobrenja Titovog vrhovnog štaba, po sedmi put kreću na Niš. Opet ruševine, nevine žrtve i lelek, nove humke.
    U međuvremenu „saveznici“ postaju sve bezobzirniji. Na Beograd, Niš, Smederevo i mnoge druge gradove Srbije, pored bombi, sve češće bacaju razne predmete punjene eksplozivom. Radnik Simeon Kindobranski je u dvorištu kuće u Admirala Vukovića 55 u Beogradu ugledao jednu tubu karmina za usne. Kad je pokušao da je otvori, tuba je eksplodirala. Iznad gornjeg Milanovca iz anglo-američkih aviona su bacali razne eksplozivne kutije, pehare i olovke koje su teško povredile četvoricu ljudi. Eksplozivni predmet veličine jajeta odneo je desnu ruku i tri prsta leve ruke Đorđu Krstiću iz okoline Leskovca. Od sličnih predmeta stradao je Pavle Savkić iz Kustaka kod Smederevske Palanke, devojčice Draginja i Dragica Antonijević iz Bora i mnogi drugi.
    Samo pet dana posle sedmog usledilo je i osmo bombardovanje Niša. Pred ponoć između 14 i 15 juna na grad je najpre ispaljeno nekoliko stotina svetlećih raketa, a potom je na Nišlije koje su tek krenule na počinak sručeno oko 200 bombi. Osam dana kasnije 23. juna izmeđžu 9.30 i 10.15 časova naši „zapadni saveznici“ na Niš bacaju fosforne bombe. Dvadeset dana kasnije, 3. jula između 10.30 i 12 časova, kobni anglo-američki avioni opet kruže nad Beogradom. U sedmom granatiranju najvećeg grada Srbije. Najviše je stradala Čukarica, na kojoj je pored nekoliko desetina mrtvih, sa zemljom sravnjeno oko 80 kuća. Razoreni su Fabrika šećera i škola „Matija Ban“. Radio London je javio da su pogođeni važni nemački objekti, koji su praktično ostali neokrznuti, a nevine žrtve danima izvlačene iz ruševina nije pomenu ni jednom jedinom rečiju.
    S odobrenjem Titovog glavnog štaba Englezi i Amerikanci su postajali sve drskiji. U subotu, 22. jula 1944 godine obrušili su se na civilni voz koji se obraćao između Kraljeva i Čačka. Ubili su četiri putnika, a 12 teško ranili. Na stanici u Kraljevu učinak im je bio još veći. Ubili su ravno 30 ljudi. Istog dana prvi put je bombardovan Kragujevac u kome je ubijeno više od 80 nevinih ljudi,žena i dece.
    Tad su prve bombe pale i na periferiju Kruševca, selo Bivolje, na Glibovac i druga sela u okolini Smedereva i Smederevske Palanke. Tih dana Beogradom su kružila obaveštenja. „Pamet u glavu! Ni levo, ni desno, nego svojim pravim srbskim putem, samo za svoje interese i za interese svoga naroda i sve Srbije“. U prestonici Srbije organizovana je čak i izložba „Život teče dalje“. Sudbina Srbije u međuvremenu je uveliko išla drugim pravcem. U petak, 11. avgusta 1944 godine organizovano je noćno razaranje nezaštićenog Kraljeva. Šest bombi palo je na Dečiji dom. Samo u jednoj kolektivnoj grobnici sahranjeno je 40 kraljevačkih mučenika. Na poslednji ispraćaj, svojim sugrađanima stiglo je pola Kraljeva.
    „Oslobođenje“ je uzimalo novi danak u krvi. „Saveznici“ su u Ali-bunaru ubili 128 nevinih ljudi, žena i dece, gotovo četvrtinu celokupnog stanovništva ovog banatskog mesta. Ubrzo je na ucveljeni Niš bačeno još oko 800 bombi, a 21. avgusta 1944 godine drugi po veličini grad Srbije potpuno je dokusuren. Tih dana na peć su bacane bombe od 500 kg. Razorena je i Ćuprija, bombe padaju po šumadijskom selu Markovcu, Žitkovcu kod Aleksinca i drugim bespomoćnim srbskim selima i gradovima.
    U međuvremenu nastavljeno je sistematsko razbijanje Beograda. Masakriranje prestonice Srbije organizovano 3. septembra 1944. godine trajalo je puna dva sata. Ovog puta na redu su Dušanovac, Rakovica, Karaburma, pa ponovo Pašino brdo, Koteš, Neimar i ulice oko glavne železničke stanice. Tri dana kasnije, 6 septembra 1944 u 10časova usledilo je novo granatiranje. Stradali su Senjak, Sarajevska ulica, sirotinjske barake pored Save...
    Dan pakla osvanuo je 6.septembra 1944. godine:“Ceo Leskovac kao da se digao u vihoru prašine i dima. Ono što je ostalo od Leskovca ležalo je obavijeno pokrovomod dima“, zapisao je očevidac ovog terorističkog čina Ficroj Maklejn, Čerčilov izaslanik u Titovom vrhovnom štabu, njegov potonji dugogodišnji prijatelj, kojem je maršal Tito posle rata u znak zahvalnosti poklonio jednu velelepnu vilu na Korčuli, koja je pre toga oteta. Ispod „savezničke“ prašine ostala je gotovo četvrtina Leskovca. Od 28.000 stanovnika život gubi više od 6.000 ljudi, žena i dece. Nemački gubici u Leskovcu i okolini bili su 300 puta manji od gubitaka civilnog stanovništva. Bila je to kulminacija anglo-američke pomoći Titu da što više rastroji i istraumira Srbiju u kojoj je većina stanovništva bila protiv njegove komunističke diktature.
    Srbija je tako pala na kolena. Samo u prvoj nedelji septembra Englezi i Amerikanci su svakodnevno sa 200 – 300 lovaca i bombardera razarali ono što je od Srbije ostalo. Njihovi kobni bombarderi su u toj nedelji od 1. do 7. septembra 1944. godine, izveli ravno 1.973 borbena leta nad Srbijom i Crnom Gorom. Tu monstrouznu operaciju titovi zapadni saveznici nazvali su „Nedeljom pacova“. Ta klasična vazdušna invazija izvedena je 33 dana posle priznanja Titovog najbližeg saradnika Edvarda Kardelja da anglo-američko bombardovanje naših gradova ne nanosi „gotovo nikakve gubitke“ nemačkoj vojsci, već da je jedini opipljivi rezultat ovih akcija „na hiljade mrtvih ljudi“. Desetak dana posle „Nedelje pacova“ maršal Tito je noćnim letom sa visa otišao u tajnu posetu Josifu Vasarionoviču Staljinu. Posle sisitematske vazdušne invazije zapadnih „saveznika“, koja je trajala od proleća do jeseni 1944 godine, ubrzo je usledila i klasična kopnena invazija na Srbiju. Pod firmom isterivanja Nemaca, Staljin i Tito su na Srbiju uputili nekoliko stotina hiljada sovjetskih vojnika, koji su po Srbiji palili i silovali sve što su stigli. Postoje slučajevi da su posle silovanja majke i kćerke zakivali žrtve pred svojom porodicom za koševe sa kukuruzom. To su bili „saveznici“ i „oslobodioci“.
    Poruku je izmenio Dejan B, 11.02.2008 u 18:47 Razlog: Link

  2. #47

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Citat NIKNIK kaže: Pogledaj poruku
    Да се никада не заборави


    Очигледне последице
    У Србији се до 1999. регистровало између 15.000 и 20.000 нових случајева канцера, да би тај број већ 2004. достигао цифру од 30 000 нових болесника

    Ко нас је бомбардовао
    Белгија, Канада, Чешка, Данска, Француска, Немачка, Грчка, Мађарска, Исланд, Италија, Луксембург, Холандија, Норвешка, Пољска, Португалија, Шпанија, Турска, В. Британија и САД

    Нато је кршио међународне законе
    Мора се знати да су НАТО снаге бомбардујући СР Југославију прекршиле следеће међународне конвенције, резолуције и протоколе:
    - Конвенцију о деловању на животну средину донету 1977.
    - Конвенција о заштити светске природне баштине 1982.
    - Стокхолмску декларацију о животној средини 1972.
    - Додатни протокол број 1 у Женевској конвенцији. У области заштите жртава међународних ратних конфликата 1949.
    - Конвенцију о забрани употребе одређених убојних средстава.
    - Бечку конвенцију о заштити озонског омотача
    - Монтреалски протокол о супстанцама које оштећују озон (1987. са изменама 1997.)
    - Резолуцију Поткомитета за превенцију дискриминације и заштиту мањина комисије УН за људска права из 1996. и 1997

    Црна Гора признаје
    Шест од осамнаест домаћих стручњака - физичара и припадника војске, који су учествовали уклањању муниције са уранијумом са рта Арза код Херцег Новог, добило је генетске поремећаје, пише подгорички Дан поводом саопштења Министарства здравља Србије.
    Према речима помоћника министра др Невене Карановић, реч је о последицама присуства осиромашеног уранијума баченог на црногорско полуострво Луштица током НАТО бомбардовања. Код шест особа је у урину пронађено 0,03 до 0,23 милиграма уранијума по литру и утврђене су специфичне промене хромозома, директно изазване ОУ. Деконтаминацију овог простора вршило је осамнаест стручњака из Екотоксиколошког завода Црне Горе и београдског Института Винча. Једино је преминуо Жарко Раичевић.
    "Глас јавности", 24. август 2005.

    Италијани организовано против уранијумске болести
    Број мртвих војника, подофицира и официра италијанских оружаних снага, повратника из балканских мисија мира, попео се на 35 са тенденцијом наглог раста броја умрлих (Француска је признала 40, а Грчка три мртва од последица балканског синдрома, Црна Гора једног). Оболелих од Хочкиновог синдрома и леукемије има и Италији преко 270. Проценат војних лица у италијанској мировној мисији која су била на Космету и Босни са синдромом онколошких болести пет пута је већи од од просека оболелих у италијанским мирнодопским оружаним снагама, али и много већи од процента оболелих међу цивилним лицима оболелим од Хочкиновог синдрома. Интересантно је напоменути да ниједан други италијански војник ангажован у мировним операцијама у другим земљама широм планете под заставом УН или НАТО није оболео од Хочкиновог синдрома. Због поменутих евидентираних чињеница, званично потврђених, италијански Сенат је одлучио новембра 2004. да донесе закон о оснивању Комисије са задатком да испита све појединости и после годину дана рада поднесе извештај парламенту. Комисија је састављена од 20 сенатора.

    Тужбе и одштетни захтевиМеђународни суд правде у Хагу одбио је тужбу СРЈ (СЦГ) против земаља НАТО прогласивши се ненадлежним за ово питање, што не значи да агресија и њене катастрофалне последице није било, као да није било жртава и неће бити нових инвалида и оболелих од рака и умрлих због последица бомбардовања. Ништа није решено ако је суд одбио тужбу, негативних последица има, па има, и на нама је да се све жешће боримо за обештећење, како за уништена привредна постројења, стамбене објекте, болнице, мостове, тако и за обештећење сваког појединца који је претрпео и трпи патње од бомбардовања, као и чланова породица који су изгубили неког од укућана.
    Дволичност ЗападаДволичност Запада не познаје границе. У априлу ове године Парламент ЕУ донео је Резолуцију број Б6 - 0094/2005. којом се регулише процес регионалних интеграција на западном Балкану, тачка 12 у којој стоји узнемиреност због садржаја радиоактивних елемената у контролисаној води и тлу. Исто тако исказују забринутост због спорог темпа деконтаминације у различитим рејонима БиХ. Заступници ЕУ све то чине како би се заборавило да су једногласно 1995. подржавали бамбардовања босанских Срба у БиХ. Добро је ако су они извукли поуку или наук из 1995. и 1999. па зато нису подржали Вашингтон у инвазији на Ирак.

    Домаћа помоћ у скривању истине
    Пронатовски лоби у Србији делује против интереса свог народа, јер спречава било какву расправу о моралној и материјалној одговорности НАТО за последице бомбардовања. Многобројне НВО (невладине организације) не узимају у обзир растући број случајева еколошких и канцерогених обољења после бомбардовања.
    Такође не узимају у обзир и неопходне потребе земље не само у материјалној помоћи за лечење и рехабилитацију оболелих већ и за провођење мера о ликвидацији, односно деконтаминацији последица употребе модерног наоружања укључујући и муницију са ОУ. Употреба ове муниције забрањена је резолуцијом Поткомитета за превенцију дискриминације и заштиту мањина комисије УН за људска права из 1996. и 1997. У прилог тези о ризику при употреби уранијумске муниције проговорио је и један од водећих америчких генерала, пишући у свом извештају намењеном Белој кући "да употреба муниције са ОУ трпи подношљив ризик".
    У Србији, у којој није регулисан правни статус НВО и где оне искључиво живе од новца пристиглог из иностранства, на најбољи начин се може рећи да онај који плаћа музику захтева и каква ће се музика свирати. "Борба за паре" условљена је резултатима претходних улагања. А пошто је међу 19 земаља НАТО алијансе највише оних које су и највећи донатори наших НВО, онда је сасвим разумљиво што се ниједна од ових организација не бави откривањем истине о дејствима и последицама НАТО бомби. Чак је приметно супротно деловање невладиног сектора који жели да прикрије или да усмери последице бомбардовања ка извору уобичајених традиционалних загађивача
    I da se nikad ne zaboravi: za sve ovo zapad je kriv maksimalno 10%, a 90% krivice snosi patriotsko-idiotska koalicija sps-radikali koja ne da nije umela, nergo mi se ponekad cini da jednostavno nije htela da izbegne bombardovanje.

    P.S. Jeste, ja sam od onih koji krivce traze najpre u sebi, pa u svojoj kuci, pa u komsiluku...
    Poruku je izmenio Dejan B, 11.02.2008 u 18:39 Razlog: Izbrisani linkovi koji ne rade.

  3. #48

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    ...10%......ma ni mogoče.....

  4. #49

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    јбт, следеће године отприлике у ово доба биће десетогодишњица , ко би реко да је толико прошло...
    а ево, ових дана расплет косовске кризе... или поновни заплет.
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  5. #50

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Citat love hunter kaže: Pogledaj poruku
    I da se nikad ne zaboravi: za sve ovo zapad je kriv maksimalno 10%, a 90% krivice snosi patriotsko-idiotska koalicija sps-radikali koja ne da nije umela, nergo mi se ponekad cini da jednostavno nije htela da izbegne bombardovanje.

    P.S. Jeste, ja sam od onih koji krivce traze najpre u sebi, pa u svojoj kuci, pa u komsiluku...

    Ево прихватићу Ваше мишљење, под условом да то и докажете ( изнесете валидне написе из тог времена и касније ) јер овако постаје глупо, ја се раштрчем по интернету да Вам изнесем чињнице, а Ви без обзира на њих само онако како мислите.

  6. #51

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Eh, i ova tema je zatrovana, moze se slobodno prebaciti u politiku!
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  7. #52

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Да подсетимо све који се праве да су заборавили и оне који су стварно заборавили.

    ОВАКО ЈЕ ПОЧЕЛО 2. део ( кратак извод )

    T. Dajhman: Ovo je bio prvi put da su se Amerikanci otvoreno umešali u bosansku i balkansku situaciju, šaljući svoje i NATO trupe u region. Hteli su da uspe. Istovremeno, Srbi kod kuće su duboko prezirali Miloševićeve poteze. Oni su ih koštali Zapadne Slovenije, Krajine, trećine Bosne. Hiljade ljudi je poginulo. Ekonomija je bila u ruševinama. Bili su pod sankcijama. Za to su krivili Miloševića koji je tvrdio da će da ih zaštiti. On je bio poražen, a oni su protestovali u desetinama i stotinama po ulicama.

    K: Po prvi put, srpska opozicija je zanemarila svoje sukobe i uspela da pobedi na lokalnim izborima u ključnim gradovima, uključujući Beograd, Novi Sad i Niš. Bili su spremni da se suprostave Miloševiću na predstojećim predsedničkim izborima u Srbiji.

    T. Dajhman: U to vreme oni su željno očekivali neki znak od Amerikanaca. I nisu ga dobili.

    K: Za razliku od evropskih vlada koje su odbijale saradnju s Miloševićem, SAD su poslale dve misije visokih zvaničnika da bi mu pomogle da ojača svoje pozicije kao garanta Dejtonskog sporazuma. I Madlen Olbrajt, koja je u međuvremenu postala državni sekretar i Ričard Holbruk su bili u zavničnoj poseti Miloševiću u Beogradu. Kada je Milošević izmanipulisao izborni zakon da bi sebi omogućio reizbor, opzicija je objavila bojkot. Ričard Hlobruk mu se usprotivio i konačno, on se ugasio. Nije to bio prvi put da Milošević koristi svoje bivše neprijatelje da mu pomognu da ostane na vlasti. Još 1992. tokom sukoba u Beogradu, SAD su rasčistile put da na mesto jugoslovenskog premijera dođe američki biznismen jugoslovenskog porekla Milan Panić. U tom svojstvu Panić je brzo ponudio velike ustupke bosanskim muslimanima i započeo dijalog s umerenim albanskim liderom Ibrahimom Rugovom na Kosovu. Kada je Panić odlučio da se kandiduje protiv Miloševića za predsenika Srbije, kosovski Albanci su odlučili da nastave bojkot izbora u Srbiji, što je omogućilo Miloševiću, njihovom prigodnom neprijatelju u borbi za nezavisnost Kosova da ostane na vlasti. Umereni Albanci su ostali u manjini pred novom borbenom organizacijom poznatom kao OVK ili Oslobodilačka vojska Kosova.
    N.S.11: Koliko mi znamo, nemačka obaveštajan služba je igrala ozbiljnu ulogu u pomoći teroristima u Srbiji.

    K: Nemački obevaeštajci su obučavali OVK. Oni su birali njihove komandante i snabdevali ih oružjem i municijom. U aprilu 1996. OVK je objavila svoje postojanje serijom terorističkih napada na civile i policiju na Kosovu.

    N.S.12: Na Kosovu oni su predstavljali manjinu. Mislim da je samo oko 15 do 20 procenata stanovništva Kosova podržavalo OVK. Ali, oni su imali dugogodišnje korene u Evropi, Americi i Albaniji gde su prikupljali novac i naoružanje. Oni nisu ubijali samo srpske policajce. Ubijali su i Albance koji nisu podržavali nezavisnost. Takođe su terorsali i druge manjine na Kosovu: Cigane, Turke, Gorance i ostale. To su radili pre rata, za vreme rata i rade to i danas.

    K: Posle dve godine terorističkih akcija, OVK je uspela da izazove oružani odgovor Miloševićeve vlade protiv njihovih uporišta. Kao i u predhodnim sukobima, Visoki Komesar UN za ljudska prava je izveštavao o kršenju tih prava sa obe strane ali su mediji i vlada SAD kritikovali samo Miloševićevu vlast.

    N.S.12: Bilo je očigledno da bi ova vrsta terorističkih napada izazvala reakcije bilo koje vlasti.

    K: Agencija RUDER FIN, koja je dobro profitirala od svojih ratnih iskustva s Hrvatskom i Bosnom, izabrana je da vodi odonse s javnošću za kosovske Albance. Do sredine 1998. kada se NATO pribiližavao proslavi 50 tog rođendana bez jasne perspektive i neprijatelja, američki sekretar, Madlen Olbrajt je bila sve nestrpljivija za sukob s Miloševićem. Ona je požurivala predsednika Klintona da bombarduje Srbe.
    N.S.13: Veliki broj tih odluka donet je usled borbi moći i ličnih ambicija birokratije. Madlen Olbrajt, koja je bila prva žena državni sekretar, želela je da bude zapamćena kao odlučna".

    N.S.14: Kao što je Olbarajtova jednom rekla: kad već imate toliko vojne moći, zašto da je ne upotrebite? Ako možete da ih bombardujete i da naterate ljude da rade ono što vi hoćete, zašto da trošite vreme na osetljive pregovore?

    K: Umesto toga predsednik Klinton je poslao Holbruka da se sretne sa Miloševićem i liderima OVK, koje je izaslanik SAD Robert Gelbard nazvao teroristima samo godinu dana ranije. Potpisan je sporazum o razoružavanju i OEBS, Evropska organizacija za bezbednost, je dobila zadatak da ga nadgleda.

    N.S.14: Srpska vojska se povukla u kasarane i došlo je do smirivanja oružanih sukoba. Bilo je još sporadičnih borbi, koje je uglavnom inicirala OVK, ali OEBS je generalno imao umirujuće dejstvo na Kosovu.

    N.S.11: Imali smo mogućnost, koliko god ona bila nedovoljna, da radimo i nadgledamo i pokušavamo da nađemo logično i civilno rešenje za probleme na Kosovu. Radili smo sa svima u pokušaju da ponovo uspostavimo poverenje i ubrzamo povratak raseljenih lica. Kosovo je bilo politčki problem koji nije mogao da reši NATO s visine od 10 000 metara. To je moralo biti rešavano diplomatijom i pregovorima.

    K: Šef verifikacione misije za Kosovo, Vilijam Voker, bio je kontraverzni tvrdokorni američki dipomata koji je bio kritikovan zbog svojih prisnih veza s vojnim režimom u El Salvadoru gde je bio ambasador. Na Kosovu, njegov izveštaj o krvavom sukobu u Račku kao o masakru civila je poslužio je kao izgovor za NATO bombardovanje Jugoslavije.
    M. Olbrajt; Ako se setite Račka od pre nekolko nedelja gde se desio masakr, desetine ljudi sa prerezanim grkaljanima. U pitanju je sistemtsko ubijanje i zločini.

    Klinton: Videli smo nevine ljude kako bivaju odvedeni iz kuća i primorani da legnu u blato. Ljudi sa Kosova su odvajani od svojih porodica, očevi i sinovi zajedno, postrojavani i hladnokrvno ubijani.

    K: Autopsije tri različita međunardno priznata patologa pričaju potpuno drugačiju priču. Nijedna od žrtava, koje su sve bili odrasli muškarci, nije imala prerezano grlo. Niko nije bio unakažen. Umesto egzekucije, ti ljudi su bili ubijeni iz različitih uglova. Italijanski list IL Manifesto je izvestio da je autopsija potvrdila da je na rukama 37 ljudi bilo tragova baruta. To je čvrst dokaz da su ubijeni bili vojnici ubijeni u borbi, koje je OVK dovukao na to mesto i pozvala Vokera.

    N.S.14: Jugoslovenske vojne vlasti su pozvale novinare Monda i Figaro-a da obiđu Račak dan pre nego što se desio navodni masakr. U selu nije bilo nikoga. To je bilo poznato uporište OVK. Kada su tog jutra došli tamo našli su samo nekoliko starijih Albanaca. Ali, kada su se pribilžili središtu sela iz obližnjih brda na njih je otvorena vatra. Borbe u brdima su trajale ceo dan i uveče se vojska povukla zajendo sa francuskim novinarima. Sledećeg dana, OEBS i general Voker su pozvani u selo i pokazan im je rov sa 45 tela. Reporteri su rekli da oko rova nije bilo krvi. Bilo je samo nekoliko čaura. Odmah im je postalo sumljivo da su u pitanju albanske žrtve u borbi od predhodnog dana i da je sve to nameštaljka. Ali, general Voker je svetu objavio da je došlo do stravičnog masakra Albanaca.

    K: Ironija je da je Vilijam Voker, koji je bio optuživan da je skrivao masakre salvadaorske vojne vlasti, sada osumljičen da je transformisao priču o krvavoj borbi i masakru civila u ključnom trenutku za politiku SAD i NATO-a u regionu...

    N.S.14: Mislim da je jako važno, jer da nije bilo Račka, ne bi bilo ni bombardovanja.

    K: Medijsko izveštavnje o incidentu u Račku, ohrabrilo je tvrdu liniju Klintonove administracije. Pod pretnjom bombardovanjem, Srbi su primoravani od strane Olbarajtove da potpišu sporazum koji je sačinio Stejt Department. Dokument, poznat kao Sporazum iz Rambujea, omogućio bi dolazak NATO trupa na Kosovo i dozvolio Albancima da se posle tri godine referendumom izjasne o odvajanju od Srbije. Izvori Stejt Departmenta su kasnije priznali da je Sporazum tako napisan da se očekivalo da će ga Srbi odbiti. "Javno, mi smo želeli sporazum", rekao je sekretar Stejt Departmenta Džejms Rubin, "Ali privatno smo znali da su šanse da ga Srbi potpišu veoma male." Da bi bili sigurni da će Srbi odbiti da bi utrli put NATO bombardovanju, SAD su dodale i Aneks B, gde piše da se "NATO trupama omogućava slobodno kretanje po celoj teritoriji Jugoslavije uključujući vazdušni prostor i teritorijalne vode." Drugim rečima, otvorena okupacija.

    N.S.12: Ako pogledamo taj ultimatum, on je pravi primer ogoljene, brutalne moći. To nikada nije bio realni mirovni plan.

    N.S13: To je bio diktat na koji ni jugoslovenske vlasti, niti vlasti bilo koje suverene zemlje, nisu mogle da pristanu.

    K: Pretnja silom u diplomatiji poznata kao ruka na okidaču" korišćena je u prošlosti od strane sile kao što je nacistička Nemačka, ali pravni eksperti kažu da je ona jasno ukinuta Poveljom UN posle Drugog svetskog rata.

    N.S.15: Integritet suverene države ne sme da dođe pod udar neke druge zemlje kojoj se ona ne dopada. Takav napad predstavlja agresiju.

    Klinton: Dragi moji Amerikanci, danas su se naše oružane snage pridružile našim NATO saveznicima u vazdušnim napadima na srpske snage odgovrne za nasilje na Kosovu. Reagovali smo odlučno. Time što smo reagovali sada, mi učvršćujemo svoje vrednosti, štitimo svoje inerese i radimo u interesu mira.

    N.S.13: Kada je bombardovanje počelo ja sam otišao. Odlučio sam da je sada dosta. Vratio sam se u Vašington. Napisao sam pismo svojim kolegama u Visokom Komesarijatu, rekavši im da ako su ikada želeli da ujedine Srbe u podršci Miloševiću, sada su u tome konačno uspeli.

    N.S.12: Do tog trenutka JNA se pripremala razmeštajući trupe na terenu i skrivajući zalihe i opremu i spremajući se za dugotrajnu vazdušnu kampanju, što je bilo deo doktrine koja je zasezala daleko u prošlost, još u vreme Titovog razlaza sa Staljinom. Ovo je bilo ono za šta su se oduvek pripremali. Zato je Jugoslavija, iako mala zemlja, mogla da izdrži vazdušne napade NATO alijanse koji su trajali 79 dana.

    N.S.14: Nisam siguran da je NATO imao strategiju. Mislim da su oni poverovali kada im je rečeno da će se Milošević predati posle dva ti dana bombardovanja, što samo pokazuje kolko su malo znali o srpskoj istoriji.

    K: Mnogi su pobegli pred bombardovanjem koje je zasipalo celu Jugosaviju, ali je uglavnom bilo koncentrisano na Kosovo. Drugi su pobegli da bi izbegli borbe između 40 000 jugolsovenskih vojnika i 35 000 naoružanih boraca OVK. Posle početka bombardovanja, albanske zajendice koje su bile uporište OVK postale su meta napada srpskih paravojnih jedincica.

    T. Dajhman(?):Boravio sam s jednom albanskom porodicom koja je u jednom trenutku pobegla. Napustili su svoj dom, a živeli su u čisto albanskoj zajednici. Rekli su da su posle nekoliko dana od početka bombardovanja došle srpske paravojne jedinice i mašinkama izrešetali gornje spratove kuća. Niko nije bio povređen, jer su svi bili u podrumu, zbog bombardovanja. Pitao sam ih zašto Srbi nisu išli od vrata do vrata, a oni su mi rekli: Šalite se? Oni se plaše OVK.

    K: Prisiljeni da se pravdaju zbog kolene izbeglica, potparoli američke vlade su tvrdili da imaju informacije od nemčke obaveštajne službe da su srpske vlasti planirale da pokrenu izbeglice, čak i da nije počelo bombardovanje i da je tu opet na delu etničko čišćenje.

    N.S.14: Rečeno nam je da se sprema Operacija potkovica" i da je ona planirana mnogo pre NATO napada.

    K: Posle okončanja bombardovanja, nemački brigadni general Hajnc Lokvaj je otkrio da je Opercaija potkovica" bila izmišljotina. Takva opercaija nije nikada postojala", rekao je Sandej Tajmsu. Posmatrači OEBS-a su takođe odbacili tvrdnje da je pre bombardovanja bilo etničkog čišćenja.

    N.S.11: Opravdanje za rat iz humanitarnih razloga je sramotno i netačno. Komisija UN za ljudska prava zebeležila je prve izbeglice 28. marta, tri dana pošto je počelo bombardovanje.

    K: Da bi zaštitili sopstvene pilote, NATO napadi su se obavljali velikim brzinama i s velikih visina. Ta politički motivisana strategija je predstavljala slabu pretnju jugoslovenskoj vojsci, ali su NATO bombe koje su padale sa velikih visina ubijale stotine civila uključujući i albanske izbeglice u Đakovici i Koriši. U početku je američko ministsrstvo odbrane pokušalo da optuži Srbe, ali su reporteri na terenu nalazili kasetne bombe s britanskim oznakama. Tvrdnja da NATO gađa samo vojna postrojenja je bila još jedna od neistina korišćenih da bi se dobila podrška javnosti za kampanju.

    N.S.14: Oni su iscrpeli vojne ciljeve u prvih nekoliko nedelja. Opšte je poznato da je NATO proširio ciljeve na 3. stepen što je uključivalo i civilne ciljeve. U protivnom, ne bi gađali mostiće na rekama po Srbiji nedeljom popodne ili pijacu u Nišu.
    N.S.11: Plan je bio da se izvrši pritisak na građane, a zatim da se jugoslovenska ekonomija do te mere uništi da bi mogla da se oporavi smao uz pomoć sa strane.

    K: Nato bombe i projektili udarali su u temelje ekonomije zemlje: uništavali su rafinerije, hemijska postrojenja i toplovode. Ta rušenja su ostavila trag uništene okoline. Korišćenje kasetnih bombi bačenih s velike visine na oblasti naseljene ciljevima je imalo katastofalne posledice na gradove kao što je Niš na jugu Srbije i glavni grad Kosova, Prištinu.

    T.Dajhaman: Znam da je bilo više slučajeva korišćenja kasetnih bombi u napadima na Prištinu. Nađeno je mnogo ostataka kaseta na kojima postoje američke oznake.

    K: Desetine škola, bolnica i stambenih naselja je pogođeno tokom onoga što su Amerikanci zvali, "kolaterlana šteta", a što je bio predvidljiv rezultata bacanja bombi s velikih visina. Vojni stučnjaci kažu da je metodično uništavanje voza punog putnika na mostu definitivno prešlo granicu i ilegalnog ratovanja.
    T. Dajhman: Pilot je pogodio napajanje čim je voz bio blokiran i postao je laka meta. U sledećem napadu je pilot namerno gađao vagone i ubijao nenaoružane ljude. Nisu gađali vojne ciljeve kada su bombardovali zgradu policije u Beogradu, Ministrstvo inostranih poslova i TV stanicu.

    K: Šesnaest ljudi je poginulo kada je krstreća NATO raketa pogodila zgradu RTS.

    N.S.12: Ubili su nekoliko tehničara, kamermana i jednu šminkerku. Njene ruke su nađene oko 100 metara dalje u parku. Dvoje ljudi je bilo potpuno razneto. Ništa od njihovih ostataka nije nađeno.

    K: Razni razlozi su iznalaženi za unišatavanje civilnih ciljeva, ali zvaničnici NATO su očito bili zabrinuti kada je RTS dozvolio medijima poput SNN i CBS da prenose snimke civilnih žrtava Americi ii zemljama NATO-a.
    T. Dajhman: Kada su novinari postali legalni cilj, to je onda postao informacioni rat.

    N.S.12: Posle te bombe Jugoslavija je dozvolila većem broju novinara i počela aktivniju kampanju o svoj strani priče, ali u to vreme je Međunarodni Tribunal za ratne zločine objavio optužnicu za ratne zločine protiv Miloševića i ostalih ključnih političkih ličnosti.

    K: Ikao je Ad hoc Tribunalu zabranjeno da prima instrukcije od pojedinačnih vlada, nakon sastanka s predsednikom Klintonom, tužilac Luiz Arbur je objavila optužnicu protiv Miloševića i njegovih glavnih saradika. Vreme objavljivanja optužnice je bilo kontraverzno, s obzirom da je rat još uvek besneo i da je bilo malo prilike da se prikupe pouzdani dokazi.

    N.S.11: Cela stavar je bila potpuno ispolitizovana, jer niko nije verovao da bi Milošević mogao da bude izveden pred sud, tako da je to bila čista propaganda, pokušaj da se izvrši dodatni pritisak na Jugoslaviju i da se još jendom utiče na javno mnjenje.
    Klinton: To će sprečiti ratne zločine u budućnosti uvođenjem kazne za one koji ih naređuju.

    K: Da li će lideri NATO-a takođe biti smatrani odgovornim za kršenje međunarodnog prava? Amnesti Internešenel, Hjumen Rajts Voč i Visoki Komeserijat UN za ljudska prava tvrdili su da NATO bombardovanje krši međunarodne zakone. Prema Hjuman Rajts Voču, najmanje polovina od 500 civila koji su poginuli tokom NATO bombarodvanja spadaju pod ratne zločine.

    N.S.15: Napad koalicije pod vođstvom SAD je za mene čista agresija. Srbi nisu napali ni jednu zemlju članicu NATO niti su pretili bilo kojoj od njih. Oni su odlučili da će da promene politiku u Jugoslaviju i to su uradili vojnim sredstvima. To je ratni zločin. Drugi je bombardovanje. Mada su prvih dana bili obazrivi prema biranju ciljeva, na kraju su gađali sve što su stigli.

    K: Ali, Ad hoc Tribunal koji su uglavnom finasirale SAD, nije sproveo formalnu istragu o akcijama NATO-a.

    N.S.11: Karla del Ponte, trenutni glavni tužilac Međunarodnog Tribunala za ratne zločine je bila prisiljena da ponovo razmotri dokaze i odlučila je da ne pokreće nove postupke, ali pritisak se nije smanjio jer je ipak bila u pitanju zajednička odluka 19 NATO zemalja da počnu bombardovanje.

    K: Pored bombi, NATO rat sa Jugoslavijom je bio i rat reči i brojki.

    N.S.14: Mislim da nema sumnji da su naši politčki lideri lagali. Predsednik Klinton i Toni Bler su neprekidno govorili o genocidu na Kosovu. Čak i prema NATO procenama, pre bombardovanja bilo je oko 2000 žrtava na Kosovu, i Srba i Albanaca. To nije mali broj kada su u pitanju ljudski životi. Ali, 2000 je mali broj kada se govori o intenzitetu borbi. Preterivanje je nastavljeno tokom rata kao opravdanje za bombardovanje.

    N.S.11: Imali smo priču o stadionu negde krajem marta. Tvrdilo se da je nestalo 100 000 Albanaca i da su svi oni smešteni na stadionu u Prištini. Dodatna priča je bila za oko 5000 ljudi na stadionu u Peći. Francusku reporter kome je pošlo za rukom da ostane u Jugoslaviji sledećeg dana je otišao na stadion u Prištini i zatekao travu u savršenom satnju. Pronašao je čuvara koji mu je rekao da je stadion prazan od početka napada.

    K: Potparol NATO-a je rekao da su umerenog albanskog političara Ibrahima Rugovu i još četvoricu njegovih saradnika ubili Srbi.

    PP NATO: Pouzdani izvori nam kažu da su, Fahmi Agani, glavni savetnik Ibrahima Rugove na pregovorima u Rambujeu, sam Rugova i još dvojica njegovih saradnika, pogubljeni u nedelju.

    K: Rugovu je ubrzo posle toga slikala TV u razgovoru sa srpskim predsednikom Miloševićem.

    N.S.14: Zapadnoj javnosti je objašnjavano da mi bombradujemo u ime humanosti i da moramo da zaustavimo genocid. Ali, kada se srpska vojska povukla sa Kosova, patolozi su bili prvi koji su tamo ušli. Našli su veoma mali broj tela.

    K: Umesto 100 000 ubijenih ili nestalih, posle više od godinu dana iskopavanja, Tribunal je našao 2108 leševa boraca, i Albanaca i Srba. Konačni broj nestalih na osnovu podataka Crvenog krsta, je 3368, brojka koja uključuje sve etničke grupe na Kosovu. Intervencija NATO-a okončan je u junu s Kosovom pod nominalnom kontrolom UN i uslovima koje su Srbi bili spremni da daju pre brutalne vazdušne kampanje.

    N.S.11: SAD su tražile način da kazne Jugoslaviju i da okončaju proces odvajanja Kosova. Posle 79 dana nisu bili u stanju da postignu taj cilj, jer je Jugoslavija pružala suviše jak otpor i dobijala diplomatsku pomoć Rusije i Kine. Zasad su uspeli da spreče formalnu secesiju Kosova iz Jugoslavije.

    K: Gotovo godinu dana posle bombardovanja Njusvik je došao do tajnog izveštaja američkog Ministarstva odbrane koji je ukazivao da je broj uništenih jugoslovenskih tenkova samo delić onoga što su oni zvanično tvrdili. Umesto 120, uništeno je samo 14. Umesto 450 komada artiljerije, uništeno je 14. Reporteri Njusvika, Džon Beri i Evan Tomas, naveli su da je NATO "terorisao civile" i da "vazdušna sila na Kosovu nije korišćena protiv vojnih ciljeva, već protiv civilnih." Kada se rat završio, srpske jedinice su morale da napuste Kosovo, ali Pentagon je dozvolio naoružanim jedinicama OVK da uđu na Kosovo. U Pentagonu niko nije sumnjao da će ta odluka omogućiti OVK da napadnu Srbe i ostale manjine. Saopštenja Pentagona su pokušavala da pripreme javnost za novi talas nasilja.

    Film je posvećen pokojnoj novinarki

    Nori Belof

    i svim žrtvama rata.

    Rezija: Džordž Bogdanć

    direktori fotografije: Majkl Mouzer, Vladimir Bibćc, Dragan Milinkovćc, Dejvid Hansen, Džo Frendli i Predrag Bambć

    montaža: Meri Patierno

    naslovna pesma "Put u pakao": Kris Ria

    producent: g. Bogdanic i Martin Letmajer

    u izdanju: Hargrove Entertainmnet.

    Sagovornici:

    Džejms Bejker ( James Baker), bivši državni sekretar SAD

    Nora Belof ( Nora Beloff) bivši šef političkih korespodenata londonskog Obzervera, engleska knjizevnica, novinar, publicista, ratni dopisnik sa područja bivše Jugoslavije Suzan Vudvord, Istraživač Centra za odbrambene studije londonskog Kings koledža

    Ted Galen Carpenter, vojni i policijski ekspert (CATO) Kjoto Instituta u Vašingtonu

    Dejvid Bajdner (David Binder), novinar Njujork Tajmsa

    Hans Ditrih Genšer, (Hans Ditrih Genser), bivši ministar inostranih poslova Nemačke

    Lorens Inglberger, (Lorens Iglberger).

    Dejvid Hakvord, pukovnik, dopisnik Njusvika

    Lord Piter Karington, britanski politčar i učesnik pregovračke koferencije devedesetih

    Džordž Keni, bivši operativac SAD-a, i novinar Njujork Tajmsa

    Antoan Duhaček, bivši šef jugoslovenske kontraobaveštajne službe.

    Peter Handke,

    James Jatras,

    John R. MacArthur,

    David C. Hackworth,

    General Lewis MacKenzie,

    Gregory Copley

    Novinari i bivši operativci u vojnim i civilnim misijam na prostoru bivše SFRJ.

    http://www.krajinaforce.com/sa.....bjeci.html

  8. #53

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    hm...da..bombardovanje..Kosovo...."uspomene" i dalje vidljive..i da hocu, ne mogu da izbrisem i zaboravim..
    a pamtim i ono pre i ono posle bombardovanja..
    mozak malko na rezervi, pa tesko reagujem na sadasnje stanje u ovoj zemlji koju bolidi rastrzu po prcijama..
    prosto ne umem u ovakvoj zemlji da budem patriota..a da ne pominjem sto kod nas patriotizam znaci obavezni poziv u rat za odbranu srpstva, ponosa, teritorije..i tako redom..
    ne mogu vise pred svetom da branim i velicam ono sto ovde mi sami na svakom koraku opljujemo i neslogom i sebiclukom degradiramo....
    iz supljeg u prazno .. ..

  9. #54

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Citat NIKNIK kaže: Pogledaj poruku
    Ево прихватићу Ваше мишљење, под условом да то и докажете ( изнесете валидне написе из тог времена и касније ) јер овако постаје глупо, ја се раштрчем по интернету да Вам изнесем чињнице, а Ви без обзира на њих само онако како мислите.
    Kad hocu da citam novine, odem na kiosk pa ih kupim...to radim vec decenijama unazad, tako da nije potrebno da se rastrcavas po netu...a i pamcenje mi je prilicno dobro...tako da cu jos jednom da ti kazem (ovo nepersiranje nemoj da shvatis kao odraz nekulture, vec kao blago gadjenje prema persiranju na raspravama o politickim temama - odmaH me podseti na lazno radikalsko foliranje) - najvise od svih je krivo nase nesposobno politicko rukovodstvo koje nije umelo da prepozna trenutak kada nam je sta ciniti...nesto slicno Kostunici danas...

    ...i da, ja uvek samo onako kako mislim ...

  10. #55

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    1999.

    Nas dvoje dogovrili veridbu. Pod pritiskom roditelja, i mojih i njenih. Bilo im je jako nezgodno što nas dvoje živimo zajedno, a nismo se ni verili.

    Na poslu sam od jutra do mraka. Iako smo živeli zajedno nismo se baš puno viđali.

    Petak, 19. mart. Šef me pozvao u kancelariju i dao mislobodan vikend. Pomislih u sebi da nešto neće da valja. I tako i bi. Otišli smo kod naših na selo. Bilo je sve normalno jer je veridba zakazana za još malo. Padaju i poslednji dogovori.

    Nedelja, 21. mart, rano ujutro. Zvoni telefon. Njena majka kuca na vrata i saopštava mi da mene traže sa posla. Šef. Znao sam da nešto neće valjati čim je on meni dao slobodan vikend. Ceo.

    Naravno, odmah na posao.

    I posla preko glave ... dan, noć ... spavao sam tamo. Samo sam povremeno dolazio kući da se istuširam.

    Jedna noć... Druga... Treća... Četvrta - vatromet i zemljotres ujedno. Počelo je dugo očekivano bombardovanje i želja da pokažemo NATO-u i celom svetu ko smo mi. Da im konačno j....o mater njihovu.

    Subota, 27. mart. Dolazim kući oko 17 časova. Kuća puna rodbine. Svi čekaju mene pa da krenemo. Veridba je zakazana i nema beganja.

    2 - 3 vinjaka za dobrodošlicu. 2 - 3 pred polazak. Svirene oglašavaju vazdušnu opasnost, a mi idemo na veselje. Otac sprema najstarijeg sina za ženidbu.

    Bilo je veselo. Mogu da se pohvalim da je ceo NATO pucao na mojoj veridbi. Rokale su granate. Ko još može da se pohvali sa time.

    Bar smo jedno veče zaboravili na muke. A sutra ponovo u "rat".

    Eto po čemu ja pamtim bombardovanje.
    "...polja su cvetna, šume su zelene, ali su najlepše bele pelene..."

  11. #56

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije


    9. godišnjica

    Bombardovanje je počelo nešto pre osam sati uveče, a jugoslovenska vlada iste noći proglasila je ratno stanje. Bombardovanju su prethodili neuspešni mirovni pregovori u Rambujeu. Tokom 78 dana, koliko je trajala akcija NATO-a, teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture.

    Povod za vojnu intervenciju bio je sukob oružanih snaga Srbije i albanskih pobunjenika na Kosovu.

    Odluku o napadu doneo je, 23. marta 1999, tadašnji generalni sekretar NATO-a Havijer Solana, nakon propalih pregovora u Rambujeu i Parizu, jer su tadašnje vlasti u Beogradu odbile da prihvate vojni aneks ugovora za rešenje kosovske krize, koji je praktično predviđao okupaciju SRJ.

    Prva meta napada bili su vojni aerodromi u Prištini, Podgorici, Batajnici i Užicu, kao i ciljevi u Kuršumliji, Novom Sadu, Pančevu, Kragujevcu i Lučanima.

    Gotovo da nema grada u Srbiji koji se tokom 11 nedelja bombardovanja bar nekoliko puta nije našao na meti projektila NATO-a.

    Osim pripadnika Vojske Jugoslavije, velik broj žrtava bili su civili.

    Mesec dana nakon početka napada pogođena je zgrada RTS-a, u kojoj je, prema odluci rukovodstva, ostalo 16 radnika koji su tom prilikom poginuli.

    Njihove porodice okupljaju se svakog 23. dana u mesecu ispred spomenika "Zašto?".

    "Mi smo još uvek u noći tog događaja. Možda u dnevnoj svetlosti ne pokazujemo tu bol, ali naše noćne more su užasne. Svuda oko nas krivci šetaju, nisu svi procesuirani", kaže Žanka Stojanović, majka poginulog radnika RTS-a.

    Tokom 78 dana vazdušne kampanje poginuli su, prema podacima državnih organa, 1.002 pripadnika Vojske Jugoslavije i policije Srbije i oko 2.500 civila, među kojima 89 mališana, a oko 10.000 ljudi je ranjeno i povređeno.

    Tokom napada izvršeno je 2.300 vazdušnih udara, a bačeno je preko 4.000 bombi i raketa.

    Bombardovanje je završeno 10. juna 1999, potpisavanjem Kumanovskog sporazuma i usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN.

    Tim aktima predviđeno je povlačenje Vojske Jugoslavije sa Kosova, gde su zatim raspoređene međunarodne vojne trupe.

    I nakon devet godina od završetka bombardovanja građani se i dalje dobro sećaju šta su preživeli tih dana.

  12. #57

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Не треба то заборавити. Треба гледати на то из свих углова.

  13. #58

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Citat miloradv kaže: Pogledaj poruku
    Не треба то заборавити. Треба гледати на то из свих углова.
    Ima onaj stid, kad ne učestvuješ u nečem veoma lošem za tvoje okruženje. Čak sam sebe počinješ da smatraš nekakvom vrstom izdajice. Tako sam ja počeo da se osećam prevarantom, jer sam bio van zemlje u vreme bombardovanja. Hteo sam da budem ovde..
    Ali počeo sam da prevaziđem ovakva osećanja, i sad, ako me pitaju kako sam to preživeo.. Pričam im o tome da je to nešto najstrašnije što je zadesilo moju domovinu, ali moje lično iskustvo je to da me je sam Bog uzeo pod ruke i pre bombardovanja izveo iz zemlje, ... čak za moj nesigurni ego je obezbedio alibi - bio sam na studijama u rumunskom gradu Klužu..
    To je moj ugao posmatranja..
    Ko rano poludi, ceo vek mu u veselju prođe!

  14. #59

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    Нетреба опростити и нетреба заборавити то је НАТО а НАТО је светско зло убијали су нас и свако следећом приликом ће нас убијати све док се томе одлучно нестане на пут!Америко једно мораш знати..и теби ће мечка заиграти..
    Недајте се браћо Срби
    Србијо моја поносна буди!

  15. #60

    Odgovor: 1999. godina, bombardovanje Srbije

    SRBIJA je bre zakon mali smo ali smo zilavi i niko nemoze da nas suptava u resavanju svetskih pitanja kao sto je kosovo.Amerika oce kosovo, htela ga je i 1999. ali smo im pokazali zube ali izgleda da opet oce i opet ce ga dobiti po faci jer Srbija bez kosova nije nista.




    ZIVELA SRBIJA=FUCK AMERICA

Strana 4 od 6 PrvaPrva ... 23456 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Bombardovanje Novog Sada 1944. godine
    Autor Invisibleman u forumu Novi Sad
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.12.2009, 19:59
  2. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  3. NATO bombardovanje SRJ, deset godina posle
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 24.03.2009, 08:55
  4. Godina više ili godina manje?
    Autor yige_gui u forumu Filozofija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 20.03.2009, 23:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •