Sportsko ronjenje
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6
  1. #1

    Sportsko ronjenje

    Magičan svet sportskog ronjenja

    Danas je ronjenje verovatno jedan od najbezbednijih ekstremnih sportova. Razvoj tehnologije opreme za disanje pod vodom, pratećih instrumenata, te metodologije obuke i razgranat sistem zakonski uređenih ronilačkih centara, gotovo da su oduzeli ronjenju status opasne zabave. Ali nije sve bilo tako veselo do pre desetak godina...






    Autori: Ivan Stančić i Ranko Trifković

    Ronjenjem se ljudi vazda bave. Od persijskih komandosa, koji su se pod površinom kretali uz pomoć vazduha iz životinjskih mehova, koristeći uglačan kornjačin oklop kao masku, preko radnika pod ronilačkim zvonima i u kesonima, preko teških ronilačkih odela 19. veka, do prve lake opreme koja nastaje s početkom prošlog veka.

    Ipak, sportsko ronjenje nastaje između dva rata kao posledica napretka u tehnologiji obrade stakla, gume i zatvorenih sistema koji su razvijani za vojne potrebe. Prvi sportski ronioci bavili su se podvodnim ribolovom, koristeći harpun i prve ronilačke maske koje su se razvile iz zaštitnih naočara za plivanje.

    Početkom Drugog svetskog rata koristila se uglavnom oprema koja je razvijana u Francuskoj, ali je razvoj podmorničarstva uslovio pojavljivanje niza izuma koji su doveli do prvog otvorenog sistema koji su 1943. godine koristili Žak Iv Kusto i Emil Ganjan. Posle rata, potrebe za industrijskim ronjenjem rastu, a vojna oprema polako prelazi u civilnu upotrebu. No, najviše zahvaljujući naučno-istraživačkom radu Kustoa i Ganjana ronjenje postaje uzbudljiva i ezgotična aktivnost sredinom pedesetih godina. Otvaraju se prvi ronilački klubovi, te nacionalna i međunarodna ronilačka udruženja koja standardizuju opremu i obuku.




    Sredinom šezdesetih Udruženje profesionalnih ronilačkih instuktora (PADI) pokušava da uprosti ronilački trening, pojača bezbednosne margine kako bi ronjenje postao što popularniji sport. S druge strane, u Evropi ronilo se uglavnom po načelima koja su preuzeta iz vojnog ronjenja, a pod uticajem francuske, kasnije međunarodne, organizacije CMAS (Svetski savez podvodnih aktivnosti).

    Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, nećete videti nijedan akcioni film u stilu Džemsa Bonda, bez bar jedne scene ronjenja. Premda je razvoj tehnologije pomoćne opreme napredovao, ronjenje ostaje pravi ekstremni sport kojim se bave samo najhrabriji i najuporniji. U to vreme pojavljuju se prvi ronioci u Jugoslaviji, koji u saradnji sa vojskom otvaraju prve ronilačke klubove. Ipak, te godine pionira ronjenja uzele su i danak u ljudskim životima jer oprema još nije bila pouzdana, a entuzijazam prvih ronilaca često se graničio sa hazarderskim adrenalinskim vratolomijama.

    Ipak, već krajem osamdesetih oprema postaje sve kvalitetnija, pojavljuju se i prvi ronilački računari koji se nose pod vodu, a ronilački trening, premda i dalje obojen vojnim nasleđem, postaje sasvim pristupačan građanima. Krajem osamdesetih, Lik Beson snima film Veliko plavetnilo, koji će dupke napuniti ronilačke klubove i napraviti revoluciju u ronilačkom sportu.




    Prirast sportskih ronilaca u ronilačke klubove širom zemlje, tadašnje Jugoslavije, kasnije još neimenovane Srbije, donosi priliv nove, savremenije, opreme, te popuštanje vojnički stroge obuke. Nastaju veoma dobri timovi ronilaca na dah, podvodnih lovaca, čak zapažene rezultate postiže naša reprezentacija u podvodnom hokeju, zanimljivoj igri nastaloj kao deo obuke vojnih ronilaca u Francuskoj.

    Sa pojeftinjenjem ronilačke opreme, te otvaranjem malih ronilačkih centara širom Sredozemlja, ronjenje postaje još pristupačnije. Negde krajem devedesetih gotovo sasvim izlaze iz upotrebe ronilačke tablice američke vojske, a počinju da se koriste Bilman-Han tablice za civilino ronjenje koje su ugrađene u sve ronilačke računare. To praktično znači da je svaki zaron bezbedniji, a zabavniji, što dovodi do usitnjavanja ronilačkih klubova, a umesto nekoliko centralnih, nastaje mnoštvo malih udruženja.





    Tim pre što sticajem istorijskih okolnosti Srbija gubi pristup moru, nestaje potreba za okupljanjem ronilaca zbog lakše nabavke opreme. Ronilačke potrepštine i dalje nisu jeftine, ali su pristupačne, a jačanje sportskog ronjenja i ronilačkog turizma gotovo je otklonio potrebu za posedovanjem sve osim najličnije opreme.

    Dakle, razvoj ronjenja doveo je do toga da u svakoj mediteranskoj zemlji možete zaroniti čak iako nikada niste prošli obuku. Dovoljno je da platite jednodnevnu obuku i iznajmite opremu, ili ako ste uvežban ronilac sa svojom opremom, da platite troškove organizacije, odnosno vazduha, čamca, vođe ronjenja, i eto vas pod vodom. No, da je ronjenje i dalje uzbudljivo, te da može biti i te kako ekstremno, moći ćete da čitate u nastavku, koji vas očekuje za nekoliko dana.

    izvor:B92

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  2. #2

    Odgovor: Sportsko ronjenje

    Magičan svet sportskog ronjenja (drugi deo)


    U prvom delu čitali ste o osnovama ronjenja, a sada je došao red na ronilačku opremu. Kad dođete u ronilački centar, bilo da je to kamp postavljen u prijatnoj hladovini četinara, usijana kućica na obali, mamac za turiste ili brektavi ronilački brod, barkasa, prvo što vidite jeste ronilačka oprema. Tačnije, mnoštvo ronilačke opreme.

    Autori: Ivan Stančić i Ranko Trifković





    U prvom delu čitali ste o osnovama ronjenja, a sada je došao red na ronilačku opremu. Kad dođete u ronilački centar, bilo da je to kamp postavljen u prijatnoj hladovini četinara, usijana kućica na obali, mamac za turiste ili brektavi ronilački brod, barkasa, prvo što vidite jeste ronilačka oprema. Tačnije, mnoštvo ronilačke opreme.



    Tu su ronilačka odela od neoprena, prekrivena tankim žersejom, koja dok se cede izgledaju kao sveže odran vanzemaljac. Ronilačko odelo štiti od hladnoće, a može i da vas rashladi. Podvodni svet je prepun peckavih i bodljikavih bića, oštrih ivica, te je osnovna uloga odela da vas zaštiti od sitnih, a neprijatnih povreda.

    Odela mogu biti teška i laka, jednodelna, dvodelna. Razlikuju se odela za ronenje na dah, od ronilačkih odela za ronjenje s bocama, uglavnom po tome što su ova potonja deblja jer gnjurci ne moraju da brinu o plovnosti. Ronilački klubovi i centri obično će se postarati da dobijete ronilačko odelo na upotrebu, s obzirom na to da je kupovna cena od 200 do 400 evra.




    Najupadljivije su, zatim, ronilačke boce, velike i male, uglavnom izlepljene reklamnim nalepnicama i obojene jarkim, čak florescentnim bojama. U bocama je, suprotno uvreženom mišljenju, običan vazduh, a ne kiseonik. S obzirom na to da je veoma korozivan, kiseonik udišu posebno obučeni vojni ronioci koji se kreću na malim dubinama i barataju kratkim deonicama, tek toliko da se privuku protivniku i obave zadatak.


    Udisanje kiseonika spržilo bi nam pluća, a na preko 20 metara dubine taj gas postaje i izuzetno otrovan. Stoga se za zarone do 50 metara dubine, što je krajnja preporučljiva granica za sportsko ronjenje, koristi vazduh. Posebne mašine, ronilački kompresori, sabijaju vazduh i filtriraju ga. Ne brinite, te mašine domen su ronilačkih klubova i centara, premda postoje i portabl modeli, ali oni apsolutno nisu presudni za pojedinačnog ronioca.

    U ronilačkoj boci vlada pritisak dve stotine puta veći nego u atmosferi, te stoga u bocu stane dve stotine puta više vazduha nego što iznosi zapremina boce. To je sasvim dovoljno da pod vodom ostanete i do 45 minuta, u zavisnosti od dubine ronjenja. Što idete dublje, to više vazduha potrošite. Briga o ronilačkoj boci, sa svim njenim ventilima i bezbednosnom opremom posebna je lekcija na ronilačkom kursu. Luksuz posedovanja sopstvene boce priuštiće samo najzagriženiji ronioci, a cene se kreću od 150 evra za 'desetku' do 400 evra za dvobocnik.





    Iz ronilačkih boca vire ojačane gumene cevi koje se završavaju nekakvim aparatima, pokazivačima, priključcima i koječime. Glavni izvor svih tih cevčica jeste tzv. regulator. Danas je u upotrebi dvostepeni regulator i kači se na ventil boce. Iz njega glavno crevo vodi do tzv. drugog stepena, odnosno usnika na koji vam pristiže vazduh. No, regulator mora da ima i priključak za manometar koji očitava stanje pritiska u boci, a samim tim i količinu preostalog vazduha.


    Postoje i modeli koji manometar stavljaju na konzolu zajedno sa dubinomerom, časovnikom ili ronilačkim računarom, tako da gnjurac uvek ima na oku sve parametre zarona – dubinu, vreme, preostali vazduh. Regulatori se takođe dobijaju u ronilačkom klubu ili centru, premda zbog usnika spadaju u ličnu opremu iskusnijih ronilaca. Cena im se kreće između 50 i 100 evra.






    Jedno od creva što izvire iz regulatora napaja nešto što liči na pojas za spasavanje. Stručno se naziva BCD (Buoyancy Control Device), popularniji kao džeket, skraćeno od life jacket. U mnogim zemljama BCD je obavezan deo ronilačke opreme. Osim što omogućava roniocu da s lakoćom nosi tešku opremu kroz vodu, te reguliše plovnost, služi na površini da olakša plivanje, i za ne daj Bože situacije kada je neophodno ostati iznad površine. Ima džepove zbog čega ronioci rado trpaju koješta što nađu na morskom dnu. No, s obzirom na primedbu o bockavim i reckavim odlikama podvodnog sveta, neoprezni ronioci često izbuše džeket sadržajem koji mu trpaju u džepove. Džeket takođe dobijate na licu mesta, a oni koji žele svoj platiće ga od 50 do 250 evra.

    Ronilačke maske i peraja spadaju u najličniju opremu. Premda se i oni mogu iznajmiti iz ronilačkog kluba, odnoso deo su paketa u ronilačkom centru, svaki gnjurac, osim potpunih početnika, poseduje bar jednu masku i jedan par peraja. Ako ništa, one su dugo bile obavezna oprema za pohađanje kursa. Osim toga, maska vam pruža pogled na podvodni svet, a peraja pogon, te ih je stoga preporučljivo odabrati brižljivo i prema svom ukusu i potrebama.





    Maske mogu biti sportske, male zapemine i velikog vidnog polja ili udobne, glomazne, prilagođene turističkom razgledanju podvodnog sveta. Peraja su ili uzana, zbog brzine ili široka, zbog potiska, postoje ovakva i onakva, sa zakrilcima i kojekakvim specijalnim dizajnom. Najbolja su, međutim, ona peraja koja ste isprobali i koja neće da vam oduzimaju snagu. Uzalud kupujete super dugačka brza peraja ako ronite s bocama ili ogromna radna peraja koja nećete moći da koristite. Za sportsko ronjenje preporučuju se peraja srednje dužine i širine prilagođena snazi vaših nogu. Maske koštaju oko 50 evra, a dobra peraja ne treba platiti više od 150.

    Zanimljivo je da postoji i jedan maleni deo opreme koji je po propisu obavezan, ali ako ga sami ne donesete, retko koji klub će vam ga iznajmiti, a to je ronilački nož. Zbog toga što predstavlja tako divan mačo asesoar, mnogi će kupiti nož čim završe ronilački kurs. Ronilački nož služi za ne daj Bože i mora biti težak, dovoljno čvrst da možete da se služite drškom kao improvizovanim čekićem, zatim se preporučuje da bude sa jedne strane nazubljen. Najbolji su oni koji imaju i očicu ili kuku urezanu u oštricu, za kidanje. Pod vodom vas ništa neće napasti, tako da nož ne služi za odbranu već za kidanje mreža, užadi ili da nešto čuknete. Noževi koštaju u proseku između 20 i 50 evra.






    Kao što vidite, ronjenje jeste po nečemu ekstremno, a to je cena opreme. Ipak, ukoliko ronite sa klubom ili u ronilačkom centru, sva je prilika da će vam biti neophodna samo najosnovnija oprema, a to su maska, peraja i nož. U cenu zarona obično se uračunava i iznajmljivanje opreme, a u proseku košta između 30 i 50 evra.

    Pa opet, ljudi rone, jer provođenje vremena pod vodom jeste ekstremni adrenalinski događaj, o kojem ćete čitati u narednom delu.


    izvor:B92

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  3. #3

    Odgovor: Sportsko ronjenje

    Nadam se da se nećete naljutiti što upadoh u temu. Lepo je što ste je otvorili. I sam sam planirao da nešto o tome reknem, a sada evo i pravog mesta za to. Pretprošle godine sam pohađao obuku, položio ispite iz ronjenja i postao član ronilačkog kluba "Calypso" koga vodi legenda srpskog i svetskog ronjenja, žena koja je kao devojčica ronila sa Žak Kustoom i koja drži svetski rekord u dubini zarona sa bocom na vazduh, Božana Ostojić. Elem, dobio sam zvanje P1 ili "ronilac sa jednom zvezdom". Prošle godine sam imao četiri zarona u Jonskom moru, tokom letovanja na Lefkadi, dva na 32 metra dubine i dva na 28 metara, kao i jedan zaron u jezeru pored Smedereva. Ovo su dva kratka zapisa iz moje ronilačke knjižice, ili Diving Log-a:
    24.08.'10. - Prva dva zarona, problem sa balansom, problem sa maskom, hiperventilacija. U oba navrata napuštam grupu nešto ranije i prekidam zaron, jer dolazim pre drugih na 50 bara pritiska u boci. Nadam se da ću sutra imati više vremena da uživam u tišini.
    25.08.'10. - Konačno dva sjajna zarona, i balans i disanje usklađeni. Uživao sam izmešten u drugu dimenziju.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Sportsko ronjenje

    Citat zosim kaže: Pogledaj poruku
    Nadam se da se nećete naljutiti što upadoh u temu. Lepo je što ste je otvorili. I sam sam planirao da nešto o tome reknem, a sada evo i pravog mesta za to. Pretprošle godine sam pohađao obuku, položio ispite iz ronjenja i postao član ronilačkog kluba "Calypso" koga vodi legenda srpskog i svetskog ronjenja, žena koja je kao devojčica ronila sa Žak Kustoom i koja drži svetski rekord u dubini zarona sa bocom na vazduh, Božana Ostojić. Elem, dobio sam zvanje P1 ili "ronilac sa jednom zvezdom". Prošle godine sam imao četiri zarona u Jonskom moru, tokom letovanja na Lefkadi, dva na 32 metra dubine i dva na 28 metara, kao i jedan zaron u jezeru pored Smedereva. Ovo su dva kratka zapisa iz moje ronilačke knjižice, ili Diving Log-a:
    24.08.'10. - Prva dva zarona, problem sa balansom, problem sa maskom, hiperventilacija. U oba navrata napuštam grupu nešto ranije i prekidam zaron, jer dolazim pre drugih na 50 bara pritiska u boci. Nadam se da ću sutra imati više vremena da uživam u tišini.
    25.08.'10. - Konačno dva sjajna zarona, i balans i disanje usklađeni. Uživao sam izmešten u drugu dimenziju.
    Ljutnja bi bila kada se ne bi sa pričom i vašim iskustvom pojavili u temi. Znati da se neko bavi ovim sportom je lepo. Molio bih vas da s nama podelite vaše iskustvo i viđenje !!!

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  5. #5

    Odgovor: Sportsko ronjenje

    Magičan svet sportskog ronjenja (treći deo)


    U prvom delu čitali ste o osnovama ronjenja, u drugom o ronilačkoj opremi, a sada je pred vama treći deo priče. Stigli ste u ronilački kamp. Bilo da ste tu, na logorovanju, sa celim ronilačkim klubom od kojih su neki do sada već vaši drugari, ako već ne i prijatelji, ili ste mušterija ronilačkog centra, uzbuđenje je isto, a procedura veoma slična.

    Autori: Ivan Stančić i Ranko Trifković




    Okupili ste opremu, što ličnu, što zaduženu iz kluba ili iznajmljenu iz ronilačkog centra. Deluje kao da će vam trebati nekoliko sluga da to sve ponese. Zanimljiv predlog, ali umesto sluga neophodni su vam Filipinci. Zašto Filipinci? Pa, na Filipinima je ronjenje veliki deo turističke industrije, te su se vrlo izveštili da roniocima učine pripremne radnje što ugodnijim. U nedostatku Filipinaca sami ćete morati da teglite boce, regulator, odelo, masku, peraja, nož, disaljku, tegove i drugu prateću opremu.

    Drugo veliko uzbuđenje je kada na javno istaknutom dnevniku ronjenja vidite svoje ime uz imena ostalih gnjuraca, vođe ronjenja, vođe čamca. Tu piše u koliko časova se od vas očekuje da budete spremni. Treće veliko uzbuđenje jeste sama vožnja do mesta zarona. Premda se ronilački centri često postavljaju na veoma atraktivnim lokacijama, za ozbiljan zaron često se putuje i po sat vremena.

    Nekada davno, u vreme gumenih desantnih čamaca pogonjenih običnim 'četvorkama' (Tomos 4), vožnja do mesta zarona nije se mnogo razlikovala od vožnje gradskim prevozom. Danas su čamci kudikamo brži, a pogodnost ronilačke barkase u okviru ronilačkog centra nije zanemarljiva. Ipak, vožnja čamcem, ma koliko kratka, jeste važna za ronioce. Osim upoznavanja, druženja i razmene iskustava, vreme tokom vožnje je prilika da se još jednom proveri oprema.



    Takođe, oni koji su odgovorni za udobnost i uživanje u zaronu, a to su vođa ronjenja ili vođa grupe u kojoj se nalazite, dobijaju priliku da vas upoznaju, da im saopštite napomene koje mogu da utiču na bezbednost ronjenja. Sve im priznajte, od toga da se plašite mraka, da vam je ovo prvi zaron ili da ne volite da budete poslednji u grupi. Nemojte baš sve da im priznajete, naravno. Kakav efekat na vašu bešiku ima hladna voda u odelu, podatak je koji ipak želite da zadržite za sebe.

    I, kada ste stigli na mesto ronjenja sledi novo uzbuđenje. S Filipincem ili bez njega, vreme je da natakarite sve na sebe. Upamtite, peraja su vrlo nezgrapna, pa je loša etika ako prvo njih nazujete, jer udaranje plastikom drugim ljudima u zglobove nije karta za trajno ronilačko drugarstvo. Najbolje je da uskočite u vodu i obučete odelo. Ono će vas održavati na površini, a voda će pomoći da lakše skliznete u neoprenski oklop. Popnite se u čamac, i dokažite svima da ste pravi ronilac, a ne vikendaš, i namestite regulator i konzolu na bocu, na koju ste prethodno nakačili lajf džeket (to jest, BCD). Naduvajte BCD i bacite ceo komplet u vodu, prethodno zakačivši bocu za užariju čamca.

    Razumite da postoje i drugačije okolnosti u kojima cela ova operacija može izgledati malo drugačije ili teći drugim redosledom. No, sada vam je boca u vodi, vi ste u odelu, ostaju još samo tegovi, peraja, maska, disaljka i nož. Nakačite nož, nagnite se napred i natovarite se tegovima. Pažljivo, da ne padnete, okačite masku i disaljku o vrat, ili ruku, te navucite peraja. Surduknite se u vodu i na miru, uz pomoć fenomena po imenu plovnost, opremite se. E, sad.




    Mnogi ronioci pre nego što stave masku, pljunu u nju što izdašnije i protrljaju unutrašnje staklo uspenušanom pljucom. To nije samo neki uvrnuti ritual, već preventiva protiv magljenja. Urbana legenda kaže da enzimi u, je l' te tečnosti, razlažu masnoće, pa je staklo čistije, ujednačeno se zagreva, pa nema magljenja.

    Kad je to obavljeno, vreme je za pravu stvar. Čekajte na znak vođe ronjenja i počnite da zaranjate. Ako ste dobro savladali obuku, naći ćete se okruženi mehurićima i plavetnilom koje će početi da se preliva zelenim nijansama. Osetićete hladan vazduh iz boce, što je doživljaj sam po sebi. Potražite pogledom vođu grupe i, zaplovite podvodnim svetom.

    Ne može se reći da voda nije čovekovo prirodno okruženje, ali putovanje u podvodni svet zahteva obuku, posebnu opremu i naročitu vrstu pažnje. Podsećemo vas, pravila su se značajno promenila. Ne možete da se oslonite na glasovnu komunikaciju, ne možete brzo da učinite ništa, za sve će vam biti neophodno mnogostruko više snage nego za iste radnja na površini. Dešavaju se i biohemijske promene u vašem telu. Što dublje zaronite i što duže ostajete pod vodom, to se više azota taloži u vašim tkivima. Poput alkohola, azot natapa i vaše nervne ćelije, te ste zbog toga pod vodom faktički pripiti. Postoji staro gnjuračko pravilo koje kaže “svakih deset metara dubije kao čaša martinija”.




    Dakle, ne samo što ste ograničeni u kretanju, komunikaciji, snazi i okretnosti, izloženi raznim podvodnim opasnostima, od zadihanosti, na površini je to banalan problem, pod vodom može da vam ugrozi život, preko napada ajkule, koji se, ipak, nikad ne događa, do ronilačke lepote, a zaista postoji takva bolest, već ste i priglupi usled azotskog pijanstva.

    Neki zluradi kažu da je to dubinsko pijanstvo glavna radost ronilaca i razlog zbog koga streme sve većim dubinama. Pa ipak, većina turističkih zarona ne prelazi tridesetak metara dubine. Ako ćemo pravo, ispod 20 metara i nema mnogo šta da se vidi. Uostalom boje nestaju, flora i fauna postaju oskudne. Boje nestaju, pitate vi? Da, to je još jedno od velikih uzbuđenja. Ribice, morska flora i kamenčići postaju gotovo ujednačene zagasite boje. Već na pet metara više se ne vidi crvena boja, narandžasta opstaje do deset metara, a žuta se vidi do nekih tridesetak metara.

    Pitate se vi, kako to boje nestaju? Pa, u tome je glavni trip. Crveni delovi opreme, na primer, opažaju se kao da su obojeni u tamniju nijansu, ali ostaju crveni u percepciji. Mozak zna da su crvene boje i tako se žuta boja boce, ako je boca bila žuta i na površini, ne gubi čak i ako zaronite ispod trideset metara. Kakav trip, boje nema, a ima?! Nedostatak boja najbolje se očitava u koloritu podvodnog sveta ispod 40 metara dubine, kao i pri susretu sa objektima za koje niste znali koje su boje.




    No, da ne ispadne da je pod vodom samo strava i užas, očekuju vas brojna prijatna iznenađenja. Posmatrati živi svet, na primer. Otkrivati kako sa svakim novim zaronom možete bolje da uočite pojedinosti kao što su ribe koje se šarama stapaju sa kamenjarom, belina kamičaka koja ukazuje da je gnezdo hobotnica u blizini, radosna narandžasta boja jastoga, kakofonični spokoj koji tkaju klokotavo disanje ronilačkog aparata, pozadinski zvuci koji se, raspršeni, pretvaraju u uspavanku podvodnog sveta. Eh, da, divno je roniti, kao što ćete, nadamo se, i sami otkriti.


    Prvi zaron završio se pre nego što ste stigli da se načudite i nadivite svemu. Mnogo šta niste ni uspeli da vidite, jer vid koji stičete dolazi iskustvom. Sa ronjenja ste se verovatno vratili potpuno iscrpljeni, gladni i žedni. Vremenom, naučite da pravite što manje nepotrebnih pokreta, da se krećete ekonomičnije i efikasnije. A glad i žeđ zameniće zasićenost divnim utiscima kojima će vas napajati podvodni svet.


    izvor:B92

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  6. #6

    Odgovor: Sportsko ronjenje

    Magičan svet sportskog ronjenja (četvrti deo)

    Veliko je pitanje da li je ronjenje danas ekstremni sport. Turističko ronjenje koje se nudi na Jadranskom moru ili u Egiptu nezaboravno je iskustvo, ali daleko od ozbiljnije ugroženosti. Toplo more i šarene ribice sreću se već na desetak metara, a vodiči ne žele da rizikuju, pa retko spuštaju turiste ispod 20 metara. Ronjenje u Crnoj Gori i Hrvatskoj malo je dublje, ali sve je u redu dok ne idete ispod 30 metara...

    Autori: Ivan Stančić i Ranko Trifković




    Kvalitet opreme i temeljnost obuke, kao i iskustvo pomeraju značajno granice opasnosti u ronjenju. Kao što će vam svaki sportski ronilac iz ovih krajeva priznati, tek ispod 40 metara postaje ‘ozbiljno’. Šta je u tome ozbiljno? Pa, nešto malo biohemijskih i fizičkih procesa koji uslovljavaju da ronjenje mora da se planira temeljnije od običnog turističkog zarona. Opet, retko ćete naći sportskog ronioca bez većeg broja dubokih zarona.

    Pod vodom, srećom, ima i zanimljivijih vidika od dubinomera koji otkucava sve bliže ekstremnoj granici od 55 metara, što se računa da je domet bezbedne dubine za sportske ronioce sa bocama punjenim vazduhom.

    Jedan od ekstrema u ronjenju jeste udisanje drugih gasova i smeša osim vazduha. Vojni ronioci, diverzanti, na primer, ne koriste standardnu opremu, jer ispušta mehuriće po kojima bi ih protivnici lako uočili. Zato koriste aparate ‘zatvorenog kruga’ i boce punjene kiseonikom. Gas kruži iz boce, do regulatora i nazad u spremište. Prednost je u tome što nema mehurića, a nedostatak što je čist kiseonik potencijalno opasan za ljudski organizam, naročito u prevelikoj količini i pod visokim pritiskom. Stoga vojni ronioci rone plitko, ali ekstrem je u tome što dišu čist kiseonik.




    Zato što se na velikim dubinama udeo kiseonika u smesi koju ronilac udiše povećava preko bezbednog procenta, za spuštanje ispod 60 metara koriste se posebno pripremljene mešavine gasova. Najzastupljenije su u istraživanju morskih dubina i industrijskom ronjenju. Mešavine se uglavnom prave od kiseonika, helijuma i azota, a u nekim slučajevima koriste se vodonik, odnosno helijum, i kiseonik ili argon i kiseonik.

    Za razliku od upotrebe gasnih mešavina, koje uglavnom upražnjavaju vojni i industrijski ronioci, ronjenje u olupinama ekstremno je iskustvo kojim mogu da se bave i sportski ronioci. Potopljeni brodovi, avioni ili zgrade veoma su zabavno igralište. Ono što je ljudska ruka napravila, a more uzelo pod svoje nosi sobom tajanstvenost koja uzbuđuje. Osim toga, čak i da roni na potopljenom teretnjaku, svaki gnjurac potajno tka priču o istraživanju morskih dubina, vidi sebe kao Džejmsa Bonda ili bar Kustoovog naslednika.

    Uzbuđenje se povećava ukoliko se ronilac zavlači u olupinu. Skučeni prostori mogu biti izuzetno opasni za sportske ronioce. Oprema je kabasta i zauzima dimenzije za koje u svakodnevnom životu ne marimo. Creva pomoćne opreme pružaju se kao da ronilac stalno drži raširene ruke, a ronilačka boca mnogo je nezgrapnija i od najvećeg ranca. Dodajte tome skučeno vidno polje i ronilačko odelo koje ograničava pokretljivost. Spuštanje u unutrašnjost broda za sportskog ronioca slično je pokušaju da se debela mačka provuče kroz uzanu tarabu. Stoga se zaronima u kojima se ulazi u olupinu pristupa veoma temeljno. Obavezno je ronjenje u blizini partnera, upotreba bezbednosnih užadi i poznavanje terena. Olupine su često bogat izvor ‘ronilačkog plena’. Neretko će se ronilac hvaliti oknom brodskog prozora, delom brodskog okova ili bar užetom obraslim morskom travom kao najvrednijim ronilačkim trofejima.





    Ronjenje pod ledom spada u izuzetno opasne poduhvate. Uobičajena ronilačka oprema nije predviđena za ekstremnu hladnoću. Potrebne su sitne prepravke ili sasvim specijalizovana aparatura za ronjenje ispod leda. Osim što je štetna po opremu, ledena voda ugrožava ronioca. Opasnost od smrzavanja obavezuje na upotrebu težeg, debljeg i nezgrapnijeg ronilačkog odela. Suva odela koja izoluju ronioca od spoljne sredine spadaju u naprednu opremu za koju je neophodna dodatna obuka.

    S obzirom na to da se u ledu iseca otvor, ronilac mora da tokom celog zarona ima besprekornu orijentaciju. Nije dovoljno samo puštati iza sebe ‘Arijadninu nit’, tj. bezbednosno uže, već utanačiti sistem poruka sa ekipom koja nadgleda ronjenje sa površine. Ronjenje u tandemu je obavezno, jer čak i sitne neprijatnosti koje bi sportski ronilac sam mogao da otkloni, u ledenoj vodi i teškoj opremi predstavljaju izazov. Čar ronjenja pod ledom uglavnom je isti onaj adrenalin koji udara sve sportske ekstremiste. Opasnost. Predeli s donje strane leda, ipak, nezaboravno su lepi.

    Ronjenje u pećinama smatra se za možda i najekstremniji vid ovog sporta. To vam je kao ronjenje u olupini i pod ledom u isto vreme vezanih očiju. Bez šale, pećine u kojima se rone mogu biti divne, široke i sasvim bezazlene. Ima ih mnogo na crnogorskom primorju i pružaju jedinstvene boje i prelive koji se retko sreću. Pravo speleo-ronjenje, pak, obično se nalazi na dnu duboke jame ili na kraju dugačke pećine. Tu počinje ekstrem. Tešku opremu neophodno je doneti na mesto zarona. Voda u pećinama obično je gotovo ledena. Čak i kad se sasvim opremi i dobro utopli, ronilac je i dalje debeli mačak koji mora da se zavuče u mišju rupu.




    U pećinskim vodama navigacija je gotovo nemoguća. Ako je voda i bila bistra, ubrzo postaje neprozirni muljag. Mrak koji ronioci otkriju u pećinskoj vodi od one je vrste koja se ne plaši ni najjačih reflektora. Ishod je bauljanje, a vrlo malo plivanja ili ronjenja. Ekstrem ekstrema penje se na kub ako je voda u kojoj se roni tekuća. Podzemne vode obično su sifonske, što znači da ronilac mora da prođe kroz prirodni lavirint. A kada ga uspešno prebrodi, može mu se dogoditi da završi u vrelu s jakom strujom koja oduzima snagu. Ako se ne izgubi, ne smrzne, ne zaglavi i ne ostane bez nekog dela opreme, gnjurac može biti srećan ako se ne zapetlja u bezbednosnu užariju, pa živ izađe na površinu.

    I to je to! Nema dalje sve dok na Marsu ne nađu vodu u koju će neki astronaut-ronilac poželeti da se baci.

    izvor:B92

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

Slične teme

  1. Sportsko novinarstvo
    Autor Captain Jack u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 12.09.2009, 01:48
  2. Društvene Sportsko-rekreativne igre
    Autor Digi-Grobar u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 06.08.2009, 10:53

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •