Ljubav je postojala. Jaka i snažna. I bilo im je lepo. I u verovanju da njihovu "malu tvrđavicu" niko ne može srušiti, prestali su da se osluškuju, da neguju ono što imaju, da zalivaju ljubav.
Partneru ste bili sve, a onda ste ga izgubili. Desio se kraj.
Verujem, desilo se svima da izgube ljubav.
Koliko smo skloni kad sve prođe da pogledamo istini u oči i sebi priznamo sopstvene greške. Nenamerne greške kojima smo druge povredili, nenamerne greške kojima smo one koji nas vole terali od sebe?
Jeste li mu/joj ikad rekli "izvini"?
I kad sve prođe, vredi li išta i reći? Ili tek nosite svoju "krivicu" u sebi, kao nauk za neke buduće dane, kao stid, kao žal za izgubljenom šansom?