Moje prvo zaposlenje je automatki sa sobom povuklo učlanjenje u Sindikat (mada me niko nije pitao želim li biti "drug član" tj. slažem li se da mi odbijaju 1% od plate za članarinu). Bavio se kontinuiranom nabavkom potrepština za radnike (krompir, polutke,...., ali i dovođenjem svih onih švercera koji su prodavali sve i svašta), organizovanjem novogodišnjih paketića i osmomartovskih poklona, prolećnih izleta i sportskih igara. Na čelu sindikata OnajKojiJeDemokratksiIzabranOdStraneRadnika (naravno, delegiran kao najpodesniji od strane menadžmenta). Naravno, prvi saradnici oni koji su makar u sindikatu uspeli da dođu do neke titule i funkcije.
Zapravo, sa ove vremenske distance, ne mogu baš da se žalim na taj i takav sindikat. Kao redovni učesnik sportskih igara, isti mi je obezbedio jedno 7-8 puta po 3-4 dana raznih ekskurzija i luudog provoda.
Mada... Na svu sreću što sam odatle utekla pre nego što mi je taj i takav Sindikat trebao da mi zaštiti radnička prava. Jer nikom zaštitu nisu pružili iako bivši radnici dobijaju sporove na sudu protiv poslodavca. A upravo bi to trebalo da bude uloga Sindikata.
Sa promenom poslodavca nisam automatski "upisana" u Sindikat nove firme. I nikad se nisam ni "upisala". A dok ih posmatram sa distance, rekla bih da su ovde još gori. Ne obezbeđuju ni polutke, ni šećer, ni sportske igre,... Izborili su se svojevremeno za potpisivanje Kolektivnog ugovora i slika DrugaPredsednikaSindikata i Menadženta nam se kezila sa intranet stranica dok smo šljakali svoje radne subote ukinute istim tim kolektivnim ugovorom.
Čini mi se daće proći još mnogo vode Dunavom dok sindikati u Srbiji budu zaista zaštitnici prava radnika.
Ima li ovde drugova članova?