Bila sam očarana samo dvojicom političara, jer sam u toj dvojici videla revoluciju, vizionarstvo, bunt, nešto drugačije, neko nadahnuće... ajde, onog marta bila sam klinka, ma i ne znaš šta se dešava realno, od nosa dalje ne vidiš, a misliš da sve znaš, nešto se valjalo, nema veze što i ne umeš da ispričaš šta... od tad imam gastrointestinalne smetnje kad vidim izmanipulisane maloletnike i one bez prava glasa sa destruktivnim pogledom ispod obrva na skupovima i mitinzima. Ili kad krenu da baljezgaju po forumima i bacaju se u ostrašćene analize a još im pačja govna umesto dudinja na uglovima usana.
I Đinđić. Kad je ubijen, bila sam baš razočarana, ne malo.
Generalno sam razočarana što viđam i dalje iste njuške. Nekad se pojave i one iz poslednje fioke, da ne veruješ. A ti se još pitaš što ovaj/ova nije odležao/la za nešto? Od tada, malo mi je glupo i da se očaravam, porasla sam. Razočarana sam i u narod.
Uvek glasam, ima i onih koji od mene neće nikada dobiti glas. Nikome od njih ne verujem. Jer:
Nije li politika zapravo samo veština da se laže u pravi čas?
Volter
Pa neka me iznenade, što kaže euridika