Skandal na groblju
O držanju "folksdojčera" posle okupacije Srbije moglo bi se pisati (i pisano je uglavnom davno) veoma mnogo. Međutim, prof. Žiletić i prof. Bekić o tome ne kažu ni reč. Možda ne žele, a možda smatraju kako je to opšte poznato, no posle šest decenija većini nije. Jakob Lihtenberger, koji u razgovoru sa Nadeždom Radović izražava ljubav prema Kraljevini Jugoslaviji i gotovo žali zbog njenog nestanka, takođe ne pominje ove "neprijatnosti". Doduše, on je bio u NDH, već od prvih dana na veoma visokoj dužnosti zemaljskog vođe nemačkih manšafta (Landesmannschaftsfuehrer), što je mogla biti samo ličnost od velikog poverenja, odana nacističkim ciljevima. Kao takav veoma je dobro znao šta se događa ne samo u NDH već i u susedstvu. Uzgred rečeno, sačuvani su neki dokumenti koje je on potpisao. Izjava da je bio oficir Oružanih SS (Waffen SS) i godinu dana na frontu u Rusiji značajna je. Presudom Nirnberškog suda "Waffen SS" proglašene su za zločinačku organizaciju. Neki čitaoci će se setiti skandala koji je izbio kada je nemački kancelar Kol svog gosta, predsednika SAD Regana, odveo na vojničko groblje u Bitburgu, gde su sahranjeni poginuli pripadnici te formacije.
Niko nije rekao ni reč o odnosu nemačke manjine prema Jevrejima, još manje žaljenja i izvinjenja za ono što je činjeno, u konkretnom slučaju pre svega u Banatu (ali i u Beogradu itd) kao da se smatra kako se Vili Brant pred spomenikom u varšavskom getu izvinio u ime svih Nemaca u svetu. A činjene su strašne stvari. Odmah po ulasku nemačkih trupa u neko mesto počelo bi hapšenje, premlaćivanje, pljačka, pa i ubijanje Jevreja, pre svega najuglednijih i najbogatijih. U tome su učestvovali esesovci, odn.gestapovci, redovne trupe i domaći Nemci, najbolji poznavaoci lokalnih ljudi i prilika, susedi žrtava. Pomenuću samo jedan od mnogih slučajeva. U Petrovgradu, današnjem Zrenjaninu (kojem su Nemci bili vratili ime Gross Betschkerek - Veliki Bečkerek), uhapšen je Viktor Elek, direktor "najstarije i najbolje šećerane" u Srbiji, kako se danas naziva. Posle ponižavanja i mučenja obešen je, razume se bez suđenja, 24. aprila 1941. Ostali su opisi sadističkog iživljavanja nad Jevrejima, pljačke njihove imovine itd. Okupatorske vlasti nisu imale ništa protiv pljačke, pod uslovom da to bude u korist države, a ne pojedinaca. Videvši kolike je razmere dostiglo pljačkanje ove druge vrste, vlasti su naredile da svi koji su prisvojili imovinu Jevreja moraju da im je predaju. Sredinom avgusta 1941. godine svi Jevreji iz Banata dovedeni su u Pančevo, tu ponovo opljačkani, a zatim prebačeni u Beograd, gde su raspodeljeni po jevrejskim porodicama na stan i hranu. Ubrzo su muškarci odvedeni u logor Topovske šupe (za koji malo Beograđana zna gde je bio, jer tamo nema nikakvog obeležja) i pobijeni tokom leta i jeseni, zajedno sa Jevrejima iz Beograda. Žene i deca odvedeni su decembra 1941. godine u Jevrejski logor na Sajmištu (Judenlager Semlin) i odande u proleće 1942. godine ugušeni prilikom vožnje "dušegupkom" do Jajinaca, gde su pokopavani. Nastavlja se
U Beogradu je bilo više hiljada Švaba raznih zanimanja, a naročito su bili poznati kao dobri "hauzmajstori". Posle ulaska nemačkih trupa mnogi od njih su postali komesari u zaplenjenim jevrejskim radnjama i preduzećima, radili razne poslove za okupacione vlasti itd. Zgrada Jevrejske veroispovedne opštine sefardskog obreda u Ulici
Kralja Petra bila je dodeljena Kulturbundu, a Jevrejima je bio zabranjen prolaz pored nje. Pojedinci su za male pare kupovali jevrejsku imovinu. Na razne načine su okupatoru služili i u drugim mestima u Srbiji, naročito tamo gde ih je bilo u većem broju (Smederevo 870, Niš 670, Kragujevac 600, Paraćin 365, Šabac 320, Zaječar 200 itd.) Mnogi od njih su se do rata bavili i špijunažom.
Dozvoliću sebi da napišem neka lična sećanja. Mojoj porodici (majka, sestra i ja, otac je bio u zarobljeništvu) dodeljeno je troje banatskih Jevreja, muškarac i dve žene, iako su u omanjoj kući, u kojoj i sada stanujem, pored nas bili i moja baba (majčina majka), tetke po ocu i majci i drugi rođaci, isterani iz svojih stanova. Muškarac se zvao Aleksandar Molnar, bio je iz Vršca, oženjen Nemicom, s kojom je imao ćerkicu. Ona se od njega odmah razvela, što je uradila i većina drugih Nemaca i Nemica u braku s Jevrejima. Da to nije uradila, on bi imao šansu da se spase kao bračni drug "arijevke" (da pomenem malo poznat događaj iz rata: Nemice u Berlinu udate za Jevreje izišle su na demonstracije kada su pohapšeni njihovi muževi; nikakve pretnje, čak vojskom, nisu ih odvratile i konačno su pobedile; muževi su im pušteni, jedan čak vraćen iz Aušvica). Molnar je posle nekoliko dana odveden u Topovske šupe, gde mu se gubi trag. Starija žena, već u godinama, Hana, čije sam prezime zaboravio, bila je iz Pančeva. Odvedena je s mojima, sem sestre, na Sajmište i ubijena. Mlađa žena zvala se Livija-Lili Kempf, bila je krojačica iz Vršca, udata za Nemca Jozefa-Jožija Kempfa, krojača. Joži je nekako saznao gde mu je žena i posle nekoliko dana obreo se u našoj kući, donevši nešto hrane. Potom je stalno dolazio i govorio kako traži mogućnost da ženu vrati kući. Ja sam pobegao iz Beograda krajem oktobra 1941. Iz njihove priče posle rata saznao sam da je Joži imao velikih teškoća, ali da je Liliku uspeo da izvuče, tek sa Sajmišta. Rat su preživeli u Vršcu. Jožija po oslobođenju niko nije dirao. Kasnije su otišli u Izrael, pa u Nemačku, gde su umrli. Sudbine pojedinih Jevreja zavisile su, dakle, ponekad i od njihovih najbližih, od kojih su se neki, iz ovih ili onih razloga, poneli neljudski.
Sme li se sve ovo o čemu sam pisao prećutati kada se javnosti govori o sudbini podunavskih Švaba, neka presude čitaoci