Boško Obradović
SRBI I EVROPA
Verovatno najprisutnije pitanje u srpskom narodu danas jeste naš potencijalni ulazak u Evropsku Uniju. Sva duhovna, moralna, biološka, kulturološka, nacionalna i državotvorna pitanja gurnuta su u drugi plan i tzv. evropske integracije postavljene kao pitanje svih pitanja. No, da li je to baš najživotnije pitanje i znamo li uopšte u šta se upuštamo? O kojoj Evropi je reč i gde je tu srpski nacionalni interes?
Šta je Evropa?
Šta je Evropa: geografski, kulturološki ili politički pojam? Evropa čak ni geografski, u čemu je najkompaktnija, nije jedinstvena celina. Iz nje nekako večno iskaču, ostajući za nju pak večno vezani, i Rusija i Britanija. Kulturološki gledano, Evropa je jedna ogromna zbirka najrazličitijih kultura, kojima bi se mogao naći samo jedan zajednički istorijski imenitelj: hrišćanstvo. Politički, Evropa je jedan veliki poligon najrazličitijih eksperimenata od Aleksandra Makedonskog do Brisela naših dana. No, Evropa je ipak jedan jedinstven civilizacijski krug koji ima svoje veliko duhovno i materijalno nasleđe i korpus vrednosti, kao i veliko bogatstvo naroda i njihovih orginalnih kultura koje je neko rešio da samelje u jedan novi ideološki proizvod.
Sve je počelo sa idejom ekonomskih povezivanja i integracija, a danas se završava faks-demokratijom koja podrazumeva da svakog dana dobijete gomilu briselskih zapovesti koje treba da ispunite ako ne želite da budete izbačeni iz Nove Evrope. Kako Brisel sve više postaje otuđeni centar moći koji je sve manje podložan bilo kakvoj demokratskoj kontroli, to postaje jasnije da to nije Evropa u koju smo verovali i za koju smo se borili kada smo u istočnoj Evropi pošli u oslobođenje od komunizma. Da ovde zanemarimo bolne istorijske primere koliko smo puta od iste te Evrope okupirani, bombardovani ili, iako verni saveznici zapadnih demokratija, ostavljani na cedilu.
Evropska zajednica ili Evropska unija?
Sve političke termine treba prvo čitati pomoću osnovnog značenja reči od kojih su sastavljeni, pa tek potom prema značenju koje im je zvanično pridodato. Tako promena nekadašnjeg naziva Evropska Zajednica u sadašnji Evropska Unija nije nimalo beznačajna, već odmah jasno sugeriše kopernikanski obrt političkog koncepta. Od degolističke Evrope nacija idemo ka unitarnoj evropskoj naddržavi koja u sebe usisava sve nacionalne različitosti. Evropska zajednica naroda upravo u sferi nacionalnih i kulturnih posebnosti raspolaže ogromnim bogatstvom, dok Evropska Unija preti da postane samo novi eksperiment političkog totalitarizma. Lako je razumeti i podržati projekat ekonomskog povezivanja i svake druge vrste saradnje i savezništva između evropskih naroda i država, ali je teško shvatiti zašto nam je potrebno ukidanje suvereniteta nacionalnih država i opšte civilizacijsko uniformisanje.
Kada nam danas govore da treba da uđemo u Evropu to verovatno čine da bi nam sugerisali da smo trenutno van nje, na nižem civilizacijskom nivou. To je stari trik svakog kolonizatora koji sebe uporno predstavlja kao civilizatora zaostalih ljudskih zajednica, pritom neumorno odnoseći domorodačko zlato a zauzvrat dajući jedino bezvredne đinđuve. Mi nikako ne možemo ući u Evropu, jer smo geografski i civilizacijski u njoj od njenog (mediteranskog) postanka.
Treba razlikovati civilizacijski pojam Evrope od političkog projekta Evropske Unije. Evropa je geografski i kulturno jedna celina, a Evropska Unija je samo jedan od mogućih načina njene političke organizovanosti. Evropska civilizacija je u protekla dva veka iznedrila više političkih projekata čiji je cilj bio da zavladaju čitavim kontinentom, pa i celim svetom: Napoleona, Marksa, Hitlera... Svaki od njih pretendovao je da bude novi sveobuhvatni evropski poredak, a to danas želi i Evropska Unija. Pitanje koje se danas postavlja širom Evrope, a prećutkuje jedino u našoj zemlji glasi: da li je ideja Evropske Unije prešla granicu politički zdrave ideje evropskih integracija i uputila se putem političkog totalitarizma?
Ono osnovno što treba znati jeste da je Evropa rođena na Mediteranu. Njeni koreni su Grčka, Rim, Jerusalim i Konstantinopolj. Grčka filosofija, rimsko pravo, hrišćanska vera i vizantijska državotvornost najdublji su evropski temelji. Od Francuske revolucije Evropa teži odricanju od svojih korena i gradi novi vrednosni poredak koji postepeno sve više isključuje hrišćanstvo iz svoga temelja. Vrhunac ove nove Evrope bio je nacrt novog ustava Evropske Unije koji ne dopušta pominjanje Boga i hrišćanskih osnova evropske civilizacije. Postoji i najnovija Evropa, ona amerikanizovana, koja se potpuno odriče svog evropskog civilizacijskog konteksta i postaje vazal jednog novog vanevropskog gospodara sveta.
Međutim, savremena Evropa nije jednoznačna, ma koliko globalizacijski procesi naizgled u njoj bili dominantni ili izgledali kao jedina realnost. U njoj samoj postoje sasvim različiti pogledi na evropsku sadašnjost i budućnost i vri veliko unutrašnje preispitivanje. Dovoljno je navesti neke primere evroskepticizma (Francuska, Holandija, Češka...), oličene najbolje u izjašnjavanju o novom ustavu Evropske Unije koje je pokazalo duboke podele unutar svakog od evropskih naroda. Odličan primer je i potpuno različit odnos prema nekim zakonskim rešenjima i moralnim pitanjima: u nekim država su, na primer, legalizovani homoseksualni brakovi, dok u drugim to još uvek ne može da prođe. U takvoj situaciji, ovo treba posebno naglasiti, još uvek ima mnogo prostora za dobru diplomatiju. Ako Evropska Unija nastavi pravcem totalitarnih rešenja, tog prostora će biti sve manje, ali ne samo za nas nego i za sve druge evropske naroda, i u njihovoj pobuni treba tražiti i svoje mesto. Posle iskustva nekoliko velikih političkih totalitarizama u 20. veku, ni ovaj najnoviji, demokratski, ne bi smeo da prođe u Evropi kao kolevci demokratije. Moguć je i takav scenario u kome će se sami evropski narodi, i to oni koji su stvarali Evropsku Zajednicu, odreći takvog političkog koncepta koji nosi klicu novog totalitarizma.
Srbija i Evropska Unija
Srpski intelektualci od Dositeja naovamo boluju od kompleksa Evrope kao civilizacije koju treba dostići. Odatle proističe i naše osećanje inferiornosti i, često, stid od vlastitog identiteta. Dostizanje Evrope pretvorilo se u idolopoklonstvo novom bogu Evrope kao smisla života koji je, po Skerlićevim rečima jedini dostojan da se nazove životom. Između dva svetska rata, na tradiciji špenglerovskog preispitivanja propasti Zapada, nova generacija srpske inteligencije preispituje evropsku kulturu i promišlja model autentične nacionalne kulture. Tu generaciju predvode episkopi SPC Irinej Đorđević i Nikolaj Velimirović, a svoj doprinos daju mnogi veliki srpski intelektualci toga doba: Justin Popović, Vladimir Velmar-Janković, Jovan Rapajić, Dimitrije Najdanović, Đoko Slijepčević, Vladimir Vujić... Danas, međutim, takvog problematizovanja evropskog pogleda na svet uglavnom nema. Evropska Unija je tabu-tema savremene Srbije. Ne postoji javna rasprava o tome koje su prednosti, a koje mane našeg ulaska u Evropsku Uniju. Svaki razgovor na tu temu je zabranjen i postoji samo kult obećane zemlje koja dolazi, kao što je dolazilo komunističko besklasno društvo pre samo pola veka. O velikoj ekonomskoj krizi u najvećim evropskim državama, o političkim lomovima unutar samog koncepta Evropske Unije, o problemima novih članica, o Rusiji kao mnogo većem i otvorenijem tržištu za naše proizvode, kod nas se uglavnom ćuti. Sve to ne znači da ideja ulaska Srbije u Evropsku Uniju nije dobra; to prosto znači da mi o tome malo znamo. Niko nam nije predstavio šta to tačno znači ulazak u Evropsku Uniju, i koliko i šta gubimo, a koliko i šta tačno dobijamo, jer nam je dosta političkih i ekonomskih utopija.
Koliko je netačan onaj sud da je sve što dolazi sa Zapada najbolje, tako je netačan i onaj drugi da na Zapadu ništa ne valja. Ove dve krajnosti nisu pouzdan oslonac u našem odnosu prema Zapadu. Postoje stvari na Zapadu koje bi trebalo automatski da primenimo i na nas: radna disciplina, organizacija posla i timski rad, vladavina zakona, borba protiv korupcije, briga o zdravom životu i prirodi... Ali postoje i procesi, posebno iz oblasti političkih, duhovnih i moralnih pitanja, koje nikako ne bismo smeli da primenimo u našoj državi, ako želimo dobro sebi i svojoj deci.
Jedan evropski primer
Holandija je zemlja velikih i neobičnih raspona. Holandski narod izgubio je mnoge elemente nacionalnog identiteta (ne haje za veru, nema svoju nacionalnu pesmu, nošnju, kuhinju i druge običaje). Nekada izuzetno konzervativne kulture, Holandija je danas poznata po veoma liberalnim zakonima koji dopuštaju najrazličija moralna izvitoperenja koja nikada nisu bila karakterističan deo evropskog duhovnog konteksta. Profit je njen bog, a sticanje smisao života. Porodica ne postoji, jer je iznad nje individualni i materijalni interes. Država je prepuna neintegrisanih stranaca koji polako prave državu unutar države, dok savremeni Holanđanin, uljuljkan u visokom životnom standardu, prelazi preko toga i ne razmišlja o sutrašnjici.
Međutim, Holandija nije dovoljno poznata po onim drugim, pozitivnim primerima. Cela holandska država počiva na ogromnoj borbi sa prirodom. Holandija leži na vodi i potrebni su vekovni kontinuirani napori jednog naroda da se zemlja otme od mora i učini plodnom. Kao bivša velika kolonijalna sila Holandija je sebe dugo uzdizala na nesreći drugih naroda. Međutim, njen razvoj posle Drugog svetskog rata, kada je izgubila sve svoje kolonije, plod je velikog i konstantnog truda čitavog jednog naroda. Organizacija države i radna ozbiljnost su na visokom nivou. To je narod koji mnogo vodi računa o svojim životnim uslovima: vozi bicikl, pravi kuće sa velikim prozorima za svetlost, bavi se sportom i gaji druge oblike zdravog života. Istovremeno tako štiti svoju prirodu i svoje zdravlje. Svoju decu od malih nogu vaspitava pomalo spartanski, učeći ih od tinejdžerskih godina radu i samostalnom privređivanju. Na malom geografskom prostoru, u teškim prirodnim uslovima, živi veliki broj stanovnika koji su se izborili za sebe i svoje mesto među drugim narodima.
Ovaj mali primer pokazuje koliko stvari nisu jednostavne i jednostrane. Ne možemo govoriti o Evropi ako je ne poznajemo. Ne smemo večito ostati u vlasti raznim stereotipa, bilo pozitivnih ili negativnih. Naš susret sa Evropskom Unijom mora biti trezven, kritički, objektivan i dobronameran, jer imamo mnogo šta da naučimo, ali i mnogo čega da se klonimo.
Šta nam je činiti?
Nije sporno da krenemo u evropske integracije, već je sporno brinemo li u tom procesu o srpskom nacionalnom interesu. U naše vreme Srbija se opet deli na dve Srbije: onu koja slepo sleduje svim evrounijatskim diktatima i onu koja slepo propoveda izolaciju i odbacivanje svega što dolazi iz Evrope. Kao i u mnogo čemu drugom i ovde se treba založiti za varijantu trećeg puta. Pravi pristup ovoj temi bio bi kritički odnos prema svemu što dolazi iz Evrope, sa ciljem da se primeni ono što je dobro, a odbaci ono što je loše. Ako je nemoguće odbaciti sve briselske diktate koji nisu povoljni po srpski narod, onda barem treba imati svest o tome i pokušati u sve to ugraditi interes svoga naroda. Nije sramotno niti tragično biti kadar uteći, već je problem što se dugoročne štete po naše interese predstavljaju kao velike koristi, a kolonizator i okupator proglašava za dobroželatelja. U vreme kada i mnogo veći evropski narodi i države nisu kadri da odbrane svoje nacionalne suverenitete teško da ćemo to mi uspeti. Ali mnogo opasnije od sloma suvereniteta jeste gubitak nacionalnog identiteta, jer sačuvani identitet može da obnovi i porušeni suverenitet, dok je suprotno nemoguće, čak i u teoriji.
Velika je naša iluzija i u tome što mislimo da ulazak u Evropsku Uniju rešava sve naše probleme. Kao da će taj ulazak da vrati našu duhovnost, ispravi naš moral, obnovi našu biološku osnovu, popravi našu lenjost i odnos prema radu ili ujedini srpske zemlje (da ovde ne govorimo da li će zaštititi status Kosova i Metohije unutar Srbije). Ništa od toga neće rešavati naše pristupanje bilo kojim evropskim i svetskim integracijama, već je to pitanje naše vrednosne orijentacije i unutarsrpskih integracija. Niko drugi neće se boriti za naš nacionalni interes, već to moramo sami. Velika je zabluda da se našim ulaskom u Evropsku Uniju stvari rešavaju same po sebi, već treba naučiti, na holandskom primeru, da je svaki materijalni oporavak i uspon kontinuirano delo nacionalne volje i optimizma celog jednog vrednog naroda koji ima svoj zajednički cilj i strategiju kako do njega doći.
Naša razmišljanja ne treba da idu samo u pravcu kako eventualno ući i opstati u Evropskoj Uniji, već i šta raditi kada jednog dana Evropske Unije više ne bude. Ta misao danas je najveća politička jeres, ali već sutra može biti politička realnost koju ponovo možemo dočekati nespremni, bez samostalno održivog razvojnog programa. Bez obzira na sve, i ovaj evropski politički projekat važi i prolazi, ali je glavno pitanje da li ćemo iz njega izaći kao pravoslavni Srbi.
Autor je glavni urednik časopisa Dveri srpske.